TI MENE NOSIŠ (2015)

9.2.2023.

 

 Kad se već zaredalo s tom godinom evo post o još jednom filmu iz iste. Nije ga se moglo ranije rezimirat jer je tek od nedavno objavljen
na nekom normalnom kanalu. Zanimljivo je da je film došao do netfilxa naravno s komplikacijama i to ni manje ni više nego-kod nas!
"Netflix je otkupio film "ti mene nosiš" a u Hrvatskoj mi ne daju snimati nove projekte 

 

 "Netflix je mogao uzeti naš film samo za određeno područje, ali se odlučio za prikazivanje diljem svijeta. To je veliki kompliment jer očito smatraju da smo dostigli kvalitetu američke produkcije. Velika je stvar što sada film na hrvatskom jeziku može gledati poslovni čovjek u New Yorku, domaćica u Oklahomi, student u Brazilu..."

"Nikad u Hrvatskoj nije bilo toliko jednodušne podrške nekom filmu i umjetničkom djelu koje mijenja opću percepciju autorskog kapaciteta domaće kinematografije. Dokinuta je Zvonimirova kletva koja je ranije rastjerivala publiku te otvrdla srca članova međunarodnih festivalskih žirija. Zaista, film koji je Ivona Juka uz neznatnu pomoć javnih fondova proizvela sa sestrom, producenticom Anitom, preko njihove privatne kompanije 4Film, prošao je trijumfalni put, osvojio mnoštvo nagrada, a zatim postao prvi film iz regije koji je kupio Netflix pa je na toj platformi za komercijalnu distribuciju filmskih djela postao dostupan u cijelom svijetu."

 

 Neću sad o pitanjima cenzure koja se konstantno nameće, film je poprilično kompleksan i previše razvučen sve u svemu aktualno stanje
u društvu je realistično adaptirano. Film o snimanju dramske serije koji je u principu sve samo ne film o snimanju serije. Usput, digresija
set korišten za scene snimanja serije je isti koji je korišten za snimanje "Larinog izbora". Početne scene su kratke sekvence obiteljskih
događaja svih u filmu oko kojih je priča manje je monotonije na početku filma nego pred krajem kad je poprilična. Sve ako se ne varam troje filmskih "obitelji" rade na setu u prvoj su dvoje sa malom djecom koji je diler i narkoman u drogoj kćer sa ocem oboljelim od alchaimera. Svima im je zajedničko da su na istom setu. Pored iritantne monotonije na kraju kadrovi u filmu su me sjetili na jedan sad već
davniji američki akcijski triler iz 2008. "točka pucanja" u kojem se radnja svodi na kućanicu koja živi s naslinim krebilom i dvoje male djece. Radnja je usred Božića i ona odlazi u kupovinu nakon svađe
kompletna eskalacija je kad troje psihotičnih likova ubiju zaštitara ispred trgovačkog centra i sad kao svjedoka ubojstva nastoje ubiti i nju.

 

 

  Nije slična forma niti blizu, ovo je akcijski triler "ti mene nosiš" je drama-triler u ovom američkom trileru stvari se odigraju tako (a što drugo kad su ameri i njihova filmska/redateljska/režiserska politika u pitanju) da ih ona sve pobije uzima pištolj nakon što ubije glavnog
atagonista i nakon što se vrati u kuću ubija i nasilnog krebila s kojim živi. Ta je scena "odsjećena" To je bila "točka pucanja" po principu te "točke pucanja" sam sagledavao stvari i situacije u ovom domaćem filmu u prvom slučaju odnos kompliciraju kriminalne aktivnosti u drugom bolest. Upečatljiva scena je na 11:13 (link na film ubacit ću u komentare) kad stvari eskaliraju u verbalni obračun sa slučajnom prolaznicom. Svaki od zaposlenih na setu ima točku u kojoj pukne "goni se u pičku materinu" i slične riječi iz repertoara kad se nakupe frustracije film je realističan prikaz stvarnog života. Kroz kompletan film se protežu tenzije i + to problematiziraju se dječja zatrovanost
kojekakvim marginalnim likovima kao što je Mamić. U par scena prikazano je kako dijete gleda na internetu videe sa Mamićem u elementu kad upućuje prijetnje kad jebe mater svima a dijete je već zatrovano tim toksičnim sadržajem do razine da sve njegove riječi zna citirat od prve do zadnje. Na ovom filmu su bili uključeni i neki marginalci iz stvarnog života

 

 ‘TI MENE NOSIŠ’: U ulozi se našao i Zdravko Mamić i B.B.B.-ovac s debljim policijskim dosjeom"

"Goran Hajduković, jedan od glumaca u filmu ”Ti mene nosiš” poznatiji je kao Čupko, a zanimljiv je i živopisan lik s podebljim policijskim dosjeom…

Publiku bi na premijeru filma Ti mene nosiš mogla privući imena poput iskusnog Voje Brajovića i debitanta Zdravka Mamića koji će uz ostale poznate hrvatske glumce, ispričati priču o Dori (HELENA BELJAN), zanemarenoj djevojčici koja mašta postati nogometna menadžerica. U filmu igraju najveće glumačke zvijezde regije, kao što su: Vojislav Brajović, Lana Barić, Nataša Janjić, Nataša Dorčić, Sebastian Cavazza i brojni drugi. Premijera se u Zagrebu održava 28. svibnja u CineStar kinima u distribuciji 2i Filma".

 

 Te "točke pucanja" na njima se bazira poanta filma fotke su screenshot iz filma nekih od tih trenutaka kad stvari eskaliraju.

 

 

 

 

 

Ovo je jedan mali dio nasumično izrezan, tih situacija je film pun, puno je scena povezanih i sa kriminalom bolnicom, da stvar bude kompletna i sa aferama u prvom slučaju. Oboje imaju sexualne afere što me isto sjetilo na jedan kratak filmski projekt iz 2011. "zimica"film od 10 minuta o djevojci koja dolazi kod bivšeg u potrazi za izgubljenom intimnosti. Nema nikakve direktne veze s ovim filmom osim sličnih situaija koje su očite iz samih reakcija protagonista u tim aferama. Kao nekom odmaku od crne stvarnosti. Film ima puno preokreta, jedan od ključnih je rotacija za 360 kad diler sa početka
mijenja život i počinje s legalnim poslom na kojem ga zajebu, nakon čega ponovo počinje sa kriminalom tim više jer je dužan. Puno preokreta u više od 2 i pol sata likova i interakcija na sceni. Osobne frustracije svih njih eskaliraju u verbalne obračune unutar 4 zida i izvan njih.

Na Pula film festivalu ima 3 zlatne arene. Na ovoj stranici su i neki argumenti zašto vrijedi pogledat film. 

 

 "Ono što ćete u filmskoj verziji svakako primijetiti je trajanje od čak 157 minuta. Ta dužina je potrebna kako bismo upoznali sve likove. Priče koje nam Juka priča ovim filmom povezane su vrlo labavo, vežu ih samo izgubljenosti glavnih likova. Vojislav Brajović u ulozi dementnog Ivesina oca, bivšeg intelektualca koji se gubi kao da simbolizira društvo u kojem su vrijednosti izokrenute. Primjećujete, to isto radi i Dora, samo na drugi način. Osim njene povezanosti s ocem, važno je primijetiti kako Dora ne primjećuje izgubljenost svoje majke Lidije (Nataše Janjić) koja se između djece, ambicija i života nema na što osloniti. Pitanje oslonca najvažnije je pitanje filma. Naslov „Ti mene nosiš“ opravdano sugerira pitanje „tko tu koga nosi“"?

