Drugi dio o "nestajanju"
U prvom djelu recenzije predstave "nestajanje" modalno sam ostavio stvari na situaciji između Karla i Marka zbog kompleksnosti drame nije sve stalo u jedan post a ista uključuje više likova situacija i pozicija. Zapravo u prvom djelu me je zanimala konzistencija sa situacijom iz Matanićevog trilera pa sam stvari ostavio na tome a-sasvim očekivano predstava uključuje daleko više pozicija od te jedne. Ali caka je u tome da ta jedna stvar na koju je stavljen fokus određuje sve druge tokove i oblike "nestajanja".Taj dio je trebalo ostaviti za post koji se nadovezuje jer je situacija i pozicija puno a treba apsolvirati i druge pozicije uloga na sceni. Prigodno ću dati fragment o predstavi iz Lukinog posta
"Nestajanje" - o naizged funkcionalnoj obitelji, do trenutka kada se javlja prva žrtva...Dramski tekst Tomislava Zajeca zapravo ne govori o nestajanju - nego o životnom opstajanju. U velikoj borbi sa samim sobom i drugima. Predstava traje dva sata, ne računajući pauzu. Meni osobno je bila preintenzivna, prejaka, otvorila je previše tema - i treba ih sve najprije otkriti, procesuirati, a onda tražiti ili ponuditi odgovore."
Nestajanje i ostajanje-zapravo jedna stvar ne
isključuje drugu u principu se povezuju a lovljenje tih poveznica je tim
više izazovno što je ljudi pozicija i situacija puno koje se paralelno
odigravaju na sceni. Štoviše jedno je u zavisnosti od drugog ovdje ću se
dodatno fokusirati na tri ključne uloge zasebno prva od početka
proživljava osobno "nestajanje" protiv kojeg se suočavanjem s prošlošću
izbori druga i treća proživljavaju svoje što se reflektira tek na kraju
(ne njima nego probijanjem četvrtog zida-publici) Prvo sam sve to
(konkretan slučaj sa hrpom radnji i situacija) vidio kao zamjerku ali
sve u svemu sad više ne. To je bio prvi dojam sad sa odmakom su se
određene stvari iskristalizirale. Okidač jedne traume povlači i druge
ali na to ću se vratiti kasnije.
"Tko je seksualni predator a tko žrtva"
"Važna drama i još važnija tema. To je najsažetiji opis drame Tomislava Zajeca „Nestajanje“, koja je praizvedena u HNK Zagreb. Drama je to koja je 2022. godine osvojila najvažniji nacionalnu nagradu za novi dramski tekst, Nagradu Marina Držića, a tema su zlostavljači i njihove žrtve. Ili je možda prava tema nestajanje granica između njih?
Naravno, nema (i ne može biti) baš nikakvog opravdanja za seksualne predatore, posebno ne za one koji napadaju djecu, ali ovo je mnogo slojevitije priča. Tek jedan sloj je život zlostavljanog dječaka kojeg publika sreće kao odraslog muškarca koji dovršava doktorat i koji svog sedmomjesečnog sina ostavi u zaključanom automobilu na 40 stupnjeva. Drugi sloj su žene u životu zlostavljača, supruga i kćer. Jesu li žrtve? Logika bi nametala potvrdan odgovor, ali kada se u jednadžbu 'ugradi' njihova šutnja, ona udara ispod pojasa. Neki sljedeći sloj ljudi koji ne mogu izgovoriti što im se dogodilo, a ta ih šutnja odvodi ravno u vlastitu smrt... Ukratko „Nestajanje“ Tomislava Zajeca je drama koja nam treba, sada i ovdje. I zato je izuzetno važno smo njenu praizvedbu vidjeli na sceni HNK Zagreb."
Tu se dolazi do točke koja povezuje jedan slučaj sa svima drugima sa granicama i točkama pucanja. Prešaltat ću se na završnicu scenarija kad stvari eskaliraju na relaciji Karlo i Marko nestajanje koje se okreće u opstajanje samim suočavanjem sa prošlošću.
U prvom postu o predstavi sam naveo da ću stvar ostaviti na poziciji Karla Marka i njegove žene policajke. Upali su u krizu odnosa i svađu zbog situacije u kojoj je sina ostavio u autu na vručini, da bi se ispostavilo da su traume iz djetinjstva odredile sve u njegovom životu. Jedno nestajanje koje je zabijeno u podsvijest, kojem su u sadašnjosti prethodile turbulentne scene svađe između njega i njegove partnerice a korijen njegovog sjebanog života koji nestaje
i zbog kojeg bi da ga nema je u finalnoj situaciji kad suočava Karla sa prošlošću.
MARKO-Prije točno 20 godina
KARLO-Kolega dragi
MARKO-Vi se mene zaista ne sjećate?
