NEBESKI SVOD 13.04.

 Throwback na još jednu moćnu predstavu postpremijerno prvi put izvedenu 13.4.2024-e

 

 Na svjetskom danu kazališta gledalo se reprizno "nestajanje" a pogledat će se još koji put. Na kvalitetne stvari se vrijedi vraćati. Istovremeno kad je kupovana ulaznica za reprizno gledanje kupljena je i za postpremijernu večer za predstavu "nebeski svod". 

 

 

"U petak, 12. travnja u HNK-u u Zagrebu održat će se premijera dramske predstave Nebeski svod Lucy Kirkwood, nagrađivane britanske dramatičarke čiji su tekstovi izvedeni u svim većim europskim kazalištima. Predstavu je režirala Marina Pejnović, a nastupa čak 13 glumica iz ansambla HNK-a u Zagrebu (Jadranka Đokić, Alma Prica, Ksenija Marinković, Iva Jerković Oreški, Mirta Zečević, Olga Pakalović, Dora Lipovčan, Lana Barić, Iva Mihalić, Ana Begić Tahiri, Jelena Otašević Babić, Ivana Boban i Barbara Vicković), uz Marina Klišmanića i gošću, mladu Lanu Meniga koju je publika imala prilike gledati u predstavi Sorry.

Sudjelujemo u parafrazi filma Dvanaest gnjevnih ljudi u ženskoj verziji vježbe iz demokracije. Godina je 1759. i zemlja čeka najavljeni dolazak Halleyjeva kometa. Kći Lady Wax je ubijena, a stanovnici ovoga ruralnog grada željni su krvi. Sally Poppy proglašena je krivom za zločin, zajedno sa svojim ljubavnikom koji je već obješen. Sallyn put do omče ovisi o tome je li ona doista trudna, kao što tvrdi, ili otvoreno laže. Ako je trudna, život će joj biti spašen i neće biti obješena. Sallyna sudbina leži u rukama dvanaest žena, okupljenih da donesu jednoglasnu odluku na ovaj ili onaj način.

Neke od žena jedva čekaju obaviti svoju dužnost, dok druge jedva čekaju da im dužnost završi. Njihov status, dob i klasa su različiti; jedna je tek zakoračila u punoljetnost i brak, druga je u osamdesetima. Jedna od žena je nerotkinja, druga je imala dvadeset i jedno dijete. Usred njihove svađe i zadirkivanja, jedna žena shvaća važnost njihove prisutnosti u porotničkoj sobi. Primalja, Lizzy, zna da, usprkos rulji koja vapi za krvlju ispred njihovog prozora, dvanaest žena ima priliku donijeti važnu odluku koja će promijeniti život u svijetu kojim upravljaju muškarci. Međutim, žene se moraju boriti sa svojom savješću kako bi donijele odluku. Kreće radikalno iznošenje pozicija koje mi u našoj svakodnevnici doživljavamo kao zamaskiranu dinamiku međuženskih odnosa. No, autorica je postavljanjem djela u 18. stoljeće omogućila prezentnost i vidljivost tih stavova. Time nije opisala prošlost, već je raskrinkala sadašnjost."

 

 HNK ZAGREB

 

 To me lagano asociralo na vremena revizora iako je njegova radnja stoljeće kasnije i više je satirična predstava ali ima nekih ključnih poveznica-prošla davna vremena menatalitet i odlučivanje o tuđim sudbinama. Specefičnost ove predstave je u tome što je u njoj 14 glumica i samo jedan glumac nešto što u ovih deset godina koliko sam po predstavama još nisam doživio, prvi kadrovi s probe izgledaju obećavajuće. Vidi se već u njima-kompelksnost drame i preokreti u scenariju. Referenca na današnja vremena interpretirana kroz prošlost. U kontekstu toga (a ima ih poprilično) prigodno ću linkati referencu redateljice o pitanju građanske svijesti to je jedan od konteksta na koji se i predstava referira.

 

 "Na njima danas linčujemo one koji su drukčiji od nas?

Doslovno linčujemo i zato ja već više od deset godina ne komentiram ništa i ne izražavam svoj stav u tom prostoru, ne pišem statuse. Doživjela sam na društvenim mrežama doslovno srednji vijek i šokirali su me moji kolege, jer ako bi netko trebao biti osviješten, onda su to redatelji. No, čini se da nisu dovoljno osvijestili što se događa u društvenoj dinamici na mrežama. Možda da se obrate osobi, a ne svekolikom pučanstvu?"

 

 1.PROBLEMATIZACIJA REALNOSTI U SADAŠNJOSTI

Ništa čudno nažalost-da i u kategoriji glumaca i redatelja ima primitivnih umova nad tim se mogu zgražavat ali ne čudi, i redateljica predstave to ističe kao problem. Idealan primijer iz svijeta glume a destruktivnih stavova je bio Božidar Alić kao jedini primijer glumca sa nazadnim stavovima sve kontra od onog što gluma kao oblik umjetnosti predstavlja. Linč...kao poveznica i uvijek aktualna tema samo u današnjem modernom vremenu kroz drugi filter ali princip je isti. Prigodno u kontekstu drame u intervjuu su spomenuti i trknuti klečavi fanatici što isto ima poantu. 

 

 "Da je netko meni početkom osamdesetih, kada sam bila jako mlada i počela studirati, rekao da će neki muškarci klečati na glavnom zagrebačkom trgu i moliti se za čednost žena, ja bih to shvatila kao satiru najžešće vrste. Danas je to stvarnost u kojoj živim.

Mislim da je Kerempuh zadnjih godina izgubio dobar dio svog repertoara. Satira je nešto što ja izuzetno volim, ali je danas nadigrava stvarnost. Klečanje na trgovima izuzetno je šokantno, a parafrazu te scene imamo i u ovoj našoj predstavi. Na to se referiramo. Za sam događaj zapravo nemam što reći osim da je nevjerojatan. Izgleda da sam rigidna osoba jer mi se najčešće nameće pitanje bi li to trebalo spriječiti. Mislim da demokracija nije laprdanje po društvenim mrežama ni dopuštanje nedemokratskih stvari u javnom prostoru. To ne vodi nikamo. Mi smo po Ustavu sekularna država i samim tim ni u jednom javnom prostoru ne bismo trebali moliti. Ili? Za dvije-tri godine će nam se dogoditi da će baš kao i kršćani koji se mole na glavnom trgu, na taj isti trg izaći ljudi koji se mole okrenuti prema istoku. Tada će to svima biti veliki šok i tada će krenuti reakcija koja bi trebala postojati danas. A to je izrazito licemjerno i izrazito nazadno."

 

 Dio posta tipkan je prije gledanja na osnovu pročitanih predpremijernih relevantnih izvora i sve više i više asocijacija se samo reda. U nekim normalnijim vremenima klečavi bolidi s trga bi postojali samo kao produkt satire a nažalost postoje kao realnost. A vrhunac terora je bila reakcija istih na njihovo ismijavanje u režiji Kerekeš teatra kad su im zbog zajebancije i ismijavanja njihovih bolesnih uvjerenja otovreno prijetili. 

 

 

"Ako živimo u demokraciji i prihvaćamo različitosti, zašto ne bismo sutra mogli postaviti tepihe na trgove i klanjati se u smjeru džamije ili druge crkve?

Ako poštujemo žene i njihova prava, zašto bismo trebali tražiti od njih da budu u službi muškaraca? I zašto bi muškarci trebali odlučivati umjesto žena?

Ako se ljudi vole, zašto ne bi smjeli voditi ljubav prije braka?

ŽIVIMO U 21. STOLJEĆU I KLEČIMO NA TRGOVIMA? Svoju seksualnu orijentaciju dokazujemo povorkama, zastavama ili šamarima i batinama?

AJMO SE SVI SMIRITI I POMOLITI ZA SEBE.