 

Zbog koncepta povezanosti priča koje nisu zasebne nego se isprepliću povezivanje je lagano zakomplicirano ono što ostaje kao baza filma su osobne frustracije koje u nekom trenutku dosežu svoj vrhunac. Sve stavke modernog vremena su obuhvaćene ili bar većina za probleme klečavaca s trga i mafije koja vodi državu trebalo bi radit zaseban film bilo u obliku nastavka ovog ili nekog sasvim drugog. Ljudski životi sudbine akcije i reakcije. Dodavanje marginalaca s dosjeom u priču mi je novost to nisam znao niti u godini kad je film bio aktualan u svakom slučaju uspjelo je kao neki eksperiment a i iz prve ruke realizam je jači. Problematiziranje navijača i navijačkih sranja je posebno hvale vrijedna stvar kao i na ukazivanje problema dječjom fascinacijom krimosima kao što je Mamić. Realnost naša jebena to je ovaj film. Gledam aktualnu situaciju sad u 2023-oj iako je počelo još prošle godine. Primitivizma ima i par godina unazad kad je snimljen ovaj film u kojem su obuhvaćeni svi onda aktualni događaji, a sad ga žalosno iritantno i poražavajuće ima još i više. Da su ovi klečavi izopačeni bolesnici bili aktualni i onda u filmu bi ih se najvjerovatnije dotakli po onome što film obuhvaća kao nadopunu osobnih frustracija koje u određenom trenutku eskaliraju. Onda je to bio Mamić i fasciniranost djece s jednim takvim likom. Kod nas konkretno postoje i filmovi u nastavcima (iako nije uobičajeno za naše tržište da filmovi dobiju nastavak) to su konkretno:

 

Metastaze

zg 80

 

U bližoj budućnosti spominjano je kao i ideja za treći dio "Zg90" uglavnom, aktualni problemi onda su adaptirani u filmu, za ovu situaciju s redikulima sa trga bi bilo idealno kad bi neki film sa sličnim konceptom kao ovaj bio snimljen koji bi istaknuo problem tih redikula kao što je u "ti mene nosiš" adaptirana dječja fascinacija Mamićem, kao nešto loše i negativno što i je. Isto se odnosi i na ovu situaciju, kroz film/predstavu se sve toksično i negativno u društvu problematizira i to je ono što može polučiti promijenu na bolje.

 

 
 Osobno mi je žao što mi je promaklo pogledati jedan isto obećavajuć film zbog seratorske kino-politike koja ga je svjetlosnom brzinom makla s rasporeda par dana od premijere u kojem se kroz satiru problematiziraju pošasti društva kao što su "zlatna mladež" i konzumerizam. O samom filmu sam nešto malo i tipkao na osnovu prikupljenih informacija što se tiče ove pošasti sa primitivcima iz srednjeg vijeka ne sumnjam da bi bili problematizirani u talonu sa osobnim "točkama pucanja" dječje fascinacije krimiosima ili parodirani kroz filmske projekte kao što su "svinjari" (gle slučajnost isto iz 2015-e) zaseban film ili nastavak bi bio izvanredna nadopuna jer su problemi adaptirani u "ti mene nosiš" aktualni i sad (samo sad drugi likovi kolo vode na toj krimi-sceni ali poanta je ista) Ali ovo povezivanje mi je otvorilo prostor za rekapitulaciju još jednog filma pogledanog u kinu 2010. "the show must go on" o kojem je bilo više postova ovdje. Jedan specifičan na granici paranormalnog sam posvetio tom projektu "Kad film postane stvarnost" projekt iz 2010 u kojem je radnja u 2020-oj, ta godina je u filmu adaptirana kao godina generalnih pizdarija-film o reality showu koji je samo kao sredstvo na kojem se odigravaju političke igre globalnog rata. 2020 u stvarnosti pandemija, potresi i srušen toranj na katedrali (što je bio motiv filma kao posljedica ratnog stanja a u stvarnosti produkt potresa) Na puno načina film je ispao vizionarski projekt što je i primijetila ekipa u komentarima. U vezi filma iz posta stvari nisu tako daleko otišle da bi se kao fikcija moglo ubaciti srednjevjekovne nazadnjake u 21.stoljeće a da kojim slučajem je radnja proširena i na njih ispala bi stvar identična onoj sa "show must go on-om" koji je 2020-u prikazao kao sjebanu godinu u kojoj se ostvarilo puno lošeg. Kad su aktualni problemi bili adaptirani u "ti mene nosiš" većini nam je bilo nazamislivo da još postoje takvi primitivci koji bi unazadili zemlju 15 svjetlosnih godina samim time nije problem fanatizma analiziran niti adaptiran u filmu a da je ispao bi ne fikcija nego vizionarstvo.  

 

 REKAPITULACIJA

Film iz 2010 prvi domaći sf je adaptirao 2020 kao godinu nuklearnog rata, u stvarnsosti se na sreću nije pokazala tako ekstremna ali
po generalnom principu-loša u filmu loša u stvarnosti. Inspiracija za post "kad film postane stvarnost" mi je bila instagram objava redatelja dotičnog filma, kolaž fotka sa srušenim tornjem na katedrali s jedne strane u filmu s druge stvarnu kao produkt potresa. Kad su apsolvirani svi aktualni problemi iz 2015 paralelno sa osobnim frustracijama potenciranim životnim situacijama nije bilo ni pod razno zamislivo da će samo koju godinu kasnije ovi viliagre destruktivni psihotici provodit svoje bolesne ideje. Po meni je to još jedna stvar koja je materijal za film sličnog koncepta kao "ti mene nosiš"

ZVIZDAN (2015)

6.2.2023

 

  Matanićev film iz 2015, kad su njegovi filmovi u pitanju izvanredan izbor glumačke ekipe, lokacija fbulacije je nepisano pravilo. Nakon
"ćaće" iz 2011. ovaj film je još jedan iz kategorije boljih ostvarenja. "Zvizdan" (prevedeno na engleski za strance "high sun") imao je premijeru na filmskom festivalu u Cannesu prvi put pogledan iste godine kad je bila i premijera u kinu "Europa" dok ga mafija nije privatizirala kao i kino Grič digresija sa strane, vraćanje na film iz 2015. sjetilo me perioda kad su stvari u odnosu na sad još bile i idealne prije privatiziranja svega što je simbol grada što je rezultiralo gubitkom identiteta našeg grada. Film se uglavnom dotiče pitanja prošlosti na realciji sa sadašnjosti dosta kompleksan podijeljen u tri priče. Specifičnost filma je što isti glumci imaju više uloga kroz te 3 priče. Zvizdan

 

 "Na Zvizdan se može gledati kao na kalkulantski film namenjen politički korektnim žirijima na internacionalnim festivalima. Ne bih ja to baš nazvao kalkulantstvom, nego pametnom odlukom i dobrim ciljanjem, pre svega, strane publike. Umesto didaktičnih dela namenjenih Srbima i Hrvatima koje valja naučiti da im nema budućnosti ako ne žive u slozi (ako to do sada nisu naučili, bojim se da im nema pomoći), Zvizdan se poziva na univerzalnost rata, razaranja i patnji kojima su ljudi (jer smo pre svega ljudi, pa tek onda sve ostalo) izloženi, ma u kom ratu i ma na čijoj strani bili. Zato pametna konstrukcija Zvizdana može biti preneta na bilo koji drugi sukob u svetu juče, danas i sutra, na Ruse i Ukrajince, Izraelce i Palestince i bilo koje druge zaraćene strane. Nemam ništa protiv te univerzalnosti, dokle god nije beskrvna i dokle god je dobro izvedena, a Zvizdan je jedan sasvim dobar film".

 

 

 

 

 

S vremenskim odmakom rezimiranje filma je problem, iako se našlo načina da se pogleda i podjseti o konkretnim događajima adaptiranim u filmu. Ispizdila me stranica sa kompletnim filmom dostupnim za gledanje kad je na više od pola zaštekalo ali sasvim dovoljno da posluži kao lagani podsjetnik na kompletan film pogledan u kinu prije koju godinu. Prva priča je u 91-oj pred rat. Na stranici tv profil je ovaj sadržaj.

 

 

"Tri različite ljubavne priče smještene u tri uzastopna desetljeća u dva susjedna balkanska sela opterećena dugom poviješću međuetničke mržnje: ovo je film o opasnostima – i trajnoj snazi – zabranjene ljubavi.
ZVIZDAN rasvjetljava tri ljubavne priče smještene u tri uzastopna desetljeća u dva susjedna balkanska sela opterećena dugom poviješću međuetničke mržnje. Film je to o krhkosti – i intenzitetu – zabranjene ljubavi. U prvoj priči, smještenoj u 1991., romantična privlačnost potisnuta je kada ljubav postane zabranjeni luksuz u ozračju predratnog ludila, zbunjenosti i straha. U drugoj priči, smještenoj u 2001., rat je gotov, ali ljubavnicima je nemoguće pretvoriti svoju zaljubljenost u trajnu vezu: ožiljci rata još su previše svježi i ne mogu zacijeljeti tako lako. Treća priča odvija se 2011. godine, kada ljubav napokon može niknuti ako se ljubavnici uspiju osloboditi prošlosti. Zlo i sumnja nisu u potpunosti nestali iz njihovih života i katarzu nije lako postići, ali ponovno je moguće". 