KARLO-Drage volje bih se sjetio, ali da vi znate koliko je djece kroz ove godine prošlo
MARKO-Morate se sjećati makar godine, točno kad ste dobili državnu nagradu za znanost
KARLO-Aha.. toga se naravno sjećam
MARKO-A ja sam bio na tom uskrsnom kampu
KARLO-Tog je dana bilo vruće
MARKO-...Te godine na proljeće
KARLO-Fino, da
MARKO-I još sam uvijek zapravo učio govoriti kako spada (Karlo zastane)
MARKO-Verovatno niste primijetili da imam umjetnu pužnicu. Dobio sam je relativno kasno, s punih šest godina zato mi je dulje trebalo
KARLO-Svaka čast kohlearni implatant nije nešto na što se-
MARKO-Zato ste me vjerovatno
KARLO-Lagano priviknuti
MARKO-I uočili u kampu
KARLO-Vidite kako ste na kraju svladali sve što je život stavio pred vas (Marko se osmjehne)
MARKO-A sjećate se košulje?
KARLO-Kolega, možda je sad-
MARKO-Žute
KARLO-Vrijeme da se-
MARKO-Žute košulje profesore, s kratkim rukavima
KARLO-Kakve košulje?
MARKO-Htjeli ste da je poderem, da vidite koliko sam jak to vas je
KARLO-Ne razumijem (Vjera ulazi i prekida ga u ruci nosi košulju kao u prvom djelu drame dvadeset godina prije.)
Prva scena predstave 20 godina ranije počinje sa košuljom, 20 godina kasnije je prijelomni trenutak kad se stvar kompromitira kad se prošlost reflektira u sadašnjost kad su svi pod okolnostima osobnih nestajanja došli do točke pucanja a više njih-potencirano jednim ozbiljno bolesnim predatorom koji je na van ugledan građanin.
6. Marko udara Karla koji pada, nastavlja ga udarati. Ne prestaje. I na kraju čemu se bolji poznavatelj tvog dramskog opusa ne bi nadao.
5.TEA-A milijuni ljudi bez ikakve kulture ili poštovanja i sa samo jednom agendom su godinama pred samim vrartima Europe. Lik Tee duhovita je, gorka studija mladog okorištenog domoljuba.
O likovima na sceni-ovo su citirana pitanja postavljena Zajecu a samo pitanje u principu sadrži i odgovore. Put osobnih nestajanja nije samo predatorska Karlova boleština nego i odrastanje u krivim indoktrinacijama. Zanimljiv koncept spojiti dvije obitelji na scenu sa paralelnim događanjima i refleksivnosti jedne na drugu. U par ključnih scena tokom predstave postoje indikacije koje u samom startu upućuju da nešto nije u redu ništa konkretizirano ali dovoljno
odgovarajuće-ostavljaju se pretpostavke u rečenicama na sceni.
Žrtva traume iz djetinjstva je u napetim odnosima sa ženom policajkom, jedna od onih najturbulentnijih scena na pozornici kad us stvari eskalirale do te granice da odnos puca-prijelomni trenutak u kojem on nestaje i želi da ga nema. Ostaje mi tajnovitost-zna li njegova žena za tu traumu to je u predstavi nedefinirano na relaciji njih dvoje tenzije se daju rezati nožem zbog zajeba u kojem je ostavio svog sina u autu izloženog suncu dok on s druge strane nema konkretnih opravdanja ne povlači direktno pitanje proživljene traume ubija ga savjest. Prijelomna točka je tek njegovo suočavanje sa profesorom. Ono što je počelo sasvim neočekivano kao normalna komunikacija eskaliralo je u kopromitiranje davno zakopanih tajni. Dio scenarija kad stvari postaju intenzivnije napete.
MARKO-Bio sam već ovdje
KARLO-Pozvat ću policiju
MARKO-Ja samo želim da se prisjetite
KARLO-Ne znam ja ništa što je bilo
MARKO-To ne može biti toliko teško
KARLO-I nije, ako postoji. Jer život nije težak ako se stvari postave dovoljno jednostavno
MARKO-Tako je, slažemo se onda
KARLO-Moja supruga je imala pravo, vi mladi mislite da nema svrhe živjeti bez neprijatelja. Vama je sve antagonizamm frikcija mislite da baš ništa izvan toga nije stvarno.
MARKO-Ali ovo je stvarno.