Bez fotoaparata u rukama. Sami za sebe. Sad.

AKO IZGUBIMO VJERU DA RAZLIČITO IDE ZAJEDNO, ONDA PRESTAJEMO BITI LJUDI.

Sve vas voli vaš Kerekesh Teatar." 

 

 A s obzirom da postoje (što je posebno poražavajuće) izjave podrške i navijanja za klečavce i sa ženske strane ova predstava problematizira i taj koncept na određeni način. 13 žensih uloga odlučuje o sudbini jedne a sve što ju može spasiti od smrtne presude je to da je trudna. Na ovo ću se još vratiti u intervjuu se govorilo o još stvari što nam je naša borba dala.

 

 

"Ali cijeli javni prostor danas je krajnje licemjeran. Kada je počela agresija na Ukrajinu, široko otvorenih ruku dočekivali smo žene i djecu koji su se od rata sklonili kod nas. Naravno da je to ispravno ponašanje, ali u isto to vrijeme se borimo protiv dolaska nekih drugih ljudi iz ratnih zona samo zato što su druge boje kože, druge vjere...

I nismo licemjerni samo prema tim ljudima. Pogledajte kako tretiramo strane radnike, a bez njih više ne možemo funkcionirati. To je šokantno, kriminalno. Ti su ljudi roblje, godinama samo isplaćuju svoj dolazak, žive u strašnim uvjetima. Zapravo smo postali nacija koja treba roblje. Mi ne trebamo ljude koji nam dolaze, mi trebamo roblje koje je spremno održavati nisku cijenu rada u fizički najtežim poslovima. To je nešto što se nikada u našoj povijesti nije dogodilo, jer mi u ovoj zemlji, ma koliko nam povijest bila složena, nikada nismo imali roblje."

 

 Ali to je tek dio problema, sve su opljačkali rasprodali pa uvezli strance koji ovdje rade za crkavicu i u principu pune porez. Uskoro će ih biti više nego domaćih ljudi jer su sve opljačkali i razjebali jedino što spašava od tog neblistavog sranja i podiže svijest na višu razinu je umjetnost. Čitao sam u intervjuu, ali i prije toga povukle su mi se neke sitne asocijacije sa genijalnom prijateljicom dramom o odrastanu dvije klinke pedesetih godina prošlog stoljeća u trulom patrijahalnom sistemu. Ključna je razlika da su one bile te koje su se protiv toga borile, ovdje njih 13 mora donijeti presudu 14-oj.

 

 

 

2.AKTUALNE POVEZNICE.


"Nebeski svod" je još parafraziran kao "vježba iz demokracije" 13 ženskih likova treba donijeti presudu 14-oj suma sumarum godina je 1759. prva premisa koja se otvara je kriterij konzervativizma i zatucanosti. To me asociralo na predlanjski dramski projekt "Don Juan" koji je detaljno iseciran u postu povezivanje na relaciji vremena onda i sad i mentaliteta vremena proje 400 godina i pedesetih godina prošlog stoljeća. Don Juan je adaptiran kao licemjer a ono što mi je bila intencija skrenuti s tim postom su okidači koji potenciraju licemjerne akcije i reakcije kod njega. Kao oblik obrambene reakcije od primitivne okoline koja nešto "zabranjuje" 

 

  Radnja se odigrava prije cca 400 godina iako je scena lagano modernizirana ono glvano ne odskače-raznorazni moralizatorski principi vođeni religijskim fanatizmom dominiraju, nametnute šablone po kojima se "treba" živjeti u "čistoći" a s druge strane orkriva licemjerje koje su iste te šablone potencirale u "paketu" se problematiziraju i sam primitivan svjetonazor tog vremena, i licemjerje. Don Juan živi poročnim životom, a prijelomni trenutak na sceni je onaj kad okreće ploču pod pritiskom
sveopćih nametnutih pravila.


Stvari su ovdje jasne, neka davna vremena, život u religijskim dogmama koje bilokakav oblik hedonizma i satisfakcije trpa u kategoriju "grijeha" te dogme potenciraju licemjerne Juanove principe po kojima će zajebavat, osuđivat sve oko sebe za "grijehe" i poroke a i dalje će radit isto. Iz drugog kuta kod "genijalne prijateljice" su patrijahat i nazadan mentalitet

 

 Kao što sam već naveo propisan dio posta nastao je danima prije gledanja predstave na osnovu informacija skupljenih o njoj a izuzetno mi je zanimljivo nalaziti povezice i korelacijske točke sa nekim drugim kazališnim projektima posebno kad im je radnja smještena u daleku prošlost. Sa tim nekim premisama se i išlo gledati predstavu. Još jedna teza više u prilog premisi žene mogu biti opasne po druge žene isto kao i muškarci

 

 "Žene mogu biti opasne po druge žene na isti način kao i muškarci. U prirodi nekih ljudi je da rade na štetu drugih. Manifestacija može biti malo drukčija, ali u pozadini je uvijek moć", kaže Marinković, koja u predstavi glumi najstariju porotnicu. Ima, prema predlošku, 81 godinu, 21 dijete i tri pokojna muža. Ksenija Marinković tijekom predstave, odnosno suđenja, mijenja stav."

 

A to je-tipkao sam i onda poražavajuće. Stvar koju treba dodat a onda možda i nisam-iako cjeli tekst je ovdje s starog bloga orginalno ovdje repriziran-ovo što sad čitate vamo tamo kojim promilom reaktualizacije koju dodajem sad ovdje-a to je da je kompletna ta ženska porota u sjeni muške čija je presuda iz sjene-siva eminencija dok one samo naizgled odlučuju oko trudnoće optužene što je jedina okolnost koja su može spasiti. Elem, na tom postu imao sam i prigodnu sliku.

 

 

 

Zanimljiva premisa, zanimljiva pitanja. Reklo bi se na prvu da one to pod pritiskom okolnosti donose presudu, samo predstava je kompleksnija od toga i to derastično. Dok ne dođem(o) do 13.04. posebno važnog dana iz mojih nekih osobnih razloga koristim situaciju da ovdje povučem realciju sa serijalom postova o "nestajanju". A na što pikam? Na točke pucanja to je prva asocijacija spojiva s najavom od gore a najsvježija drama do gledanja ove je bilo "nestajanje". Tipkao sam o Karlovoj ženi i kćeri i njihovim nestajanjima u postu individualne refleksije osobnih nestajanja a još konkretnije u (ne)posrednim interakcijama tu je stvar stavljena na poziciju članica obitelji glavnog antagonista/zlostavljača i utjecaju njegovih gadarija ne samo na njegove žrtve nego i na njegovu obitelj. 

 

 

 

Ova premisa odgovara Zajecovoj interpretaciji uloge Tee, politička aktivnost kao ozlaz od realnosti koja se nakuplja godinama i nakon silnih godina grune pod pritiskom političkih namještaljki. Rekonstrukcija Karlovog kampa je iz ove pozicije više nekog osobnog karaktera-vjerovatno osvete života s istinom koja godinama stoji u podsvjesti koja je godinama bila na relaciji s internalizacijom fiktivne slike "normalnosti" koja nakon puno godina pod pritiskom puca samo se treba (sa)gledati ključne reference u scenariju Karlova žena-drago joj je što je nema (sad više ne mora živjet sa iluzornim slikama i pravom istinom) i kćer-cijeli prvi čin, zaokupljenost političkim/ideološkim parolama i aktivnostima u drugom kao realizirana odrasla osoba i mlada perspektivna političarka u ključnom trenutku puca pod navalom istine. A (ne)posredno se problematizira i politika na generalnoj razini ali fokus je stavljen na više oblika osobnih nestajanja.

 

To je ona turbulentna scena o kojoj sam onda tipkao, frustracije i život bez ljubavi nakupljale su se godinama i onda su grunule pod pritiskom političkih namještaljki. Idealna scena za povezivanje principa sa sasvim dijametralno-suprotnom predstavom.