 

 Fokus na prvoj priči neposredno pred rat je na nacionalizmu predratnog stanja, situacije u familiji na relaciji majka-kćer-brat eskaliraju
u verbalne i fizičke okršaje "jebeš se s njihovima" " s njim se jebeš" sve nabijeno nacionalizmom predratnog stanja. Film je u principu ne o ratu kao ratu nego o događajima koji su produkt toga na ljude i njihove živote, bar u prvoj priči. Scena na kojoj su mi počeli tehnički problemi jer realno stranica i je smeće koje ima dostupne određene kvalitetne filmove ali sama njena kvaliteta je nula. Uglavnom scena na kojoj se dogodio "pad sistema" je druga priča, priča je u 2001. početak post-ratnog perioda u kojem se nakon rata
glavne protagonistice vraćaju nazad u selo (vjerovatno iz Zagreba, na početku prve priče su imali planove za odlazak u Zagreb kad se ratno stanje zakuhavalo) druga priča je bitka pomirivanja prošlosti i sadašnjosti, i zadnja treća svodi se na pitanje ostavljanja prošlosti u prošlosti. U principu film koji je triler a može se kategorizirat i pod psihološku dramu, postavlja i analizira važna pitanja pomirivanja prošlosti i sadašnjosti. Na dijametralno-suprotan način pitanje prošlosti i sadašnjosti je apsolvirano u "ćaći" sa razlikom konkretno u situaciji otkrivanja mračnih obiteljskih tajni iz prošlosti. Šokantan triler i jedan od Matanićevih najboljijih novijih filmova, nakon njega "zvizdan" ista stvar pitanja pomirivanja prošlosti i sadašnjosti kroz 2 različite forme u prvom slučaju kroz obiteljske prekinute odnose i drugi na općoj razini o utjecaju predratnog nacionalizma na privatne živote i u post-ratnom stanju. Aktualni problemi od predratnog do post-ratnog stanja. 

 

 Kroz gledanje svakog Matanićevog filma zasebno ne računajući one koji odskaču od šablone koji su komedija kao što je ovaj su na neki način u principu analiziranje jednog pitanja pomirivanja prošlosti i sadašnjosti osim ovog novijeg sa linka komedije kao "blagajnica hoće ići na more" i crna komedija iz 2002 "fine mrtve djevojke" Tipkao sam u postu o "ćaći" o samom sloganu iz filma po kojem je "neke obiteljske tajne bolje ne otkrivati" na što su uslijedili zanimljivi komentari, po mišljenju većine je "bolje" kod mene dijametralno-suprotno da sad ne govorim o kakvoj se mračnoj tajni radi. Pitanje pomirenja prošlosti i sadašnjosti je bila premisa filma iz 2011. s razlikom da su problemi unutar jedne obitelji u 4 zida a skrivena tajna je one najgore vrste. Kod "zvizdana" je na općoj razini obiteljski kompleksni odnosi ali potencirani predratnim događajima koji se reflektiraju i na događaje u budućnosti u drugoj priči koja je u 2001. i trećoj u 2011. Što se novijih filmova iz njegovog talona tiče "ćaća" i "zvizdan" su na samom vrhu trilera.
O projektu "ćaća" osim same recenzije imao sam i zaseban post o zanimljivostima koje se tiču filma zagrebavanje ispod površine kod ovakvih filmskih senazcija je uvijek zanimljiva stavka, u tekstu samom linkana je vijest o samoj inspiraciji za film. Po istim principu ima jedan intervju što je pozadina i inspiracija "zvizdana" a sa ovime pogađa poantu:

 

 "Mržnja i netrpeljivost čine ljude nesretnima. Cilj mi je kroz umjetnost boriti se za Hrvatsku koja se jednostavno mora izdići iznad mulja i time upravo ja gradim hrvatski identitet, a ne oni koji se prozivaju velikim Hrvatima, a uništavaju je"

 

Nema ništa bolje od "zakucavanja" velikim rvatinama nego kroz umjetnost, poruke koje film šalje je problematiziranje stvarnosti i mijenjanje društva na bolje. Evo ima i kod nas pozitivnih stvari, svaki od ovih filmova šalju poruku u prvom slučaju da je sve tajne iz prošlosti bolje otkriti kakve god to reakcije polučilo i u drugom realan prikaz predratnog i postratnog nacionalizma koji je imao utjecaj i na događaje u budućnosti. Polarizacija je najveći problem a protiv pravih stvari i bolje Hrvatske najviše kmeče velike rvatine pljuvanjem po domaćoj filmskoj umjetnosti u koju se ulaže kikiriki to je za neki post u budućnosti ne sumnjam da će trebat objašnjavat i tako jednostavne stvari. Usput to me je sjetilo na nebulozan potez HRT-a prije par godina da satiričnu komediju apsurda Vinka Brešana "koja je ovo država" pomaknu na drugi dan jer se dan emitiranja "poklapa na dan Tuđmanove smrti" sam hrt je tim potezom napravio apsurd dupli što je potvrdilo nametanje cenzure da se ne povrijede osjećaji razno raznih "domoljuba" sa satirom koja je zapravo samo podloga za priču o generalno apsurdima u državi. Iako nije isti redatelj radi se o još jednom važnom filmu pa ga stavljam u talon sa ovima. Iz priopćenja HRT-a :

 

 "Hrvatska televizija danima je najavljivala da će večeras na svom Drugom programu emitirati film Vinka Brešana “Koja je ovo država”. Međutim, film je bez objašnjenja skinut s programa, a u terminu u kojem je trebao biti emitiran sad je film “Vis-A-Vis”, redatelja Nevija Marasovića. Nakon što su mediji i korisnici društvenih mreža uočili da je film skinut, s HRT su poručili da je odlučeno da se Brešanov film emitira u nekom drugom terminu.

– Hrvatska radiotelevizija (HRT) obavještava gledatelje da je film koji je večeras trebao biti emitiran u 21.00 sat u sklopu Ciklusa hrvatskog filma četvrtkom na HTV2 – “Koja je ovo država” u režiji Vinka Brešana i produkciji Ivana Maloče – bio predložen još u rujnu od strane uredništva Dramskog programa HTV-a. Glavni urednik HTV-a Bruno Kovačević je danas, nakon pregledanog filma, donio odluku da je spomenuti film neprimjeren emitiranju na godišnjicu smrti prvog hrvatskog Predsjednika dr. Franje Tuđmana, te će biti emitiran u nekom od narednih termina Ciklusa hrvatskog filma četvrtkom. Umjesto filma “Koja je ovo država” premijerno će biti emitiran film “Via-a-Vis” redatelja Nevia Marasovića, izvijestili su priopćenjem s HRT-a" 

 

 Ne sumnjam u reprizu ovakvih slučajeva u budućnosti. Onima koji bi sve zabranjivali i cenzurirali je ovo pomicanje filma došlo kao dopamin a išli bi svi oni i korak dalje da se sve zabrani i nametne (auto)cenzura tako da filmovi više ne bi bili adaptacija stvarnosti koja im razbija iluzije o "državi iz snova". Na "zvizdana" još nisam pročitao negativne seratorske komentare za koje je evidentno da komentiraju oni koji niti su gledali niti blage veze imaju što ne znači da ih nema. Usput na dayli motionu film se može pogledat podijeljen u 2 djela pa ću ga linkat ovdje jedini problem su oglasi koji iskaču svakih par jebenih minuta što može odbit od gledanja kao što je i mene.

1.dio

2.dio

 

 Ps s Isabelči sam imao prepisku u komentarima predlani o "ćaći" kao najboljem Matanićevom filmu.