A evo i svježe reference na predstavu s portala
"U središtu HNK-ove izvedbe »Nestajanja« redateljice Dore Ruždjak Podolski je lik zlostavljača, sveučilišnog profesora (Krešimir Mikić), koji pod maskom ljetnog kampa iz geologije sustavno seksualno zlostavlja hendikepirane dječake, uhvaćene na mamac terenskog istraživanja u prirodi. Oko toga je izgradio savršenu fasadu društvenog ugleda i nedodirljivosti, koju Mikić igra bez i zerice kolebljivosti, stameno sigurno u protagonistovu statusnu mimikriju"
Ali nisu ta djeca u kampu i glavni protagonist jedini kojima je dotični unuštio život. U videu sa praizvedbe drame Nina Violić dodatno otkriva da je uništio i nju-a ona je ta koja je stvorila iluziju idile jer je tako bilo jednostavnije od suočavanja sa brutalnom realnošću. "Čovjek se ne smije svesti na ono što mu se događa" rečenica s kojom dotični opravdava svoje gadosti u verbalnom šamaranju sa Markom on s tim "može živjeti" a drugi nek nalaze načine neka se ne svode na ono što im se događa rečenica koja je šokantna. Luki je imala zamjerki na slojevitost predstave-puno toga je na sceni izvedeno puno odnosa pozicija događaja, na prvu sam se u pogledu toga složio s njom a sad s distancom vidim da to u principu nije problem nego nužna stvar. "Nestajanje" ima puno pozicija ne nestaje samo žrtva bolesnog predatora nego svi koji su uključeni u priču. Ovo je triler predstava koja uključuje svašta ali pozicije koje su mi osobito zanimljive osim glavne žrtve su i one iz profesorove obitelji-njegova žena i kćer koje sve znaju ali održavaju sliku idile. Ironično je u cijeloj stvari da ni manje ni više nego Marko kompromitira to da je Karlo imao nastranih ideja i prema svojoj kćeri (kao djetetu)
KARLO-Kad ste vi to bili ovdje?
MARKO-...Jer bilo je neke istinske lakoće neke ljepote u tome kako ste me odveli u svoju kamp kućicu. Bez napora bez ikakvog antagonizma bez frikcije profesore. Mogao sam vam jesti iz ruke. Sjećamm se i fotografije vaše kćeri. Ove iste tu, odmah sam je vidio. Fotografirali ste je na krevetu na koji ste polegli mene i rekli da razderem košulju da mi mižete vezati ruke. Ali ne zato jer sam se branio vama je to bila igra to ste mi i rekli.
Ponovo mi se vraćaju asocijacije na Matanićev film i kako su kroz različite individualne okvire prikazane reakcije na traume. Markova slika na krevetu-istom onom na kojem je slikao svoju kćer ostavlja otvorenu pretpostavku da je i kćer ona koja nestaje pod istim traumama pošto je definirano-unutar obitelji svi sve znaju a održavaju na van sliku idilične familije. Samim time interakcije između njih su u početku sasvim normalne kakav i dojam imaju za na van a i prije samog otkrivanja detalja o kćeri s Markove pozicije Ivina uloga-Tea daje naznake u naraciji s tim u vezi.
15. Tea s čašom u kojoj je piće. Pokraj nje stoji Alisa u uniformi konobarice.
"TEA-Jednog ljeta tata me poveo sa sobom. Bila sam jedina djevojčica tamo. Ali sad mi je jasno sad razumijem da sam tada gledala na stvari nesvjesno indoktrinirana filozofijom gender feminizma Judith Butler. Sjećam se da je čitavo vrijeme bilo vruće, da su dečki spavali u šatorima a tata u kamp kućici u kojoj su bila dva kreveta. S drugog je pobacao svoje stvari papire i dokumente i napravio mjesta za mene. Sjećam se pokusnog mjesta tako su ga zvali. Veliki četvrtast komad zemlje ograđen limenom ogradom i bazenom u kojem se prikupljala zemlja isprana erozijom. Točno u sredinu zabili su kišomjer, a bili su tu i drugi instrumenti kojima nisam zapamtila ime. Sjećam se dječjeg smijeha i baterijskih svjetala na tankoj tkanini šatora. Mirisa šalše od domaćeg paradajza koju je kuharica kuhala u velikom kotlu igranja lovica po šumi. Tata je često uzimao djecu koje su imala neki hendikep, njih je bilo najviše. Tata to zove postupkom inkluzije a meni se tog ljeta da živim u koloniji malih gubavaca ljudskih primjeraka koji nisu reprezentativni pa ih treba skloniti u neki rezervat i dati im da se malo igraju života. Sjećam se da sam jednom slučajno naletjela na tatu koji je tješio nekog dečka koji je razbio koljena. Dečko je kroz suze govorio da će do sutra proći. Ali tata mu je rekao da neće jer vrijeme liječi stvari samo ako se u međuvremenu s tim vremenom nešto radi. Tada nisam znala što to znači, ali sada znam da meni tata nikad nije rekao nešto toliko lijepo. Sjećam se da sam plakala zbog toga i to je zapravo sve čega se sjećam."