"mama je sve znala o tebi" "dopustio si da nas to pojede" se i u njenom slučaju prekasno kanalizira na van na točki s koje nema nazad-derastično zakašnjela prava reakcija reklo bi se. U životu sa spoznajama s kim zapravo živiš i na to se konstruira imaginarna slika "normale" u principu u toj obitelji nema ljubavi-očit je njihov antagonizam od samog početka do kraja kad totalno eskalira."

Tipkao sam i onda usput prolazeći kroz scenarij o njihovom antagonizmu u samom početku. Replike i provokacije koje na prvu ostavljaju dojam normalne obiteljske zajebancije kad predstava ne bi bila ozbiljna. Ali ozbiljna je i predstava i situacija-napetosti su u zraku od praktički samog početka, Karlova žena olakšanje od života s istinom dobiva u smrti kćer nakon što se afirmira u svijetu politike puca pod pritiskom toga a onda izbija i trauma života s istinom u podsvjesti. 

 

   

Rekao bi Đole princip je isti sve su ostalo nijanse asociraju mi se isti problemi samo kroz druge situacije. Taj koncept pucanja pod pritiskom toga ima i u "nebeskom svodu".Nije moderno vrijeme nego 18.stoljeće i nisu u pitanju odnosi na relaciji pedofil-žrtva ali situacija je ista po pitanju pucanja pod pritiskom kao u slučaju "nestajanja".

 

 

"KARLO-Tea zašto mi ne daš da dođe do mene?

<>TEA-Tata molim te-

KARLO-Vidio sam ga možda dva puta

Mic po mic i stvar se prebacuje sa razgovora o Karlovom unuku u interakciju o kampu.

KARLO-Tvoja mama-

TEA-Molim te ne spominji mamu, rekla sam ti već. I da trebao bi napokon zatvoriti taj kamp odavno to mislim oduvijek..

KARLO-A tako ti misliš

TEA-I bez obzira na sve ovo sranje ja ti se kunem da ću dovući bagere na tu tvoju zemlju i do temelja prekopat sve ono što si-

KARLO-Dobro što je tebi?

TEA-Meni što je meni?

KARLO-Tvoja mama bila bi žalosna da-

TEA-(Trenutak) prestani s tim! Dosta je bilo pa mama je sve znala, što je tebi? Ona je znala čitavo vrijeme je sve znala a ti...što je što me tako gledaš? ti si dopustio da nas sve to pojede i evo nas sad tu na tvojoj spaljenoj zemlji oglodani do kraja mi smo sad tu i što sad?"

 

Elem, da se vratim na večerašnju predstavu sad kad su posloženi svi bazni detalji. Rekapitulacija:glavna poveznica 2 projekta s "nebeskim svodom"

1.GENIJALNA PRIJATELJICA-Odrastanje dvije klinke pedesetih godina prošlog stoljeća u zatucanom patrijahalnom društvu. A one se kroz svoje odrastanje bore za svoj položaj. One su ovdje napravile preokret u vremenu primitivizma i inicirale pobunu protiv nametnutih patrijahalnih pravila na što su se odrasli popriično uzjebali. Ženski patrijahat je očit i u toj priči kroz odrasle-jedina iznimka kod odraslih je učiteljica koja govori Lenu da ima potencijala i da se može dalje školovat na što u svoja 4 zida od svoje majke dobiva klasičnu patrijahalnu rečenicu "što si ti bolja od mene?" Klasičan primijer nazadnosti protiv koje se ona svojevremeno nije pobunila pa sad isto projicira i na kćer.

2.DON JUAN-Dijamtralno-suprotna stvar-njega imaju na piku zbog poročnosti i fakerstva, ne zato jer povrijeđuje svoju partnericu svojim flertanjima di stigne nego jer je "protivno tradicionalnim vrijednostima" pa mu sude što on onda okreće u svoju korist. Sjećam se turbulentne scene Juana sa njegovim ocem-on ga se javno odrekao zbog njegove poročnosti jer on njemu "radi sramotu" njegovo ponašanje nije po PS-u ne poštuje se nametnuta dogmatska pravila puritanizma. Licemjerje kao obrambena reakcija od konzervativnog moralizma u toj situaciji izgleda kao jedina efektivna metoda. 

 

   "one koji su tako vješto prikrili grijehe mladosti i koji su se zaštitili plaštem vjere. Oni koji pod tim ruhom imaju pravo biti najgori ljudi na svijetu? Nikakve koristi od otkrivanja njihovih spletki ljudi ih zbog toga ne cijene manje. Dovoljno je da hodaju pognute glave pobožno uzdišu dvaput prevrnu očima i sve što su učinili je ispravljeno pred svijetom"

 

3.NEBESKI SVOD

Kao jedna od početnih premisa u samoj najavi predstave je problematiziranje patrijahata. Zato su prigodno ovdje stavljene reference na "genijalnu prijateljicu" i "don Juana"+ na "nestajanje" koje je u kontekstu ovog asocijacija na situacije pucanja pod pritiskom. Prva stvar koja je ovdje specifična je to da je meta problematizacije onaj ženski patrijahat. Radnja je u 18.stoljeću ali nije poanta vraćanje u prošlost nego kompromitacija sadašnjosti. Kompromitacija primitivnih mentalnih sklopova sa identičnim mentalnim postavkama kao i onda. Seciranje modernog društva i mentaliteta. Materijala iz reale ne fali nažalost niti na projekciji onih kojima se u reali ta bogomdana prava nastoje oduzeti.  koje podržavaju klečavce koji bi  oduzeli njihova prava su najbolji materijal koji odgovara tom ženskom obliku patrijahalnosti-još i ljigavijem od onog u muškoj varijaciji. Viđene su natruhe ženskog patrijahalizma u "genijalnoj" u "nebeskom svodu" je taj problem još više konkretno fiksiran na ženske uloge.

 

"U ovome djelu, ističe se u priopćenju, žene se moraju boriti sa svojom savješću kako bi donijele presudu. "Uz radikalno iznošenje pozicija koje često u našoj svakodnevici doživljavamo kao zamaskiranu dinamiku međuženskih odnosa. No, autorica je postavljanjem djela u 18. stoljeće omogućila prezentnost i vidljivost tih stavova. Time nije opisala prošlost, već je raskrinkala sadašnjost", stoji u najavi predstave.

Redateljica Marina Pejnović smatra da "nije dovoljno dati nekome moć, već je taj netko mora biti spreman i primiti, osvijestiti mogućnost promjene koju mu ta moć daje".

"Rastvara se pitanje zašto su i same žene provodile opresiju nad ženama te stotinama godina također bile uzrok problema te podržavale i provodile patrijarhat. Jer žene su učile djevojčice o patrijarhatu te sprovodile njegovu opresiju", istaknula je redateljica."

 

    Indoktrijnacija je u pitanju-ovaj put prenesena na ženske protagonistice kao projekcija tog vremena u korealciji sa sadašnjošću. Matrijalala i pozicija je puno. Predstava koja je već najmanje 10 godina potrebna kao refleksija društva ili bar unazad par godina od kad se na trgu svake prve subote u mjesecu okuplja impotentna wanabe dominatorska sekta koju podržava čak poprilična količina ženske strane-bar poprilična s obzirom na dostupnost informacija i eksponranost to je još jedan element drame-neki emancijpacijski progres a samom supstancom konzervativne retorike one kao donose presudu koja je izvan toga da istu uopće mogu donijeti-samo proforma donijeti prosudbu o (ne)trudnoći optužene je jedina njihova moć. Ali drama ide dalje od samog tog patrijahalnog profila, dotiče se i njihovih pozicija psiholoških profila njihovih života i situacija koje su ih dovele do te pozicije odlučivanja o nečijoj sudbini. Vratit ću se ponovo na predpremijernu najavu koja implicira odluku pod pritiskom klaustrofobije-oblik pritiska u kojem sve pod istim izbija na površinu kao i u navedenoj sceni u "nestajanju" kad Karlova kćer nakon godina života s istinom o njemu u jednom trenutku puca i sve mu ispali u facu. Po istom principu i ovdje-pritisak klaustrofobije će dovesti do svakakvih akcija i reakcija. To je druga poveznica u kontekstu s "nestajanjem" triler-drama samo smještena u prošlost koja reflektira sadašnjost. Uloge i njihove pozicije predpremijerno su otkrivene ovdje

 

Kadrovi promo materijala snimljeni u noćnoj šetnji snimljeni 22.ožujka. 