 

 isabel

"eh frende , sad si ga pogodio ono baš u "živi centar" , ne znam kako drugačije da se izrazim, ovo je definitvno njegov najbolji film (ako mu ne padne na pamet da ponovno krene u Liku pa smisli nešto slično, ili novo, nebitno to sad), mislim, tj, negdje mi zvoni da sam čitala da je i kolabrirao snimajući ovaj film, nije izmišljotina, mislim da je sam rekao u jednom od intervjua vezano za -Ćaću- s obzirom kako si i sam naveo kako se snimalo( gotovo bez odmora, predaha, sna) .....
jooooj, sada sam posve zaboravila kako i koliko smo pričali o ovome filmu ovdje, trebalo bi se podsjetiti, ali ipak, malo mi prekasno sada rondat po tvojoj arhivi,a i umorna sam iako je baš noć moje omiljeno i najaktivnije vrijeme i stvaranja i čistog razmišljanja,ipak, full aktivan dan uzeo je svoj danak pa ostavljam za sutra u neko doba povratak ovom fenomenalnom filmu, njegovom redatelju i naravno glumcima koji su imali pretežak zadatak,a iznijeli su svoje uloge virtuozno",
tp.

02.02.2021. (02:09) 

 

 

Još i sad stojim kod toga da je lokacijom fabulom, pričom glumačkom ekipom i tempom snimanja najbolji njegov projekt. Pored toga drugi na listi ovom ravnim iako skroz drugog koncepta je "Zvizdan" što se tiče dramatičnih i triler filmova iz njegove režije. Bilo mi je zadovoljstvo polemizirat na ovaj način vrhunski argumentirano kvalitetno i poticajno s Isabelči šteta što nije bilo prilike za apsolvirat i "zvizdan" ovo je film iz kategorije onih koji ostavljaju prostor raznim polemikama a to je ono što je na blogu i najbolja stvar. Apsolvirali smo sve odnose događaje i mračne ozbiljne teme u "ćaći" s fokusom na glumačku virtuoznost kompletne ekipe od 2 glumca i 2 glumice fiksirano na glumu legende hrvatskog glumišta Ivu Gregurevića i Ivu u ulozi njegove filmske mlađe kćeri na kojoj se i lomi ta mračna tajna iz prošlosti. Gledanjem "zvizdana" u 3 priče koje se nadopunjuju materijala za polemiku ima još i više. Usporedba 2 dijametralno-suprotna filma nije prioritetno zbog toga jer je isti žanr i redatelj samo jednim dijelom nego jer imaju istu podlogu- pomirivanje prošlosti i sadašnjosti, sa različitim situacijama i događajima ali pitanje ostaje isto. Može li se prošlost i sadašnjost pomiriti? U prvom slučaju skoro nemoguće ipak je ono što je problem one najgore vrste u drugom se isto radi o traumama koje bitno određuju život u budućnosti samo što se istovremeno problematizira generalizirajući nacionalistički stav i prema onima drugih nacionalnosti koji sa ratnim zločinima nisu imali veze. 

 

  Bio bi post o ovom filmu i ranije da je bilo načina da se reprizno pogleda ovdje isto kao i kod "ćaće" ima prostora za polemike i analiziranje stvarnosti koju Matanićevi filmovi izvanredno adaptiraju.

 

 

 

DEVEDESETE-KAZALIŠNA INTERPRETACIJA

4.7. Zaprešić kao primjer primitivizma u kojem se odigrava(lo) nacionalističko orgijanje  i Zagreb s druge strane kao primjer civilizacije i progresa-ispred HNK devedesete u izvođenju ansambla drame HNK. Zapravo u izvđenju sva 3 ansambla ali da se zadržim na ovom dramskom iz poznatih razloga kod mene ne samo što to jedino pratim nego i zbog koncepta. Ona uobičajena kmečanja onih koji očekuju "klasičan" koncert na to neću lomiti tipkovincu samo ću metodom linka staviti koju riječ više o toj senzaciji. U principu zašto i ne izdvojiti koji blistavi trenutak i ovdje, jel tako?

 

 

 

" Održale su se još jedne Ljetne večeri HNK i Jutarnjeg lista, manifestacija koja obilježava kraj kazališne sezone s bogatim glazbenim programom u izvedbi članova sva tri ansambla HNK – Drame, Opere i Baleta, ali i članova koji su inače iza kulisa. Ovogodišnje šesto izdanje pod nazivom ‘Devedesete – godine koje pamtimo‘ posvećeno je bilo glazbi 90-ih godina prošlog stoljeća, a na Trgu Republike Hrvatske mogli su se čuti hitovi poput ‘Ja za ljubav neću moliti‘, ‘Apokalipso‘, ‘Ja sam vlak‘ i ‘Bube su u glavi‘ te ‘Hajde da ludujemo‘, numere koje je izvela gošća iznenađenja, Tajči."

 

 

"Večer je startala u 20.30 sati pred vratima Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

Događaj je započeo tradicionalnom dodjelom nagrada za najistaknutija umjetnička ostvarenja u sezoni. Ove je godine nagradu „Mila Dimitrijević“ dobila Ana Begić Tahiri za najbolju žensku ulogu u predstavi Idealan muž, dok je Krešimir Mikić za istu predstavu osvojio istoimenu nagradu za mušku ulogu. U kategoriji Opera, nagradu „Marijana Radev“ dobila je Evelin Novak za izvedbu u operi Tannhauser, a Ljubomir Pušković nagradu „Vladimir Ruždjak“ za izvedbu u operi Tannhauser te Aida. U posljednjoj kategoriji, za ostvarenja u baletu, nagradu „Ana Roje“ osvojila je Hinako Shinzaki za ulogu u Orašaru i Trnoružici, a za iste je izvedbe nagradu „Oskar Harmoš“ osvojio Pavel Savin."

 

U cijeloj toj stvari jedini ključni trenutak koji mi je dignuo živac je intendanticino orgijanje u kojem s punim ustima hvale za vladu pripisuje zasluge za otvaranje nove scene HNK 2 u Adžijinoj i sve što ide uz to. Umjetnici i publika kao i tehničko osoblje ostavljeno je za kraj i to više proormirano dok su s vrha u prvim redovima pobrali oni najgori a koji zapravo protiv umjetnosti konstantno nešto podvaljuju i na razne načine sabotiraju. Ne bih se niti s tim ovdje davio da nije iritirajuće do nesnosnosti ali aj to orgijanje nije dugo potrajalo spontane ovacije za primljene/dodijeljene nagrade su bile iskrene (bar od većine) a onda je program počeo. 

 

Nešto mi je objava videa štekala pa evo prvo malo vizualnom materijala kroz fotku 

 

 

 

Oke...sad prelazim na videe, kompletan spojen  u film od 58 minuta nije dalo prebacit jebade samo takve pa sam ga razlomio na par kadrova tek onako da bude javno objavljeno iako nisam od onih koji pristaju na cjepkanje. Elem video #1

 

 

 

2

 

 

3

Hitovi i poneki trash-hit devedesetih u specifičnom dramskom izvođenju repertoar koji vraća u neka vremena kvalitetnije muzike iako ovdje je fokusmora biti -više na izvođenju. 
 