Ovdje ima svega-indikativno otkrivaju je
neposredno stvari potencijalnog predatorstva i prema svojoj kćeri koje
doduše ostaje nedefinirano-ostavljeno mogućim interpretacijama. Stoji
samo da se u cijeloj toj obitelji znaju prljave tajne samo se jer je
tako jednstavnije-ignoriraju i komplenta slika za javnost je idilična
obitelj. Oni su drugi koji su uništeni neposredno od strane Karla o
kojem su sve znali njihovo osobno nestajanje je u životu sa spoznajama s
kakvim bolesnikom žive i godinama ništa ne poduzimaju u samom početku
vjerovatno iz šoka a postupno iz navike kad su počeli vjerovati u
ilzuiju normalne obitelji. Sve do trenutka kad se dotični suoči sa
prošlošću sa djetetom koje je zlostavljao prije 20+godina. Dijametralno
suprotno od Matanićevog filma tamo je u "igri" jedna žrtva istih
bolesnih seksualnih poriva sa drugom reakcijom na frustraciju-žestokim
otporom od suočavanja s prošlošću ovdje je s jedne strane pozicija žrtve
koja se saminicijaticvno suočava sa perverznjakom i s druge njegova
obitelj koja je isto njegova žrtva koja s vremenom postaje
pasivno-agresivna godinama sve znaju i žive normalno dok si nisu
iskonstruirali sliku normalnosti i pod tim okolnostima i oni dolaze do
točke pucanja i svog "nestajanja" Trilerska forma drame ovako s par dana
odmaka mi sad izgleda daleko smislenija-sad su se posložili detalji i
secirani događaji. Ovdje treba uloge-koje su okosnica analizirat svaku
zasebno. Do trenutka u kojem dolazi do pucanja i nestajanja Karlove žene
i kćeri oni žive umišljenu sliku idile i normalnosti što je korijen
njihovog nestajanja koje se ostvaruje kasnije-uživljenost u iluziju te
projekcijske slike na van dovede do granice kad njihovo vjerovanje u te
imaginarne slike postaje njihovo stvarno uvjerenje iako podsvjesno znaju
da je to svjetlosnim godinama daleko od realnosti. Što dovodi i do
njihove točke pucanja.
10.Karlo Vjera, Tea kod kuće premještaju stolce oslobađaju prostor Tea je obukla minimalnu haljinicu s križem oko vrata.
TEA-Mislim da je sad za to skroz prekasno.
VJERA-E tu se slažemo. ljudi stižu ajde požurite malo.
KARLO-Ti ćeš zbilja ovako dočekati goste?
VJERA- (Tea slegne ramenima)
VJERA-I baš bi mogla pitati tatu kako je sinoć bilo na dodijeli.
TEA-I tata, kako je sinoć?
KARLO-Vruće kao u pećnici Hvala na pitanju
TEA-Ovo s moje strane je bila ironija umotana u pristojnost
KARLO-A ovo s moje strane pristojnost umotana u ironiju. (Tea se nasmije)
KATICA-(Izvan scene) Gospođo ovaj stol desno je za predjela?
VJERA-Katice dođem za tren samo da ovo tu...Tea pomozi mi (Tea pomaže mami pomaknuti fotelju)
TEA-Mislim,zašto da te pitam kad zapravo sve znam. Rektor ti je stavio tu zlatnu medalju oko vrata i ti si bio strašno ponosan i ja mislim da je to sasvim u redu zbilja. Svaki čovjek koji kroz život preuzima odgovornost u nekom trenutku želi priznanje i zasluge. I to nema veze s taštinom. To jednostavno znači da vrijediš. i da se cijeniš i da se ne želiš prodati za sitniš. A to mi je skoro simpatično
(trenutak)
TEA-Ili?
VJERA-(Karlu) Dobro kog smo mi to pobogu stvorili?
TEA-Dok za razliku od tate koji čvrsto stoji s nogama na zemlji
KARLO-Baš ti hvala
TEA-...Ti i mama i dalje čitacvo vrijeme sa subjektivnim idealizmom, ali ja to razumijem zbilja jer to tako jednostavno moraju svi, pa makar na marginama žive od umjetnosti.
VJERA-Ma daj, ja mutim s idealizmom?
KARLO-(Vjeri) Nemoj se sad još i upecati na-
TEA-A kako bi ti drugačije nazvala tu izložbu koju spremaš u umjetničkom paviljonu?
VJERA-Austrijski ekspresionizam je sve samo ne mutan. I molim te prestani biti tako strašno samodopadna to je jako nezrelo.