 

 

 

 

 

 Fotka koja je bila za naslovnicu predstave dosta mistična teško je iz nje povezati neki kontekst sa radnjom predstave a to su čari dramske umjetnosti. Spremam se za kazališnu večer i guglam još relevantnih poveznica sa ovim projektom. Čitam o parafrazi filma 12 gnjevnih ljudi u ženskoj varijanti. 

 

 "Dvanaest porotnika trebaju odlučiti je li maloljetni tinejdžer iz velegradskog slama optužen za ubojstvo svog oca kriv ili nevin. Ako odluče da je kriv, ističe im sudac, mladić će biti osuđen na smrtnu kaznu. Porotnici se povlače u posebnu prostoriju i počnu vijećati. Isprva se čini da nema nikakve sumnje u tinejdžerovu krivicu i da će biti lako donijeti jednoglasnu odluku, nužnu da bi odluka bila pravovaljana, no jedan porotnik suprotstavlja se svima ostalima, iznoseći svoje sumnje u ono što se doima kao neupitna krivica… "

 

Predložak predstave dosta sličan filmskom osim što je u ženskoj verziji, nega može spasiti druga strana priče koju ima jedan od porotnika (ne znam koju nisam gledao a i za ovaj slučaj je skroz irelevantno) a optuženoj u predstavi jedina olakotna okolnost je ako je trudna. Indkativno je od samog početka-oko tog dokazivanja potencijalne trudnoće dotične je iskonstruirana najveća kompleksnost predstave, i tu je najviše prijepora. Oko jedine stvari koja može rezultirati oslobađajućom presudom od sigurne smrti. "Ako želiš provjeriti kakav je netko daj mu vlast" stari citat nepoznatog autora. Na to se svodi predstava u nekom generalnijem kontekstu. Još jedan pun pogodak je adaptacija demokracije koje su svima puna usta. Specijalno onima cenzorima, raznim desnim ikonama poput bulajnca i njemu sličnih koji kao odgovor na satiričan tekst o njegovim kokainskim avanturama odgovaraju dramatičnim kmečanjem i tužbama suština predstave je u odgovornosti i zaobilaženju iste kako stoji u riječima redateljice.

 

"Kako je u knjižici predstave istaknula redateljica Marina Pejnović, ova predstava govori o izbjegavanju odgovornosti, o krhkosti demokracije i o težini uspostave demokracije među ljudima te o nepreuzimanju odgovornosti pojedinaca u demokraciji."

“Naglasak ove priče je na društvenoj odgovornosti kolektivnog kreiranja odluke. Mi zapravo gledamo kako će se te žene dogovoriti, a ne samo što će odlučiti”, napisala je."

 

  Nisam gledao "12 gnjevnih ljudi" po kojem je predlošku uzeta ideja za parafrazu u ženskoj verziji prethodno sam se informirao o filmu istovremeno sa praćenjem stvari oko predstave ono pročitano s tim u vezi izgledalo je obećavajuće i intrigantno. Općenito portle ne volim jer imaju ograničen sadržaj samo za pretplatnike ali ovo je iznimna cituacija u kojoj je podnaslov dovoljan da se izvuče još jedan ogranak predstave.

 

 
 "Ova predstava ispod žita progovara o demokraciji, pritajenom feminizmu i o tome koliko je svijet surov, a ljudi su govna. Koliko zapravo nitko nikoga ne voli, koliko smo površni, sebični, usamljeni i potkupljivi. Ne znam čemu se mogu nadati jer zbilja ima različitih smjerova, ali se nadam da će dirnuti u neke tipke i da će publika prepoznati da - o kojem god se vremenu radilo - ljudi jednako griješe i jednako ustraju."

 

 Fotka večeri D 13.4.dvaesčetvrte

 

Pogled na scenu. Stvari počinju dosta turbulentno i žestoko u scenskim akcijama. Prvi čin podijeljen je na 5 djelova. 18.stoljeće vremena patrijahata koje se reflektira u sadašnjost. Svih 12 protagonistica je na sceni podijeljenih oko donošenja presude. Ove podijeljene koje su za optužujuću presudu u principu reflektiraju ono protiv čega se u principu bore. Korelacija njihovih akcija i reakcija spojiva je sa linčevima na dramsku umjetnost od strane kojekakvih bolesnih sektaških udruga inzistirajući na osuđujućoj presudi. S razlikom da su one dovedene do toga pod pritiskom društvenog konstrukta patrijahata, a nemaju normalnih načina kako da se bore protiv svoje nametnute im "inferiornosti". Prva koja tu poteže priču kako se može i na drugi način je uloga primalje nakon čega se dio njih rekapitulira i promijeni svoje stavove. Jebiga rasplet je šekspirijanski, sa izravnom porukom da patrijahat ubija. Sve je u principu u mentalnom sklopu, ne znaju način kako da se izbore protiv svog potlačenog položaja pa i same provode taj isti princip jer je tako "normalno". Što ih dovodi do točke pucanja, kao u situaciji u "nestajanju". Dvije klinke iz "genijalne prijateljice" su našle same izlaz od života po nematnutim iskreiranim pravilima, don Juan ih je odjebao licemjernom taktikom ove u "nebeskom svodu" ne znaju se izboriti za svoju poziciju frustraciju liječe-provođenjem istog tog sranja protiv kojeg se bore. U svakom slučaju realost je daleko gora-one koje tako rezoniraju u stvarnosti to je njihov izbor. 18.stoljeće je u principu ovdje dobar materijal. Pred vješalima rulja ko lešinari čekaju provođenje vješanja i jebu svima mater što se je to tako odužilo zašto vješanja neće biti? Idealna pozicija za današnje društvo kojem je gotivno da se nekoga izlaže linču.

 

"Društvena odgovornost kolektivnog kreiranja odluke.

Nije dovoljno dati nekome moć prava na odluku, već je to i obveza koja sa sobom nosi i osobnu odgovornost, a upravo to je ono što izbjegavamo u današnje vrijeme. Ovo je predstava o izbjegavanju odgovorrnosti."

 

   Isecirana sadašnjost u promil. 

 

  

 

 

(NE)POSREDNE INTERAKCIJE

 Treći dio iz trilogije "Nestajanje" reprizno (16.2.2024.) Prigodno repriziranje danas 13.4.