 

APSURD-SATIRICOM

Imao sam na blog hr-u u zadnjim periodima 2024 post o jednoj sasvim drugačijoj radio-drami od svih ostalih ranije objavljenih "slučaj P"

 

  Trowback na Alanfordofsku situaciju u filmu "zbog tebe" kadar "to se tako ne radi" urnebesna situacija neuspjelog pokušaja pljačke potencirane neočekivanom reakcijom mete napada. U biti zajebancija, neka vrsta satiricoma koja je i izvorno kao ideja bila da bude humoristična ali ima doticaja sa stvarnošću-u jednom pogledu ali o tome nešto kasnije. Uvodno da dam svoj osvrt na jednu bljezgariju koju sad ne mogu izguglat a ostala mi je negdje u arhivi sivih stanica. Elem referenca kritičarskog piskarala na baš tu scenu o kojoj je linkani post gore-svodeći istu na totalni promašaj jer eto klatež ne zna bolje nego srati kad ništa i ono najjednostavnije je kopča. Iako je scena u humorističnom tonu pozadina priče je poprilično ozbiljna i realna, a neočekivana reakcija cure koja je bila meta napada je iako skroz naskroz nevjerovatna potencijalno moguća iako su šanse za to promil. Ali poanta je stavljena na humoristički kontekst scene same koju treba i sagledavati kao oblik satire alanfordofske forme. A post koji je uslijedio spontano nakon njega bio je suradnja s Isabelči ja sam ideju inicirao ona potpisala i post je zapravo njen projekt u kreativnom smislu. Naša verzija je bila s namjerom eksperimenta i zabave ali i isticanja ozbiljnosti situacije koja je zakopana ispod tog humorizma. Na ovo se vraćam prigodno jer je "slučaj P" radio-drama o kojoj je večerašnji šou ima neke identične situacije kao u filmiću

 

S referencom na kratak film A produkcije nastalom izrezivanjem jednog filma iz omnibusa od 5 različitih a tematskih povezanih filmova u kojima je zajednička crta-ljubavni odnosi veze sex i sve što ide uz to. Podloga za tako nešto ne bi bila praktična da konkretno ta scena nema taj satirični alanfordovski faktor crnog humora i apsurdne situacije neočekivanih reakcija u kojoj Iva koja je meta napada wanabe pljačkaša ima totalno nečekivanu reakciju. Ali o filmu drugi put primjetili ste da reprizni postovi sa starog bloga ne idu nužno uvijek kronološki ali obećajem da ću poraditi na tome!

 

Imao sam na tom kokretnom mjestu i izdvajanje o drami samoj:

 

 "Jedan običan pokušaj pljačke trgovine pretvara se u nadmudrivanje dvoje promašenih studenata, psihoanalizu depresivnoga mladog čovjeka, pokušaj prikrivanja zločina, ljubavnu uvertiru i još koješta s neobičnim ishodom.
Dramski tekst Sonje Krivokapić neobična je dramska igra s naizgled običnim ljudima i situacijama ispunjena apsurdom i humorom.
Igrali su: Frano Mašković, Iva Mihalić, Saša Buneta, Sreten Mokrović, Borko Perić, Tomislav Martić i Alen Šalinović
Redatelj: Petar Vujačić, tonmajstor: Miro Pijaca, glazbeni dramaturg: Maro Market"

 

 

 

  Jedan pljačkaš i vječni student.

 

 

 

studentica filozofije na 4.godini i zaposleica trgovine u kojoj se odigrava urnebesna pljačka
 

 Kao glavne uloge u urnebesnoj situaciji pljačke identične ni manje ni više nego Alanfordovskoj siutaciji. Elem drama pozivam na izdvajanje pola sata vremena da se kompletna presluša.

 

 Tok  drame tok satire kreira urnebesne situacije i čiste neočekivane psihologiije likova prve minute izuzetno napete dok se u priču ne upletu i ostali likovi (potencijalni kupci) koji na neočekivan način svjedoče situaciji. 

Studiram bez perspektive sam, pljačkam ali reakcija druge strane je totalno neočekivana! Jel ona mene zajebava? Ali ok ipak zna za Kanta i Hegela i a marksistica je po uvjerenju. Ali kako se to ponaša? Pristaje na sve! Pa jebemu mater upropastila mi je cijelu pljačku iače sam filozof ali kakva je ovo filozofija svi znaju kako se kad te pljačka trebaju ponašati osim nje! Lagano podsjećam na onog pacjenta iz filma koji ju je pokušao opljačkati u garaži šoping centra samo što je on amater očajnik koji prvi put pljačka, a ja sam uhodan ja čak i pucam iako se kunem da neću a efekt mi je isti kao i s tim amaterom iz podzmene garaže. Ok on je u goroj situaciji od mene ali da se bar ona svađala samnom ali ne ona mi je na prvu dala pare! Ne ovo nije situacija za ljude evo sad je počela i plakat zbog mog zajebanog temperamenta a ne što ja imam pištolj u ruci ovo je sve tako sjebano što je meni ovo trebalo.

Ali koja identična situacija u oba slučaja neuspješne pljačke u filmskoj varijanti a ne nećeš ti mene pljačkat ne dam se ja zajebavat a i nije zapravo pljačkaš samo očajni pikzibner u trenutku slabosti, ovaj u radio-drami je filozof. A imamo još pridošlica ovdje, ma super sad imam i jednog histeričnog redikula iako sam deset puta ponovio da neću pucat ali konstatntno histerizira, pa stvarno i ja znam jebeno izabrat trgovinu bolje da sam opljačkao kiosk. 

 

 Dosta je zajebancije, prijavio sam onda da nisam uspio odoljeti a da na istu satiričnu foru ne izanaliziram asocijacije koje su mi se s radio-dramom i spomenutim filmićem refleksno spojile. Ozbiljno sasvim jer stvar i je ozbiljna the point is-psihološka pozadina svakog od uloga. Prvo što se uočava-razlike u karakteru, rekacija ne stresni događaj, antagonizmi na relaciji očekivanih i neočekivanih reakcija. Na istom mjestu u praktički isto vrijeme našlo se njih petoro sa svaki svojim pogledom na situaciju i događaje +poprilična doza psihologiziranja samo ne kroz ozbiljnu nego humorističnu satiricom formu. 

 

Jedna sasvim drama drugačije forme od ozbiljnih ranije objavljenih na koje ću se vratiti isto vjerovatno ovako nasumičnim redom pošto će u reprizni materijal sve ono što je podložno kategoriji konstantne aktualnosti ali osim ove vrhunske satirične senzacije imam potrebu skrenuti pažnju na još jedan satiričan projekt. Oni koji prate blog pratili su i moj post o gadostima samozvanog generala iz jedanaestice post se zvao dvostruki blam  razina 1 nakaradne bolesne izjave kao vječni spomenik debilizmu razina 2 što je ista njegova nakaradna grupa-a i on sam na najjače isprdan u projektu prime timea zovica-šinobus 22 na kojoj je izvedena subverzivna metoda ismijavanja primitivizma na najjači mogući način. Dovedeni su likovi do groteske prvo preimenovanjem frupe iz tram 11 u šinobus 22 Target u Parket General Woo u Am+dmiral bu. Sva njihova kmečanja o "cenzuri" zbog širenja nakaradnih svjetonazora su posrana kroz filter da se sami iz svog svnetonazora ismijavaju. Idemo na par visokih mjesta 

 

"Recimo u pjesmi vruča čuča  prozivamo saborskog zastupnika domovinskog pokreta Dreleta što se devesčetvrte sprdao s thompsonovim čavoglavama s pjesmom čavel v glavi thompson je na frontu ne može ni do zubara doć a Drele se sprda"

 

Situacije se samo nižu u sve više i više apsurdnih situacija elem na ljigave stihove o "mitu iz Jasenovca parodija stvarnog stanja stvari je dovedena do još jedne apsurdne razine. PŠK kao poznato dno od nazovi pjesme ovdje je preimenovano u LŽP

 

"Pjesma LŽP a što to znači? Liži pičku. Mi ne volimo te lgbt fore s pušenjem kurca imati te prive je poremećaj u ponašanju ne kažemo da ih treba sve ubit ali-treba se reći neka pametna riječ o tome zato kažemo lžp pravi desničari i hrvati lžp"

 

"Razumijem vi u toj istoj pjesmi admirale kažete sljedeći stih "Maček cvetkovići nema vam banovine ni na igrici ližite pičku za latinicu na milici kakvoj milici" ulica Milice Janković u Beogradu to je poruka ovim jednicima na tobože desnici što sanjaju nekakvu banovinu Hrvatsku koja je dogovorena u Beogradu ali to je sitna Hrvatska nama treba ona najveća. Poglavnikova dakle aa ma jok kralja Petra Krešimira četvrtog ta je bila najveća" 

 

"A možda i najviše kontorverze izazvao je vaš stih "ne voliš šah al dobro složiš mat da brata voli brat mit je kao drugi svjetski rat" Hoćete reći da je drugi svjetski rat mit? Pa sigurno da je naravno cenzuriraju se znanstvenici koji o tome govore a ima ih događaj drugog svjetskog rata je mit koji je nastao dogovorom komunjara i bankstera čista manipulacija ali to se nije dogodilo pa gjde su ti mrtvi kažu da ih je bilo 51 miijon ajde raskopaj mi sve da vidim 51 milijon trupala leševa a ne usude se jer znaju da ih nema"

 

Ovo je već bio vrhunac subverzije idemo na još jedno žestoko mjesto i onda se vraćam na slučak P s kojim sam počeo.