TEA-Ako nije mutan onda je degradiran
VJERA-A ovo mi zapravo uopće nije smiješno
TEA-Ozbiljna sam
VJERA-Nisi
TEA-Nemam problem s estetikom nego s ideologijom koja se sakrila iza nje iza Schilera i-
VJERA-Schilea, Tea! probaj misliti malo svaka ideologija ti prvo ospori estetiku.
TEA-A znaš što je estetika bez ideološkog pozicioniranja?
VJERA-Zašto ja uopće-
TEA-Majka bezličnog kozmopolitizma (Vjera se nasmije)
KARLO-Tea-
TEA-Znaš tako se i baka smijala.
VJERA-A sjećaš se bake?
TEA-Sjećam se da se smijala.
VJERA-Čemu?
TEA-Histerično se smijala. A za to ne treba povoda.
Gledam predstavu, fokus je uvijek na interakcijama na sceni u konkretnim stvarima. Izgleda kao jedna obiteljska temperamentna polemika između roditelja i kćeri. Mlada kćer ideološko/politički aktivna što će ju kasnije dovesti do politike ali o tome kasnije. Tek naknadno se vidi da žestoke općenite polemike (političke ideološke roditeljske ove-one) su samo filter kroz koji se kanalizira ta situacija spoznaje da mama i kćer žive sa mužem/ocem pedofilom jer podsvjesno znaju-da je slika ideile koju imaju na van izmišljotina. Sad sa odmakom-to je već točka na kojoj počinje osobno nestajanje njih dvije paralelno sa Markom koji istovremeno ponovo proživljava svoje traume kad nestaje. Sutuacija s Markom je iz nestajanja prešla u opstojnost a druge koje su nestajale paralelno s njim su tek postavljene u tu poziciju. Kasnije kad Karlova kćer dboije dijete-paralelno sa događajem njegovog suočavanje s Markom- ne dopušta mu da viđa njenog sina s obzirom da zna s kim je živjela ali se na sliku obiteljske idile bilo lakše naviknut od suočavanja s realnošću. Tu je spojnica i njihovog nestajanja Karlove žene i kćeri-sjebao je i njihove živote sjebao je svačije živote osim svog.A sjebale su i one same svoje živote ne suočavanjem s istinom i izmišljanjem imaginarne slike idilične obitelji što je dovelo i do njihovog nestajanja.
TEA-"I još bih im rekla da se na kraju vremena na kraju svijeta nalazi moj pravi dom. Koji odmah prepoznajem iako u njemu nisam nikad prije bila. I ispred kojeg me čeka sjeverni bijeli polarni medvjed, moj sin kojem trčim u zagrljaj i grlim ga tako da nikad ne prestanem. Sve bih im to rekla da su me voljeli. Samo da su me voljeli da su me voljeli".
Dodat ću još jednu stvar-početn dojam kako je previše natrpano u predstavu mi je bio kriva pretpostavka-puno je to kako s glumačke strane za odraditi tako i sa pormatračke za povezati ali zapravo nije previše. Je da je puno ali sve situacije su povezane, kad se rekapitulira sa malim vremenskim odmakom dobije se kompletna slika i rekonstrukcija događaja. Definitivno ovo gledam još koji put. Realizam žive scene sam po sebi je dovoljan argument a još kad se uzme važna tema za problematizaciju tim više. Nema se često prigode gledati kazališne trilere a ova drama sadrži trilerske šablone. Nedavno mi je lola iz ZaveŠČaka ostavio komentar.
"Umjetno-(st)
a ne izvorno prirodno....što je to?
Sintetički signal a ne stvarni priorodni koji izvire iz univerzuma
ili ti poruka dokonih gradskih besposličara koji pokušavaju
dati sebi važnost zaplićući se iluziju nestvarnih imaginacija.
Da i to je život gradske sredine na usijanom asfaltu.
Fikcija koja je zarobila čovjeka otuđila ga od sebe samoga
nataknuvši mu masku osobe , ličnosti , persone
i učinila ga robom sistema.
Moj blagi naklon umjetni(ci)"
Na što sam mu komentar nazvao pokušajem infantilne pseudo-filozofske provokacije i kako na ozbiljnim temama nema mjesta infantilnostima. Nakon čega se uvrijedio i imao urnebesnu reakciju u kojoj skreće raspravu na drugi kolosijek...zapravo to je napravio već u samom startu u prvom komentaru. Jalova polemika ali i s druge strane korisna jer daje kristalnu sliku mentalnog sklopa koji samo zna zanti svoje i dolaziti na teme o kojima nema blage veze. Nevažno za princip ali generalno sve predstave daju projekcijsku sliku društva "nestajanje" se bavi važnim pitanjima u koje je uključeno više oblika i pozicija. Pozicija ženskih likova kako je navedeno u najavi da su "žrtve okolnosti" dalje od privatnih vrata-Tea-Karlova kćer koja kasnije pređe u politiku ispada žrtva političkih namještaljki koje su i na kraju okidač te točke pucanja trenutak u kojem prosipa gorčinu i frustraciju a kojem je korijen život sa pravom istinom u podsvjesti o njenoj obitelji koja eskalira kad privatno stvari dođu do vrhunca-onda slijedi i njen obračun sa Karlom. Sve u svemu 3 uloge koje nestaju su Marko, Vjera i Tea s razlikom da se Marko suočava s prošlosti a njih dvije jebiga prekasno počinju gledati stvarnost i prekidaju život u iluzijama "normalne" obitelji. Ovo je ostavilo dojam kao što je slučaj sa kvalitetnim filmom ista stvar je i sa predstavom-ovo se mora reprizirat.