 

 Od onih sam koji svu svoju žestinu i gorčinu vole prosipati po plaćenim piskaralima. U tome na neki perverzan način i uživam kad se radi o onima koji zarađuju od riganja po drugima a sami ništa ne rade osim što kritiziraju i prosipaju svoja subjektivna nerealna očekivanja. Da bi se svatilo poantu treba ipak imati više otvorenu percepciju a ona koji put zašteka posebno kad je toga puno. Nedavno sam imao recenziju predstave u 2 djela "nestajanje" u kojoj mi je bio fokus povući konzistenciju u jednom aspektu sa Matanićevim trilerom "ćaća" pošto predstava dijeli tu zajedničku relaciju sa zlostavljanjem djece i ključnim razlikama u situacijama na živoj sceni u predstavi. Drugi dio "idvividualne refleksije osobnih nestajanja" svodio se na rasplet scenarija na relaciji Karlo (profesor zlostavljač) i Marko (odrasla osoba žrtva profesora pedofila 20 godina ranije) i seciranje drugih uloga koje prolaze svoje oblike osobnog "nestajanja" jer je koncept predstave izrežiran tako da
se to nestajanje projicira na više uloga a kod svakog na nekoj drugoj razini. Trebalo je vremena da se sve rekapitulira što je i realizirano. Usporedno sa tipkanjem ta 2 posta negdje u međuvremenu pod klik mi je došao tekst jednog takvog koji je stavio "senzacionalistički" naslov-"Nestajanje-predstava koja nastavlja veliku krizu drame HNK u Zagrebu" povremeno pročitam te nebuloze samo u svrhu da kasnije imam materijala za njihovo pobijanje. Prva stvar koja upada u oči-ovo s "krizom drame" kad je drama zagrebčkog HNK bila u krizi? 2014/2015? 2016/2017? 2018/2019? Sve navedene sezone su zabilježene kao jedne od najboljih a predstava na koju se ovaj linkani tekst lomi je jedna od boljih suvremenih kazališnih ostvarenja koje sam gledao. 

 

 "Već kad sam ugledao otvorenu sivu scenografiju s desetak poredanih stolica (potrošeni koncept kojeg smo se nagledali unazad tridesetak puta, a sada ga potpisuje inače maštoviti scenograf Stefano Katunar) shvatio sam da prevelikih očekivanja ne može biti. Poslijepodne prije odlaska u kazalište pročitao sam Zajecov tekst, (koji je nagrađen na natječaju Marin Držić drugom nagradom) i shvatio kako je pisac upao u vlastitu zamku pretencioznosti".

 

 Na scenografiju nemam primijedbi je statična fiksirana na isto ali je scena izbalansirana da se na njoj realiziraju priče o 2 obitelji koje se odigravaju paralelno. Pretencioznost? ovo je upravo čista kontra pretencioznosti realistično adaptirano suvremeno društvo svaka uloga zasebno proživljava kompleksnu situaciju Marko i njegova policajka-zbog situacije sa ostavljanjem sina u autu Marko duplo-zbog te situacije i onog traumatičnog događaja iz djetinjstva koji se reflektirao na sve u njegovom životu. 

 

 "Ova premisa obećavala je intrigantnu, uzbudljivu, emotivnu i psihološki razarajuću obiteljsku dramu, u kojoj se i blazirana znanstvenikova supruga Vjera i zgodna kći Tea, ambiciozno ogrezla u političku ambiciju, suočavaju s činjenicom da je glava obitelji sklon zadovoljavanju požude s dječacima, koji dolaze u kampus, koji dotični vodi. To je trebala biti duboka obiteljska drama s četiri lica, skandinavskog tipa, u stilu “Festena”. No, Zajec se upetljao u mrežu nepotrebnih likova i odnosa, koji u 140 minuta trajanja kod većine publike izazivaju dosadu i pomanjkanje koncentracije, i to već na polovini predstave. Utrpavanjem drugih likova u ovu priču izgubio je fokus s temeljne drame, a zauzvrat nije dobio ništa. Likovi Vozača, Dečka s ekrana, Policajca, Bake, Gazdarice i Katice nepotrebni su, dok su role Ane, partnerice Marka i konobarice Alise trebale, ako su već ubačene".

 

 Svaki od gore spomenutih "nepotrebnih" likova je nadopuna scene u svakom trileru postoje uloge koje su nadopuna bazičnim to priču nadopunjava. Posredništvo je ključno u određenim stvarima. Kad sam gledao ekranizaciju filmskog klasika "tko pjeva zlo ne misli" referirao sam se na "multipraktik" uloge-posredne koje su nadopunjavale scenu glavnoj glumačkoj postavi stavljanjem u više situacija (susjedi glavnih protagonista, putnici na Samoborčeku izletnici u Samoboru itd...) po istom principu u nestajanju su dodijeljene sporedne uloge. Sasvim je očekivano i realistično da će lik kakav je
ovaj iz predstave imati konobaricu u kući-ipak je ugledan član društva koji si to može financirat. A prektičan primijer je scena koju sam već-doduše u drugom kontekstu navodio u postu o individualnim refleksijama-kad Karlova kćer prepričava priču iz djetinjstva nekome tko to ne zna.

15. Tea s čašom u kojoj je piće. Pokraj nje stoji Alisa u uniformi konobarice.

 

 "TEA-Jednog ljeta tata me poveo sa sobom. Bila sam jedina djevojčica tamo. Ali sad mi je jasno sad razumijem da sam tada gledala na stvari nesvjesno indoktrinirana filozofijom gender feminizma Judith Butler. Sjećam se da je čitavo vrijeme bilo vruće, da su dečki spavali u šatorima a tata u kamp kućici u kojoj su bila dva kreveta. S drugog je pobacao svoje stvari papire i dokumente i napravio mjesta za mene. Sjećam se pokusnog mjesta tako su ga zvali. Veliki četvrtast komad zemlje ograđen limenom ogradom i bazenom u kojem se prikupljala zemlja isprana erozijom. Točno u sredinu zabili su kišomjer, a bili su tu i drugi instrumenti kojima nisam zapamtila ime. Sjećam se dječjeg smijeha i baterijskih svjetala na tankoj tkanini šatora. Mirisa šalše od domaćeg paradajza koju je kuharica kuhala u velikom kotlu igranja lovica po šumi. Tata je često uzimao djecu koje su imala neki hendikep, njih je bilo najviše. Tata to zove postupkom inkluzije . Sjećam se da sam jednom slučajno naletjela na tatu koji je tješio nekog dečka koji je razbio koljena. Dečko je kroz suze govorio da će do sutra proći. Ali tata mu je rekao da neće jer vrijeme liječi stvari samo ako se u međuvremenu s tim vremenom nešto radi. Tada nisam znala što to znači, ali sada znam da meni tata nikad nije rekao nešto toliko lijepo. Sjećam se da sam plakala zbog toga i to je zapravo sve čega se sjećam."

 

 

 

 

No oke...preko neih stvari se i može preći pošto dotični i pored promašaja ima riječi hvale za glumačku ekipu-ovo s vozačem što je isto ocijenjeno "nepotrebnim" nas vodi do poante posta. Ali dok dođemo do toga imam potrebu prenijeti dijelić zanimljivog intervjua sa scenaristom.

 

 5.TEA-"A milijuni ljudi bez ikakve kulture ili poštovanja i sa samo jednom agendom su godinama pred samim vrartima Europe. Lik Tee duhovita je, gorka studija mladog okorištenog domoljuba. Lik Tee duhovita je gorka mladog okorištenog domoljuba , za tvoje dramsko pismo neuobičajeno izravno ukotvljena u domaću političku kloaku: poneka Tea u svakom je televizijskom dnevniku ovih dana. Čini li ti se da si sa svakom svojom dramom sve direktniji u opisivanju društvenog konteksta u kojem živiš?"

 

 "Iz načina na koji me to pitaš imam osjećaj da se tebi tako čini. I to mi je na neki čudan način drago, iako ne mogu reći da je riječ o svejsnoj autorskoj autorskoj strategiji. Činjenica jest da je stvarnost koja nas okružuje, u onom trenutku u kojem joj se pridoda neka vrsta teatralizacije, isotvremeno i apsurdna i tragična pa je u tom kontekstu lik Tee podjednako i apsurdan i tragičan u onome što predstavlja za našu društvenu stvarnost. Ono što pak ona predstavlja meni osobno je neki oblik simboličnog zatvaranja očiju pred samom sobom i istovremenog bijega u nešto što je važnije veće i snažnije od nje same, a takav oblik grandomanije istovremeno je tužan ali bolno je prisutan u našrm širem društvenom okružju."