 

"Imate li što reći za kraj parkete? Samo za kraj meni omiljene admiralove stihove   "Josipovićo sori što ti nisam na spotu ne virim iz šipka jer ne podnosim sramotu imamo bif znam da imamo probleme ne prodajem guzicu za jebene tantijeme ko trlja ruke buksa lovu na zampu skupljaju mu zlato nacisti za papu a neko dobro plaća da mu više vrte stvari da platinastu ploču proda ko superstar Tuđman Vukovar neki romi klince ko Šušak Posavinu Pavelić dalmatince veliki domoljubi odgajaju djecu što nakon škore režu žile na cecu onda ide thomspon onda lepa brena plesni podij pliva od izrezanih vena ništa kontra gena čačkaju si anuse vade govna da kloniraju retarduse"

 

 

 

 

Što je zajedničko radio-drami i prime timeu ? Isti satirični skalpel i   bljesak totalno drge interpretacije-razvoja događaja od očekivanog. Imamo curu koja je studentca na četvrtoj godini filozofije radi preko studentskog ugovora u trgovinu upada joj naoružani pljačkaš s pištoljem prijeti psuje traži pare ona pare da ali ovom nije po volji. Ona se pazi-nije branila nije se svađala samo tako na sve pristaje to on ne može smatrati pljačkom jer se ona nije borila sve na sve je pristala. Pa red filozofskih rasprava interkacije s drugim kupcima u naočekivanoj situaciji satiričnih apsurda zajednička je korelacijska točka sa prime-time shwoom iako dvije raličite stvari bezični satiričan kontekst im je poveznica-u prvom slučaju životno filozofska neočekivana u drugom politička sa tenecnijom zajebancije iz samih tramovaca na način da oni sami svoja nakaradna uvjerenja pljuju. Oba projekta imaju svaki na svoj način za temu kompleksnosti apsurdnog vremena i situacija samo što su apsurdi dovedeni do vrhunca-pljačkaša koji pretendira formi i sadržaju više nego pljački samoj raznim likovima ljudi različitih profila a kojima su reakcije na scenu koju vide ko da su se našli u uobičajenoj situaciji psihijatar pisac ovaj onaj jedna s krizom u braku jedna pravi pljačkaš drugi koji se u ulogu pljačkaša sam ubacuje iako s istom nema veze od pčetka do kraja drame nevjerovatne apsurdne scene se samo redaju. Reaktualizirano sad tipkam dotični post i spajam sa natruhama novog ovdje ranije objavljenog da se 2 satrirčna projekta povežu iako su formom drugi koncepti ali satiričan sadržaj i scenarij im je poveznica. Radio-drama u satiričnoj formi je osvježenje od svih prije rezmiranih na starom blogu iz pozicije crnog humora i provokacije stavlja na metu problematizacije psihologiju likova i njihove neočekivane reakcije. Po principu o ozbiljnim stvarima na totalno parodijski način. Bilo da je situacija općenita od besperspektivnosti vječnog studenta koji formu stavlja ispred interesa do parodiranja političko/ideoloških gnjusarija satira je specifično sredstvo sa sakrazmom na najvišoj razini to je ono što je kod tog žanra atrktivna stvar i taj element provokacije bez kojeg bi se skroz-naskroz izgubio taj kreativan koncept kao podžanr dramske umjetnosti politički nekorektne emisije serije radio-drame filmovi provokacija koja je druptvu kronično potrebna koja je koroetiv jer to i je poanta svake dramske umjetnosti analiziranje stanja u društvu i korekcija i kroz tu formu parodiranja i ismijavanja sasvim legitimna i potrebna metoda čijim zabranama pretendiraju zabranitelji i njima slični. A pod videom se daju čitat i takvi ignorantski i zašto ne nazvat stvar pravim imenom-kretenski komentari.

 

 

 "Izmišljena priča, koja je jednako opasna kao stvarni događaj. Star sam preko 65 - i prestravljen..."

 

 

S ovakvim mentalitetom bi vremenom došli do situacije kad bi svaka satira svaki prenaglašeni apsurd kojem je korijen sama apsurdnost društva kao legitimna satirična projekcija bila zabranjena zbog sumanutih interpretacija kojekakvih 70+likova koji nemaju blage veze o umjetnosti uopće o satiričnoj radio-drami još manje pa mantraju prazne priče o "opasnostima" takvih izvanrednih projekata. Kod mene je to esej od 10 kartica kod normalnog djela publike je samo poanta u formi komentara.

 

  "Ovo je komedija apsurda ... Koja se bavi apsurdima stvarnog života..."

 

Pametnom više nego dovoljno i sve se čita iz tog jednog komentara dok blesavim  misinterpretacijama 

   podvaljivačima i puštačima magle kojima je jedina intencija u svoje sumanute konstrukte uvjerit sve oko sebe neće kamion ovakvih jednostavnih argumenata biti dovoljni. 

 

 

100% KAZALIŠTE

 

 

 

 

 

 

 

Najava nove sezone  

 

Nisam namjerno išao dalje od drame jer ovdje stavljam prst samo na nju i potavljam ju za temu posta. Snimljeni kadrovi krajem prošlog mjeseca kao najava nove sezone sve 3 ansambla na lokacijama HNK i HNK 2. Gledam video gledam kadrove i voila-tu su klasici Krleža, Hampton Shakespeare sve provjerena imena samo sad s nvim premijernim komadima-novim u smislu premijernog emitiranja. 

 

 

"Kako su rekli na tiskovnoj konferenciji, "Na temeljima uspjeha ostvarenih tijekom proteklih četiriju godina, od zapaženih umjetničkih dosega i sve snažnije međunarodne prepoznatljivosti do čvrsto izgrađena odnosa s publikom, zagrebački HNK u novu sezonu ulazi s ambicioznim i uravnoteženim repertoarom koji povezuje hrvatsku i svjetsku baštinu suvremenim umjetničkim čitanjima. U središtu programa i dalje su ansambli Drame, Opere i Baleta, uz suradnju istaknutih hrvatskih i inozemnih umjetnika te nastavak razvoja publike, međunarodnih partnerstava i novih produkcijskih modela.

„Sezona koja je pred nama označava početak mojega drugog mandata na čelu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, s jasnom vizijom daljnjeg umjetničkog razvoja ansambala, jačanja produkcijskih kapaciteta na obje scene, snažne internacionalizacije te kontinuiranog razvoja publike i umjetničke izvrsnosti. Četiri godine iza nas obilježili su predan rad, dosljedna umjetnička vizija i snažno zajedništvo ansambala i uprave, što se očituje u podizanju razine izvedbene kvalitete te otvaranju prostora novim estetikama i suvremenim čitanjima, uz ravnotežu između kazališnog nasljeđa i suvremenosti. Umjetnici Drame, Opere i Baleta ostvarili su zapažene rezultate koje su prepoznali i publika i struka, uz snažan odjek u medijima. Međunarodna suradnja pritom ostaje jedan od ključnih strateških ciljeva HNK-a u Zagrebu, a rezultati iz sezone 2025./2026. potvrđuju značajan iskorak, osnažen novim partnerstvima, koprodukcijama i gostovanjima te sve vidljivijom prisutnošću kazališta na europskoj sceni. Članstvo u organizacijama kao što su Opera Europa, Fedora i European Theatre Convention dodatno je učvrstilo našu međunarodnu vidljivost. U drugi mandat ulazimo i s važnim institucionalnim iskoracima — od unapređenja uvjeta rada i povećanja plaća do razvoja organizacijskih i produkcijskih kapaciteta — čime jačamo kazalište iznutra kako bi moglo ambiciozno i odgovorno odgovoriti na izazove vremena“, poručila je intendantica Iva Hraste Sočo."