Ali ovdje ima još jedna točka na kojoj se otvara nova zanimljivost osobni oblici "nestajanja" Karlove žene i kćeri (koji na samom početku predstave ne ostavljaju taj dojam jer je to ono kad ostavljaju taj imaginaran privid normalne obitelji) Vjera-Karlova žena je u očitoj poziciji osobnog nestajanja iz osobne podsvjesti da živi sa perverznim bolesnikom a ta podsvjest izbija na van na kraju (scena u kojoj govori post-morte)
1.Vjera sama
VJERA-Odkad ste me zadnji put vidjeli prošlo je osamnaest godina. Za mene za mog muža i za moju kćer. U kazalištu to može tako, u pauzi prođe osamnaest godina a u životuu je za takve stvari ipak potrebno vrijeme. Zapravo dovoljno vremena da tek rođeno dijete dosegne punoljetnost. Dovoljno i da se umre. Evo na primijer ja. Više nisam živa. Umrla sam na današnji dan prije točno godinu dana. Karlo je inzistirao da na ispračaju svira Schubert njegov winteresse. Njegova mama je to voljela svirati na starom klaviru. Ona ista žena koja je staroj židovki na tavanu nosila ručak, dok je njen suprug u radioni šivao ustaške uniforme. Dok ga se živi, život je samo pitanje dobre mjere. Sad to znam i drago mi je da me više nema jer je ta mjera nepovratno izgubljena. A to da ljudi ne plaču jer su slabi, nego jer su predugo bili jaki, ma ne vjerujem više ni u to. Koliko je samo načina na koje se pokušavamo utješiti, ovo je samo jedan. Lijepa rečenica bez pravog sadržaja. I to je oprostite mi moj problem.
Izraženost osobnog nestajanja u slučaju Vjere-je u sceni godinu dana nakon njene smrti "drago mi je da me nema" iako nije konkretno definirano-kristalno je jasno na što se cilja na život s istinom zakamufliranom u fasada sliku normalnosti. A sad što se tiče kćeri. Dio priče o njoj koja nestaje je već gore objavljen ono na što sam obećao vratiti se kasnije je njen politički put do jedne točke kad se patriotizam i domovina okrenu protiv nje-to je dio koji je prethodio njenom lomljenju i odlukom da svoje dijete nikad ne dovede Karlu jer kao što je poznato u vezi s njim svi su sve znali.
TEA-(U mobitel) ..jer ja imam arhivirane pozive sve pozive nisam ja od jučer ili računate na to da ću odjuriti do prvog mosta i sve svoje telefone pobacati u Savu? Pa šta je vama ja sam...halo
KARLO-Ti si na svim portalima Tea (Tea ponovo zove)
TEA-E, nećeš ti meni poklapat
VOZAČ-(Tei) Rekao sam ti da će pustiti glas
TEA-(Karlu) Je'l jesam tata na svim portalima a znaš zašto? Zato jer sam slijepo vjerovala u domovinu zato! I zato jer me sad ta moja domovina očito za nagradu odlučila fino pufukati. A ti ništa ne brini i molim te ko Boga ne surfaj, nego se više spremi za tu misu.
Ove su scene prethodile onim zaključnima, u kojemu se njeno nestajanje reflektira. Sjebanost na osobnoj razini- namještaljka političkih oponenata je njena točka pucanja u kojoj se i njoj razbijaju iluzije o "normalnoj obitelji" i iz podsvjesti istina izbija na van. Ironično je u cijeloj predstavi da zapravo jedini koji ne proživljava nikakav oblik osobnog "nestajanja" je ni manje ni više Karlo bar dok stvarno fizički ne nestane. Predstava je pravi psihološki-triler eksperiment ovo je vrijedilo doživjet a vrijedno je i repriziranja. S trilerima je problem slojevitost i to je isto razlog za reprizno gledanje.Predstava koja je sve i svašta na režiserskoj/redateljskoj i inim razinama ali ostavljam stvari na onoj ključnoj-glumačkoj. Uloge i situacije u kojima su komplicirane i slojevite kako je s glumačke strane to nije bilo jednostano odigrat tako i sa gledateljske spojit bar ne na prvu, s vremenskim odmakom od par dana su se posložili detalji i još koje gledanje bi bilo izvanredan izbor, zbog povezivanja tih nekih stavki koje eventualno fale i zbog gotivljenja čiste uživancije.