 

 U postu o refleksijama sam približio koncept o kojem se govori o ženi i kćeri kao žrtvama-u principu ne tolko o tome nego o njihovim oblicima tog nestajanja. Nisam čitao intervju osim sad kad sam ga ovdje prekucavao-nešto blisko mojoj interpretaciji iznesenoj u "refleksiijama" političko/ideološki delirij kao oblik obrambene reakcije na spoznaju da živi sa bolesnim seksualnim predatorom-oblik osobnog nestajanja dok je za Karlovu ženu bio cijeli konstrukt imaginarne stvarnosti kao "normalne idilične" familije u koju s godinama počne vjerovat. Svaka uloga nadopunjava glavnu priču i sve ima svoju poantu. Uloge (glavne) prolaze kroz razne situacije a upoznaju i druge ljude u tim svojim projekcijama nestajanja. Jedni su se suočili sa prošlosti drugi su iskonstruirali imaginarnu sliku "normale" a neki u idološko/političkim akcijama našli izlaz od relanosti (bar privremeno)

3.Glasna glazba Tea pleše kao da ne postoji sutra.

 

 

 

 

TEA-"Pleši Tea! pleši! Otkad sam ja u stranci tamburice je zamijenio trance. Sander Van Doorn umjesto ne dirajte mi ravnicu svira gold skies. Korijenje je isto, i na ravnici i na nebu. A jedino je korijenjem moguće zaustaviti eroziju. To sam naučila od tate a sve drugo sam naučila od života. Mene ne veže ništa i nitko rano učim da je politika stvar kompromisa, dobrog izbora i žrtvovanja osobnog pred kolektivnim. Pleši Tea!pleši pleši Moja domovina nema budućnost ako ta budućnost nisam ja. Globalizam ima iste ideološke sastavnice kao i svi totalitarizmi kroz povijest promiče ideologiju nacionalsocijalizma i vodi u društvenu regresiju. Zato nam treba društvena i moralna obnova. Pleši Tea! Pleši! jer ja sam budućnost i ti to znaš. I želiš mi se pridružiti. Želiš da ti otkrijem kako sam tako brzo naučila tako puno. Ja sam budućnost i sve što radim samo je zbog tebe. Dođi tu sam. Pleši i reci:dosta je stranih lobija i tuđih interesa! Čuješ ih kako zvone, to su zvona promijene koja dolazi, neka samo zvone! Pleši Tea pleši! Ja sam budućnost, meni zvona zvone! Neka zvone! Neka samo zvone"

 

 2 u 1 onako...istovremeno su isproblematizirane 2 stvari u talonu 1. osobni način da se skrenu misli sa realnosti da jebiga kako god ti je tata "ugledni građanin" na van podsvjesno znaš da je to daleko od istine. Alternativan način traženja izlaza iz situacije koji ne rezultira ničim pozitivnim suma sumarum. I 2.prvotni idealizam koji sve stranke i kandidati + obećanja promijena imaju što se konstantno pokaže kao obećanje ludom radovanje. S tim da nije ovdje fokus na političku poziciju dominantan više na refleksivnost osobnog nestajanja i nje kako i Markovog i Vjerinog samo kroz drugi oblik. Povezanost usputnih uloga koje se paralelno spajaju na sceni je ne zbog distrakcija nego zbog nadopune, a samo to "nestajanje" pošto je stavljeno u općenit kontekst se reflektira i u interakcijama političko-ideoloških pitanja.

 

 

 

 

 8.Karlo Vjera i Tea kod kuće.

TEA-Propadamo kao društvo i nestajemo! I to zato jer nas tjeraju graditi bezlično društvo koje računa na samodopadnost i na snagu ega koja će nas na kraju uništiti.

KARLO-Tea smanji doživljaj, molim te.

TEA-Što bi se drugo događalo? , to se događa!

 

 Vjera ulazi očito je u poslu.

VJERA-Onaj samodopadni čupavi lik kojega smo komentirali jučer. Napuhani prirodnjak. Koji se realtivno dobro drži, a isto je od rektora primio medalju, Bože.

TEA-(Vjeri) Pa ti misliš na tatu! (Vjera se nasmije)

KARLO-Ako ništa drugo, moja kći misli da se dobro držim

TEA-Realtivno. I za svoje godine. Dobro hoćeš čuti više tata?

 

 Kad predstava ne bi bila ozbiljna kao što je sve ovo bi se dalo pripisati obiteljskoj zajebanciji u opuštenoj atmosferi, a pošto je život s istinom u podsvjesti s kim žive korijen ova šablona odskače od tog zajebantskog konteksta kakav interakcija na prvu ostavlja. Karlova žena živi s istinom umotanom u imaginarnu sliku normale kćer-u prvom djelu predstave ono što je kod nje kako je u vizualizaciji scenarista i kako sam to percipriao na prvu prije čitanja njegovog pogleda na ulogu izlaz od realnosti koji vremenom prelazi u ozbiljnu ideološku zainteresiranost. 

 

 

VJERA-Čuti što?

KARLO-Tea misli da smo....kao društvo-

TEA-Kao politički sustav!

KARLO-...Zaboravili na-

TEA-Heidegger to zove Seinsvergessenheit.

VJERA-Tea ti imaš dva iz njemačkog, ali Seinsvergessenheit izgovaraš savršeno.

KARLO-(Uz uzdah) Domicilnost Vjera.

VJERA-Ajde domicilka, oblači se više molim te.

TEA-Evo! svi ste vi kukavice, to sam rekla i na sastanku. Nativizam države je koncept kojeg se kolektivno bojimo, pa ga treba uništiti sarkazmom. A milijuni ljudi bez ikakve kulture ili poštovanja i sa samo jednom agendom su godinama pred vratima europe.

VJERA-Tko se boji?....nemamo danas vremena za ovo...Tea- (Tea gleda kroz prozor)

 

 U jednu ulogu stavljeni su aktualni primijeri iz stvarnog života što daje još dodatno na realističnoj projekciji stvarnosti. Prva od niza urnebesno glupih paralela je ta da je i uloga vozača "višak" Kad je 20 godina kasnije-Karlova kćer od tek punoljetne tinejđerice do odrasle osobe došla u aktivnu politiku normalno da će imati vozača u kojoj će imati interakcija o važnim stvarima u vezi političkog puta. Ako ti sporedne uloge koje su scenska nadopuna priče naprave distrakciju i odvuku pažnju sa glavnih-onda je to tvoj problem koju ti predstavu uopće gledaš kad ti to uopće uspije napraviti kuršlus i izabciti ti pažnju sa onog glavnog. Nije dovoljno emotivno prenesen trenutak Markovok suoćavanja sa profsorom? (jedna od nabuloznih zamjerki teksta) i još povlači neke nemoguće usporedbe s nekim francuskim filmom kak je slična scena tamo odrađena i nameće se kao šablonu po kojoj bi trebalo izvoditi ovu. Jedina premisa koja stoji je ona u kojoj idu pohvale na konto dramskog ansambla za virtuozne interpretacije uloga. Sve je ovdje i bez distrakcija se može izvući poanta ( u nekim slučajevima i ne na prvu jebiga i meni je trebao koji dan dok se dojmovi rekapituliraju)

1.Markova obitelj-Pod pritiskom traume iz djetinjstva proživljava osobno nestajanje i konfliktne situacije sa ženom do trenutka suočavanja sa profesorom.