 

Samo što uspjeh nije pstignut zbog indendanture nego zbog redateljskih ideja koncepata i interesa publike u kojoj se kradezejka istura kao nekakav faktor ali ostavimo i to po strani, u drami su najavljena imena koja su u konstantnom antagonizmu kroz povijest sa malograđanštinom i primitivizmom. U novoj sezoni-najavila je tako intendantica naglasak će biti na-stvarima kao štio su- "unapređenje uvjeta rada, povećanje plaća i razvoj organizacijskih i produkcijskih kapaciteta. Istaknula je i da je povijesni iskorak ostvaren otvaranjem nove scene HNK 2. Konkretno, u sezoni 2026./2027. na pozornici HNK 2 bit će zastupljeni programi Drame, Opere i Baleta, kao i brojni interdisciplinarni i projekti razvoja publike."

 

Što je isto obećanje ludom radovanje Ali da se s političkog maknem na čisto umjetnički (bio bi red jel tako?) ovdje  mi je jedan dio jako zapeo za oči.

 

"Ravnateljica Drame Tena Štivičić istaknula je kako će dramski program nove sezone istraživati pitanja identiteta, pripadanja, moći i doma u vremenu obilježenom nesigurnošću i podjelama. “U vremenu u kojem se istina sve češće oblikuje manipulacijom informacijama, a osjećaj pripadnosti postaje sve krhkiji, kazalište ostaje prostor u kojem pokušavamo razumjeti tko smo i kakav svijet gradimo”, poručila je Štivičić. "

 

"Istraživanje identiteta, pripadanja moći i doma u vremenu obilježenom nesigurnošću i podijelama" Savršeno bome-iz prve pozicije pitanja kakvog identiteta-pretendiram na nacionalni (i sam primitivizam tipa patrijahat koji uz to neizostavno ide) ali s one točke problematizacije istog-koroektiv društva kroz kazalište je da radi po principu obrnute psihoogije-da se u vrmenu nesigurnosti i podijela najgora moguća stvar koja se može odigrat-je primitivan mentalitet zapakiran u foliju "nacionalne pripadnosti" 

 

"Dramsku sezonu otvara Shakespeareov Richard III. u režiji Vite Taufera i uz glazbu Mate Matišića kao koprodukcija s Dubrovačkim ljetnim igrama i HNK Varaždin. Slijedi hrvatska premijera drame Raseljene Tene Štivičić u režiji Nine Rajić Kranjac, novo promišljanje teme doma i povratka. Na repertoaru su i Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže u režiji Paola Magellija, autorski projekt Sanje Milardović Marija Antoaneta za ovo nema vremena i Pičman Dore Šustić te Opasne veze Christophera Hamptona u režiji Janusza Kice. "

 

Dramski repertoar za novu sezonu obaćaje.  

 

 

M.S. MODERNA

"If you tolarete this your children will be next"

 

1

 

Tema predstave Maria Stuart je modernizirana interpretacija davnih događaja kroz scenski pokret na moderniziranoj sceni hnk 2.  Kroz koncepte scenskog pokreta daje se jedna sasvim nova osuvremenjena forma Schillerovog kazališnog klasika sa jednim i jednim alternativnim scenarijem a oba se svode na različitu a u principu identičnu pozciju-smrtnu presudu Mariji od strane engleske kraljice sa svojim suradnicima koji imaju interes da joj se glava nađe na panju. U osnovi težak politički triler ali idemo po redu. Glavna stvar je na koreografskom izvođenju na to mi je koncentracija doslovno ispalila da ostalo doživjeti je bilo ravno sf-u.

 

 

"Maria Stuart Friedricha Schillera (1759. – 1805.), napisana pet godina prije autorove smrti, smatra se jednom od najvažnijih drama njemačke klasične književnosti. U njoj se jasno očituju načela Schillerova umjetničkog i filozofskog stvaralaštva u kojemu kazalište postaje estetska država ili država lijepog privida radi uzvišenja čovjeka do njezina i njegova ideala.

Kao profesor povijesti Schiller često poseže za kompleksnim povijesnim temama što je posebno izraženo u njegovu zrelom stvaralaštvu. U Mariji Stuart pratimo ključne trenutke elizabetinske Engleske u osamdesetim godinama 16. stoljeća. Henrik VIII., Elizabetin otac, već je počeo uvoditi protestantizam. Španjolska, Francuska i druge katoličke zemlje nastojale su uništiti novoformiranu crkvu. Unutarnji vjerski i politički sukobi dosegnuli su vrhunac pod Elizabetom koja je i sama bila žrtva političkog nasilja i pokušaja atentata. Tada na političku scenu stupa škotska kraljica Maria Stuart, gorljiva katolkinja koju mnogi, još uvijek snažni, katolici smatraju legitimnom kraljicom i nasljednicom. I strogo gledajući, prema kanonskom pravu, Maria Stuart imala je više prava na krunu od Elizabete, nelegitimne kćeri Henrika VIII.

U drami, u pet činova između Westminsterske palače u Londonu i dvorca Fotheringay pratimo posljednje dane Marije Stuart, političke zatvorenice u iščekivanju smrtne presude. Schiller nas smješta u analitičku dramu posljedica u kojoj još uvijek tinja, često jalova, nada u pomilovanje. S jedne je strane Elizabeta, protestantica odrasla u okvirima etike i samoodricanja, koja se odrekla nagona i prirodne svrhe ne bi li izbjegla bilo koji oblik podređenosti osim prema kruni. Dakle, više kraljica nego žena. Nasuprot nje, kao u obrnutom ogledalu, stoji Maria Stuart, katolkinja, gotovo trop ljubavnice iz građanske tragedije, kod Schillera atraktivna, erotična i strastvena, više žena nego kraljica.

U središtu drame Schiller ispisuje njihov susret – nešto što se u stvarnosti nikada nije dogodilo. Na otvorenom, u blizini dvorca u kojemu je Maria zatočena, susrest će se dvije okrnjene duše, dva nedovršena ideala, dva načela bez mogućnosti kompromisa. U tom sukobu kraljice će se boriti do smrti, dvije žene (u neostvarenom ljubavnom trokutu) do potpunog uništenja. Iz njega će jedna izaći kao pobjednica, a druga – kao jedina kraljica.

Redatelj i koreograf je Matija Ferlin, kazališni autor prepoznatljive poetike, a autor adaptacije je njegov stalni suradnik, književnik i dramaturg Goran Ferčec."

 

2

 

Dvije moguće pozicije ona Elizabeta puritanskih narativa i seksualne "čistoće" u antagonizmu sa onom verzijom u kojem je ženski više nego kraljica-kao da jedna pozicija isključuje drugu a ne da su iste one koje se nadopunjavaju. Tenzije rastu u konstantnom su te dvije pozicije u antagonizmu samo što se isti reflektiraju kroz 5 činova od kojih je jedan alternativni završetak. Radikalan povijesni obračun  koji se u stvarnosti nikad nije realizirao dodaje novu komponentu tog kazališnog eksmerimenta i postavljanja 2 ishoda principom i metodom operendi različita ali sa istim konačnim razultatom. U oba slučaja samo jedna od njih ostaje na tronu jedna mora ispasti iz igre jer igre su takve-osim politike i idelogije posebno religijski predznak-protestntkinja i katolkinja, religja je matrijal dušu dao za svaku polarizaciju i ratove. Elem nikad se nisu srele u stvarnosti ovdje je to isceniran jer dodavanje te fikcije derastično su približene njihove obje pozicije na sceni-njihova psihoogija, životi vođenje vlasti i atagonizam sam po sebi. 

 

 

"Jedna kraljica kao britanska 'Željezna lady', ali kolebljiva i razdražljiva, druga stilizirana poput kakve suvremene žene koja upravo trči maraton svog života, a sve uobličeno s naglaskom na fizičke detalje i očitu senzornu napetost, na ironijski kodiranoj sceni definiranoj estetikom ružnog – Ferlinova predstava namjerno provocira nelagodu i pravi je primjer suvremenog meta-komentara koji povijesnu dramu Friedricha Schillera koristi kako bi progovorio o modernim političkim i društvenim fenomenima.