Broj komentara: 12:
Ukupno o ovoj predstavi imam 6 postova ali 3 su esejističkog tipa pa će 3 biti reprizirani. Onaj o (ne)posrednstima kao treći iz serijala s kojim se dovršava seciranje komplente predstave će biti nakon repriznih filmskih.
Volim gledati trilere i psihološke filmove ali malo kada, skoro pa nikada pogledam domaći film. Naš domaći film je nešto izgubio pogotovo ako usporediš neke stare naše filmove i serije. Možda je baš problem u scenariju...ne znam to definirati ali činjenica je da hrvatski film je izgubio na kvaliteti i gledanosti. Možda ti znaš bolje u čemu je problem...Lp
E, tu se ne mogu složiti nikako-upravo kroz blog mi i je namjera tu sintagmu kako domaći film gubi na umjetničkoj vrijednosti s naglaskom na novije unazad 10 i manje godina. Doduše ovdje sam film konkretno "ćaću" spomenuo na samo jednom epizodnom mjestu a detaljnije je bilo na postu ispod da približim taj jedan zajednički princip-seksualno zlostavljanje djece s predstavom jer se radi o istom (s razlikom da su naravno drugi protagonisti odnosno uloge u igri i riječ je samo o principu) ali imao sam na onom blogu i samu recenziju filma. Možda ti je promaknuo odgovor na postu ispod tamo sam na konkretan film stavio vezu pa evo i ovdje ću ga ponovit.
https://www.youtube.com/watch?v=NU79uYDhG-4&t=1888s
neki komentar bi bio savršeno dobrodošao. Slažem se u pogledu ovog drugog da je gledanost istog bila dosta mala, ali to je do mentaliteta koji je zatrovan amerikanizacijom, dovoljno je pogledati što sve vrte naša nacionalna i komenrcijalne televizije. Ali stvari se popravljaju i idu na bolje što se posebno vidi na filmskim festivalima i filmovima A produkcije. A sad da se vratim na predstavu pošto je ona predmet posta-kategorizirana kao drama jer su elem sve predstave koje uključuju scenarij i verbaliziranu glumu drame ali ova je pravi mali triler. Baš govori o toksičnosti i opasnosti zakona šutnje pasivnosti i ignorancije po principu žene i kćeri glavnog negativca na istinu da žive s bolesnim seksualnim predatorom a i o izravnim traumama glavnog protagonista kojeg trauma iz djetinjstva izjeda. Što dovede do turbulentne završnice.
Sad mi to više liči na nestajanje te idile u kojoj žive, jer se stvari razotkrivaju. Nestaje život jedne obitelji čiji su temelji građeni na ignoranciji i prešućivanju nečeg što je odavno trebalo izaći na vidjelo i biti sanirano.
Misliš da mala gledanost nekih naših filmova je zbog zatrovanosti amerikanizacijom? Činjenica je da se u Hrvatskoj uglavno emitiraju američki filmovi. Zanemarena je tallijanska, francuska, njemačka (općenito europska) kinematografija. Ajde, ti si stručnjak i cijenim tvoje mišljenje, pa mi objasni ovo - zašto naše nove serije i filmovi više ne sliče na pr. serijalu - Naše malo misto ili Gruntovčani, ili pak filmovi Tko pjeva zlo ne misli...
Izvanredno ukapirano. To mi je i bila namjera neke pozocije dodatno lribližiti više je tu individualnih nestajanja koja se na sceni paralelno reflektiraju naslov nije slučajnost. Glavni protagonist nestaje ali se suočavanjem s prošlošću vraća sto bi se reklo "u igru" a ženi i kćeri je podsvjest nakon godina šutnje izbacila pravu sliku na površinu iako njih ne doživljavam kao negativke više kao neke antijunakinje koje su na neki načon isto žrtve okolnosti ali iz kojih su se imale šanse ozvući ali su skrenule u pasivnu agresiju što je rezultiralo i njihovim točkama pucanja.