2.Karlova obitelj premisa a-žena godinama živi u iskonstriranoj slici idile i normalnosti sa istinom u podsvjesti koju kompromitira postsmrtno 20 godina kasnije premisa b-kćer kao neki izlaz od te iste realnosti politički se aktivira što kasnije prelazi u sve veći interes 20 godina nakon, je uspješna političarka do trenutka namještaljke koja joj je podvaljena nakon čega se reflektiraju 2 razine nestajanja-u političkom smislu i onom osobnom kad do točke pucanja dovede i situacija u kojoj cijeli život živi. Sporedne uloge su u svojstvu drugih ljudi s kojima 2 obitelji vode komunikaciju izvan svoja 4 zida otvaraju se nekome po pitanju svoje prošlosti. Sve u svemu ako zanemarim jednu pohvalnu stvar u tekstu a to je da ne samo da je izostavljeno riganje po glumačkoj ekipi štoviše i pohvaljeno je ali sve drugo-je valjanje totalnih nebuloza. A seznacionalistički naslov za koji klik više postavlja pitanje kad je dotični zadnji put bio u kazalištu? Jednostavno ko vode se napit-ne vjeruj ničijem dojmu osim svom. Ali bilo je i realnih pisanija o predstavi

 

 "Drama HNK se superiorno vratila na scenu. ‘Nestajanje’ je izvrsna nova predstava koju treba gledati"

 

 Prva stvar koja je upala u oči je realističan ili bolje-realan gledateljski odnos na scenu/uloge/scenografiju. Bez kmečanja kako je nešto "pretenciozno" (a bez da je argumentirano zašto usput) a nije a nije iz razloga koje se može argumentirat. Jer je priča životna, aktualna važna a ansambl kolektivno internalizira kompletan dramski tekst napisan da ne bude moralistički nabijen a u drugu ruku da realno prenese važna pitanja i projekciju konkretnih raznih događaja na svakog od uloga individulano. To što je nekima "pretenciozno" realno se zove-kvalitetan ulaz u uloge i uvjerljivo prenesena kreacija. Elem zapetljao sam se u digresiji koja je sad kompletna. Druga zamjerka (na početku linkana) je bila apropo pozornice a ovaj drugi realniji sve demantira.

 

 "Vrijeme se raslojava na prošlost i sadašnjost, pa onda i budućnost, koja se događa 18 godina nakon osnovne priče ove drame. Ti se vremenski tokovi nelinearno prepliću na više razina i zajedno s nekoliko odvojenih fabularnih rukavaca tvore sugestivno tkivo ove predstave, koja zapravo nije jedna predstava, već nekoliko manjih komornih komada koji se polako ulijevaju u zajednički bazen uzročno-posljedične, autorsko-kritičke anamneze moralnog posrnuća jednog društva.

Scenografski (Stefano Katunar) je to riješeno vrlo jednostavno: golema HNK-ova glavna pozornica svedena je na bezličnu sivu kocku koja se konkavno sužava u dubinu, sugerirajući kompresiju. Težina krivnje, težina povijesti, težina istine, a možda i put u ništa, u nestajanje, ali isto tako i put prema razotkrivanju kriv(a)ca?"

 

 Uočeni potencijali i kod onih koji piskaraju, a svi imaju neku svoju interpretaciju ne događaja nego uloga. One su podložne raznim intepretacijama i to je zaseban ogranak zanimljivosti. Podijela je samo u jednoj stvari-glavni protagnosit počinje kao uloga koja nestaje druge (iz Karlove familije) podsvjesno nestaju na različite načine. Žena sa istinom u podsvjesti i pored iskonstruirane slike svoje "istine" o čemu je njeno izravno svjedočanstvo posmrtno u direktnoj naraciji. Kćer pod pritiskom političkih namještanja sve povezano s tim događajem rezultira i izbijanjem iz podsvjesti prave istine. Druge uloge su ovdje osobe outsajderi koji nisu njihovi članovi obitelji koji su nadopuna i s kojima glavni protagonisti/antagonisti vode interakcije o kojima ne razgovaraju unutar svoja 4 zida. U kompletnoj priči taj dio bi trebao biti najanje konfuzan i odvlačiti pažnju sa glavnih događaja. Ali ima još ovdje iako je glavna jedna premisa druga povlači pitanje problematizacije politike općenito i do kud sve (do) vode političke igre i smicalice. Tamna podloga scene je projekcija crne realnosti refleksija života sa istinom podloga koja odgovara konceptu predstave. Crnjak teme crnjak podloga-sa svim situacijama koje su se (iz)događale unutar 4 zida 2 obitelji su konzistentne s depra scenskom podlogom, u principu ne postoji ni jedan kadar humoreske i pozitivne vibre u interakcijama predstava je sasvim ozbiljna i set je prigodno pogođen. Vidljivo je i na fotki ispod-u većem fontu, ali neću sad litanije o tome da se prebacim na druge stvari koje se posredno događaju pored one glavne na relaciji pedofil-žrtva. 

 

 

 

 A to je problematizacija ne samo načina za nekakvo osobno isključivanje od realnosti kao metoda nego i neposredno problematizacija politike općenito-konkretno mislim na ulogu kćeri. Već sam nešto rezimirao u prva 2 posta sa strane odnosa unutar njihova 4 zida, slojevita priča vjerovatno jedna od onih sa najviše preokreta pa još i to treba s te točke rekapitulirat-šteta da jebiga ostane visit u zraku, ipak je važan detalj i kao fragment glavne priče i kao zasebna scena-i tako ima i odvojenu poantu od prvih premisa već navedenih. Čitanje djela prenesenog iz intervjua ovdje mi se otvorila premisa uloge Karlove kćeri i njene političke karijere kao metoda zatvaranja očiju pred stvarnošću možda i stvarna entuzijastična premisa da je od onih koji će donijeti promijenu na bolje iako vidljivo je kroz scenarij-tu je situacija zapletena do hudinijevskih granica da je teško i odrediti konkretnu ideologiju koju zastupa. Problematiziraju se Škoro i "ravnica" (što je pohvalno) ili se (premisa 2) spominju u kontekstu promijena u početku od najtrivijalnijih stvari-ima tu i desne retorike ("domuljublje" "bolja Hrvatska") a i lijeve (kozmopolitizam ideološko pozicioniranje nativizam i slične riječi koje predstavljaju SF desnim mentalnim sklopovima) Elem jedina pretpostavka je problematizacija politike generalno neovisno o ideološkoj poziciji sa više naribavanja ove desne s obzirom na suvremenost drame i da je ta desna strana agresivnija i aktualna. Pored glavne teme odnosa na relaciji zlostavljača i žrtve vrijedno je sagledati i tu situaciju. Početni entuzijazam gore naveden kao obrambena reakcija od brutalne stvarnosti u podsvjesti s kim živi u drugom činu se preokrene u fijasko 

 

 

TEA-(Vozaču) što ti radiš tu? (vozač zuri u Katicu)

TEA-Katice, dajte malo požurite tatu

KATICA-Hoću, hoću (Katica izlazi)

TEA-...Šta...no? i na kraju ovo je potpuno neprimijereno

VOZAČ-Provaljeni smo jebiga.

TEA-Tko je provaljen o čemu ti pričaš?

VOZAČ-Ozvučili su ti auto.

TEA-Meni? tko?

VOZAČ-A tko

TEA-Idiotarija-

VOZAČ-S vrha je stigla direktiva.

TEA-Ma šta pričaš ti, kakva direktiva s vrha?

VOZAČ-Već su pustili glas

TEA-Moj auto? (trenutak)

VOZAČ-Gle sad sam saznao da kreće istraga i da se spremiš-

TEA-Ma tko je pustio glas, kakav glas?

VOZAČ-...Jer su znali za dozvolu za to da si pritiskala-

TEA-I kakvu jebenu dozvolu, čovječe? Znaš ti koliko dozvola dokumenata doznaka i papira dnevno prođe kroz moje ruke i sad bih ja trebala-

VOZAČ-....Za postrojenje za rasplinjavanje drvenog plina Isuse, Tea. Znaš o čemu pričam. Na mjestu gdje ti stari ima onaj svoj znanstveni kamp. Nema potrebe da se meni pravdaš maco . Pa ja sam ljudima nosio tu lovu. I to su sve čuli preko te bubice. (trenutak)

TEA-Meni?