E pa o tome i pričam europska produkcija je u banani bar što se tiče prostora na televizijama. A zašto više ne sliče? Apropo domaće kinematografije na to pitanje ti mogu laički odgovorit ali kao netko dovoljno upućen u materiju pa se nadam da bude relevantno. Zato jer su se vremena promijenila-stvari i društvo kakvo je bilo onda se derastično razlikuje od onog kakvo je sad. A i druge bivaju generacije redatelja režisera glumica glumaca i tema kojie uzimaju za objekt seciranja. Nekad je bilo više komedija s naglaskom na amused efekt zabavu sad je više ozbiljnih tema koje su pored zabave i da budu korektiv društva koje je iako oduvijek na nek inačin svakakvo-i u pozotivnom i u negativnom smislu ali su vremena druga. Prilagođava se i film kao umjetnost suvremenim konceptima i temama i ima puno telentirane glumačke ekipe (kao ova iz predstave koja je objekt posta na primjer) i vidim pomaka na bolje da je interes za domaći film sve veći ali nažalost što se tiče televizija ne osobito zastupljen. Evo ovako brzinski što mogu ponudit kao odgovor na pitanje ako se nađe još nešto dotipkam.
Nisam dobila dojam da su pasivno agresivne. Možda ti imaš bolju percepciju jer si pogledao cijelu predstavu.
Što se tiče naših novih filmova i serija, meni nešto fali, ne znam to definirati, kao da gledam kazališne predstave, a ne filmove ili serije. Možda je do izgovaranja teksta ili načina glume, a možda sam i ja previše amerikanizirana. Ovaj stariji film, Tko pjeva zlo ne misli, koji je Teuta spomenula, mi je npr. odličan. Odlični su mi i dječji filmovi sa Slavkom Štimcem, Vuk samotnjak, Vlak u snijegu... Gledala sam film s Kokom i nije mi to nekako bilo to.
KEJT-Što se tiče pasivne agresije tu mislim u prvom redu na imaginarnu iskonstruiranu sliku "normalnosti" za na van u koju s godinama i počinju vjerovati iako podsvjesno znaju da je to jako daleko od istine-ako baciš pogled na onaj dio s kćeri i njenog političkog aktivizma koji upliće u interakciju tu se osjeti antagonizam među njih troje a kojem je korijen ta podsvjest s kime žive iako u tu iskonstruiranu sliku i same počinju vjerovati podsvjest je zajebana stvar-a sve eskalira na kraju. U tom kontekstu žena i kćer jesu žrtve te situacije ali se na krivi ignorantski način postavljaju prema njoj i to je ono što vidim kao pasivnu agresiju iako nekih olakotnih okolnosti im se može naći zato ih suma sumarum i ne doživljabam kao prave negativke nego kao antijunakinje. A što se tiče filmova moguće da si amerikanizirana ali se unaprijed ograđujem od donošenja suda jer ne poznajem te osobno ostavljam kao i ti sama otvorenu tu mogućnost ali ne bih donosio zaključke. Teuti sam probao najbolje što znam dati odgovor na pitanje pa baci pogled na odgovor njoj-možda u odgovoru njoj nađeš i odgovor na svoje pitanje. Usput hvala na podsjećanju na vlak u snijegu-gledao sam ga kao dijete a i sad u sredini svojih tridesetih mu se rado vraćam. Kad spominješ Slavka Štimca gledao sam i onaj salaš u nalom ritu ili tako nešto-onaj monstruozni šicer a koji je inspiriran stvarnim likom je bio baš intrigantan.
Hvala. Kao što sam već par puta naglasila, cijenim tvoje mišljenje. Evo gledam komentar od blogerice Kejtoo isopod mog, složila bih se s njom. Nešto jednostavno fali a što je u pitanju zaiista ne znam. Po mom skromnom mišljenju nema dovoljno stručnih i zanimljivih scenarista pa i sami režiseri nisu ono što bi trebali biti. Nije samo u pitanje vrijeme iliti moderno vrijeme kako si napisao...Profesionalni glumac mora odglumiti tako da nitko ne kuži da je u pitanju samo gluma, oponašanje lika itd. Pravi profesionalni glumac njemu se mora vjerovati, on uvjerava svojom glumam da je u pitanju pravi stvarni lik iz života...
TEUTA-Evo još se navikavam na ovaj ludi raspored ovdje pa mi je promaknuo tvoj komentar. Kao idealan primjer i to samo od nekih sam naveo-progodno glumice/glumce iz ove predstave koji će i u filmu i na televiziji napraviti senzaciju biti uloga kao da su to stvarno i kao da imaju njihove emocije i iskustvo. Dobra režija i scenarij je isto važna stvar i lagao bih kad bi rekao da u našoj kinematografiji nema šunda ali radi se o krajnjim iznimkama. Ali odat ću ti tajnu-ja ne radim relacije na nekad i sad onda je bilo dobrih stvari kao i šunda a isto je i sad, svako vrijeme ima svoje kikseve i blistave trenutke. U svakom slučaju evo imaš film u odgovoru gore za koji garantiram da ti neće biti žao ako pogledaš.
Objavi komentar