VOZAČ-Tebi, da. 

 

Forward na rapslet turbulentnog scenarija.

 

 

 

 

TEA-(U mobitel) ..jer ja imam arhivirane pozive sve pozive nisam ja od jučer ili računate na to da ću odjuriti do prvog mosta i sve svoje telefone pobacati u Savu? Pa šta je vama ja sam...halo
KARLO-Ti si na svim portalima Tea (Tea ponovo zove)
TEA-E, nećeš ti meni poklapat
VOZAČ-(Tei) Rekao sam ti da će pustiti glas
TEA-(Karlu) Je'l jesam tata na svim portalima a znaš zašto? Zato jer sam slijepo vjerovala u domovinu zato! I zato jer me sad ta moja domovina očito za nagradu odlučila fino pufukati. A ti ništa ne brini i molim te ko Boga ne surfaj, nego se više spremi za tu misu. 

 

Paralelno sa ovom scenom kad dolazi do točke pucanja one političke dolazi i do one na realciji Karla i njegove kćeri.

 

  
KARLO-Tea zašto mi ne daš da dođe do mene?

<>TEA-Tata molim te-

KARLO-Vidio sam ga možda dva puta </>

Mic po mic i stvar se prebacuje sa razgovora o Karlovom unuku u interakciju o kampu.

KARLO-Tvoja mama-

TEA-Molim te ne spominji mamu, rekla sam ti već. I da trebao bi napokon zatvoriti taj kamp odavno to mislim oduvijek..

KARLO-A tako ti misliš

TEA-I bez obzira na sve ovo sranje ja ti se kunem da ću dovući bagere na tu tvoju zemlju i do temelja prekopat sve ono što si-

KARLO-Dobro što je tebi?

TEA-Meni što je meni?

KARLO-Tvoja mama bila bi žalosna da-

TEA-(Trenutak) prestani s tim! Dosta je bilo pa mama je sve znala, što je tebi? Ona je znala čitavo vrijeme je sve znala a ti...što je što me tako gledaš? ti si dopustio da nas sve to pojede i evo nas sad tu na tvojoj spaljenoj zemlji oglodani do kraja mi smo sad tu i što sad?

 

Ova premisa odgovara Zajecovoj interpretaciji uloge Tee, politička aktivnost kao ozlaz od realnosti koja se nakuplja godinama i nakon silnih godina grune pod pritiskom političkih namještaljki. Rekonstrukcija Karlovog kampa je iz ove pozicije više nekog osobnog karaktera-vjerovatno osvete života s istinom koja godinama stoji u podsvjesti koja je godinama bila na relaciji s internalizacijom fiktivne slike "normalnosti" koja nakon puno godina pod pritiskom puca samo se treba (sa)gledati ključne reference u scenariju Karlova žena-drago joj je što je nema (sad više ne mora živjet sa iluzornim slikama i pravom istinom) i kćer-cijeli prvi čin, zaokupljenost političkim/ideološkim parolama i aktivnostima u drugom kao realizirana odrasla osoba i mlada perspektivna političarka u ključnom trenutku puca pod navalom istine. A (ne)posredno se problematizira i politika na generalnoj razini ali fokus je stavljen na više oblika osobnih nestajanja. 

 

TEA-"I još bih im rekla da se na kraju vremena na kraju svijeta nalazi moj pravi dom. Koji odmah prepoznajem iako u njemu nisam nikad prije bila. I ispred kojeg me čeka sjeverni bijeli polarni medvjed, moj sin kojem trčim u zagrljaj i grlim ga tako da nikad ne prestanem. Sve bih im to rekla da su me voljeli. Samo da su me voljeli da su me voljeli".

Predstava se u principu svodi na interpretaciju više oblika osobnih nestajanja od kojeg je glavni onaj protagonista drame povezano kroz različite individualne projekcije. Ps ovako sa strane kad mi se po glavi motaju ideje jebena bi bila završnica da je scenarij u interakciji između njega i kćeri pisan po Karlovoj mantri koju je upotrijebio u suočavanju s Markom kad ga je kćer (opravdano) zakinula za viđanje s unukom i njavila prenamijenu njegovog kampa-ovdje bi tek zakucale njegove riječi upućene Marku da je s kćerine strane upućeno njemu-"čovjek se ne smije svesti na ono što mu se događa" Ali ja nisam scenarist to je samo moj promatrački dojam. 

 

 Ali to mi vraća film na scenarij i scenu u kojem se izmijenjuju razne stavke što bi ona njima sve rekla-o eroziji o gubitku 1,25 milijardi eura da u proizvodnji nedostaje sveobuhvatni okvir za za zaštitu prirodnih resursa, o urušavanju zelenog europskog plana (ciljano konkretno pretpostavljam-na one iz svijeta politike s obzirom na njenu intenciju prenamijene kampa) i zaključno-o svom sinu samo "da su me voljeli" Dubinski sagledavano iz psihološkog kuta-"da su me voljeli" što je indikacija da je i u tom svijetu politike bila u nekom lovu na ljubav "da su me voljeli" jer isto tako pored situacije u njihova 4 zida sa perverznjakom nije bilo ljubavi-bilo je indikativno i u njihovim obiteljskim interakcijama, a i ono finalno-Tein obračun s Karlom-"mama je sve znala o tebi" "dopustio si da nas to pojede" se i u njenom slučaju prekasno kanalizira na van na točki s koje nema nazad-derastično zakašnjela prava reakcija reklo bi se. U životu sa spoznajama s kim zapravo živiš i na to se konstruira imaginarna slika "normale" u principu u toj obitelji nema ljubavi-očit je njihov antagonizam od samog početka do kraja kad totalno eskalira. "Žrtve okolnosti" po Zajecu su vjerovatno u tom parametru.     

 

 

 

DVOSTRUKI BLAM

 Nešto sasvim drugačije od filmsko/kazališnog posta ali na tragu njega jer po satiričnom konceptu ima veze s umjetnosti ali pomalo do toga ćemo tek doći. Podloga za tu istu satrirčnu sprdnju i zajebanciju je bila nekad izvanredna hip-hop grupa tram 11 nedavno ponovo oukpljeni. Svi mi koji volimo hip-hop kao žanr smo slavili kad su se nakon više decenija neaktivnosti ponovo okupili jedini problem je što su se-ponovo okupili! Ono što im je krimen preko kojeg im se ne može preći je miltantno desničarenje širenje primitivizma simpatiziranje nakaradnih zaostalih ideologija kojima su se posrali po "vručini gradskog asfalta" "maloj na stranu" i svemu dorom i kvalitetnom što su napravili 90-ih 2000-ih. Bolesne izjave srleta alias General woo-a svojevereeno je bio pun njegov fejs profil a iste nakaradne ideologije promovira kroz svoj opsukrni zadnji album s Targetom. Da se sami uvjerite

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ovo zadnje sa "čišćenjem" društvenih mreža od "dama bez djece i muža" je najniže dno na koje se može pasti. Zanimljivo u najmanju ruku kako nekad normalni ljudi skoro intelektualci se zarotiraju za 360 i postanu  ovakvi bolesni idioti. Bit dramske umjetnosti je da se protiv takvih pećinskih ideja bori to će biti i rekvizit za neki od narednih postova o predstavama koje se bave problematizacijom ovakvih nakaradnih svjetonazora. ali više nego o tome htio sam skrenuti pažnju na jedan satiričan brutalno dobar video u prime time-u 

 

 

Osim što su sami od sebe napravili nakaradne kretene s pećinskim svjetonazorima i srozali na samo dno i sve ono što su kvalitetno prije 20+ skoro 30 godina napravili vodeći satiričari na Balkanu su ih dodatno našamarali još gorom blamažom. Zabijen im je gol iza njihovog autogola.