Poručuje to već na samom početku: otvara ju orguljaška verzija orkestralnog motiva na kojem se temelji pjesma Bitter Sweet Symphony, himna melankolije i rezignacije benda Verve, nastala na loopu tribute covera pjesme The Last Time Rolling Stonesa, koja pak vuče temelje iz tradicionalnog gospela… Beskonačni niz reinterpetacija, prerada i ponavljanja uspostavlja osjećaj sudbinske petlje: Ferlinove su kraljice zarobljene u unaprijed zadanoj strukturi, one su sampleovi koji se ponavljaju – tako i mi danas tek pokušavamo pronaći smisao, slobodu i autentičnost u svijetu koji nas neprestano melje rutinama, društvenim očekivanjima i ekonomskim pritiscima. Semper eadem; uvijek isto, moto povijesne Elizabete na koji nas podsjeća Ferlin."

 

Scena se otvara poprilično monotono za 4 zid ali ne traje previše-scenski nastup ovdje daje natruhe napetnice na samom početku-taj Marijin maraton na sceni implicira onu mataforičku trku za svoju poziciju-ne za život s presudom je pomirena zapravo ne s presudom jer nije (još) donesena nego sa optužbom a na shod presude-ako se donese spremna na sve scenarije.

 

 

 

Sve puno modernih rekvizita kostimi opušteni i moderni ovo obećava samo po sebi suvremenu interpretaciju a stavljanjem iste u modernu pojačava realizam nikad realiziranog povijesog susreta dvije kraljice. 

 

3

 

Jedna od rijetkih osoba od povjerenja Mariji je Hana Kenedy (referenca na povijesnu Jane) prijateljica iz djetinjstva koja sva sranja na njenoj robiji proalzi s njom prva osoba od povjerenja kojoj se stavlja najkompleksnija rola-gledanje zadnjih trzaja Marieje koja umire pod krvničkom sjekirom jer jedina osoba od povjerenja je ovdje zaštita ne od presude nego u generalnom okviru. Prvi ulazak na scenu ipmlicira napetost Hana je već na pčetku o priči nema dugih zapleta Marija čeka presudu a po kojoj osnovi? To se stvar koja se razmata pomalo.

 

4

 

Ferli ima te nekakve specifičnosti u načinu realizacije kazališnih klaiska u modernoj interpretaciji izdvajam dio iz tog intervjua:

 

"Kako se tema Marie Stuart na vaš dosadašnji umjetnički rad?"

 

"Lik  Marije Stuart mi je bio poznat iz opće kulture kao simbolično, martirijsko i poetsko mjesto u povijesti. Međutim moj prvi susret koji uključuje dublje istraživanje lika i djela dogodio se za potrebe predstave Conti di Prigonija (pjesme zatočeništava) za festival winer festwochen. Canti di prigionia vokalno je glazbeno djelo Luigija Dalla picole koji služeći se trima povijesnim ličnostima pjeva o zatočeištvu o zatočenom subjektu  određenoe povijesne ličnosti. Prvi dio naslovljen je Maria Stuart i posvećen njoj."

 

Seciram samo frgmente intervjua da vas ne davim detaljima elem jedna od tih je i Marija kojoj je to isto zatočeništvo bio život do realizacije smrtne presude. 

 

"Približite nam svoj susret s dramskim tekstom"

 

"Kad mi tekst dospije u ruke prčitam ga samo jednom i onda pustim da se "marinira" mjesec dana. Zatim tražim tijelo za takvu izvedbu. Kao koreografčesto doživljavam tekst fizikalitetom i pokretom. U ovom slučaju što zbog teme zatočeništva  i žrtve, što zbog intriga što zbog kombinacije trilera i kriminalističkog žanra , to je tijelo istodobno izloženo i skriveno vidljivo i nevidljivo prepoznatljivo i neprepoznatljivo. I to mi je ključ za početno redateljsko promišljanje ali i šire-konceptualno, prostorno i koreogrfsko.

 

Da budem sasvim iskren folirao sam kad sam s uvjerenjem prenosio ovdje kao svoje stvarno uvjerenje da sam odoživio koreografiju više od same fabule i radnje-ona je sam interpretacija doduše fizički kompleksna  i nadopunjava radnju dodaje tenziju trenutka kojih je predstava puna-suma sumarum pojačava taj antagonizam dvije poviejsne persone u stvarnoj povijesti nikad realiziran ali moćan interpretacijski kao fikcija koja ima doticaja sa stvarnošću. Marija je "fiksna" u oba slučaja je buduća osuđenica dok je ova druga-kraljica engleske u oba ishoda sud i porota. 

 

5

 

 

 

Istovremeno kako se 2 moguća ishoda odvojeno odigravaju kraljica-ova aktualna i pokvarena vizualizira slike u glavi što se u ključnom trenutko događa sa Stuart kojoj je presudila smrt-a ona vizualizira ono što se događa na toj strani s koje je osuda stigla ali to dolazi do novih i novi h preokreta.

 

6

 

Scena HNK 2 je specijalizirana za ovakve suvremene eksperiment projekte sa specijalnim osvjetljenjem i poprilično bližom pozornicom a pozicija u gledalištu odaje dojam-vizualno kao da se pozornica dijeli s glumcima. Taj koncept suvremenu  interpretaciju drame dodatno pozicionira u današnje narative borbe za vlast moć a u svemu stoji i taj religijski i nacionalni predznak koji je korijen svih ratova i antagonizama. 

 

Završnica su zapravo oove riječi-još ću se na njih vratiti sa početka  "If you tolarete this your children will be next" odnosi se na toleranciju fašizacije i tih podijela i polarizacije biti će te sljedeći vaša djeca-kao poruka koja zakucava na kraju. Ne može se iz nečega što je u samoj suštini nastalo na podijeli i polarizaciji odigrat nešto dobro-kad to pređe u fiks koji se evo stoljećima ne skida. Kompletna stvar s tim zakucavanjem je po onoj prvo su došli po...izgovarano kao mantra koja je masu pute potvrđena ali nema progresa već stoljećima i zato je u kategoriji vječne aktualnosti-u hnk 2 sa konceptom modernizacije. Ali i pored toga priče o borbi za poziciju i moć i podijele neposredno je i priča o iskrenoj odanosti i prijateljstvu Hane sa Marijom. Sukob dviju kraljica trajao je godinama

 

 

7

 

"Iako je Schiller "Mariju Stuart" napisao još 1800., samo pet godina prije smrti, aktualnost ovog djela do danas ne jenjava. Priča je to o moralu, moći, politici, osobnoj odgovornosti i borbi za prijestolje u kojoj su se našle škotska kraljica i katolkinja Marija Stuart te njezina rođakinja, engleska kraljica i protestantica Elizabeta I., što čini jedan od ključnih trenutaka elizabetinske Engleske u osamdesetim godinama 16. stoljeća. Tada je, naime, Elizabetin otac Henrik VIII. već počeo uvoditi protestantizam, čemu su se protivile, među ostalim, katoličke zemlje poput Francuske i Španjolske, a kada je Elizabeta došla na englesko prijestolje, ti vjerski i politički sukobi dosegnuli su vrhunac. I sama Elizabeta bila je žrtva političkog nasilja, kao i pokušaja atentata, a kao šlag na torti mnogi katolici nisu je smatrali legitimnom kraljicom i nasljednicom. Za njih je to bila Marija Stuart, koja je, prema kanonskom pravu, imala više prava na prijestolje no Elizabeta."

 

 

8

 

 

 

Dolazimo sad na nonaj najzanimljiviji dio 2 različite interpretacije. U oba slučaja kraljica Engleske ima moć osuditi potpisati presudu ili ne potpisati nakon rekaputualacije potpisuje-treba biti ubijena presuda je donešena sad se samo ima izvršiti krvnišsto ubiju ju ali ostaje dojam da su stvari ostale visjeti u zraku. Intrrvju uoči premijere s dvije kraljice i suprotstavljene strane Jadranko Đokić i Nina Violić pribliđavaju pozicije uloga.

 

 

"Nakon nekoliko godina ponovno vas gledamo zajedno na pozornici u drami ‘Maria Stuart’. Kako se pripremate za sraz dviju kraljica? "

 

 

"Jadranka: Zapravo, i nije toliko vremena prošlo od posljednje suradnje na predstavi ‘Zastave’. Imamo posebno koncentriran i miran proces rada s Matijom Ferlinom u čijem su timu dramaturg Goran Ferčec, scenograf Mauro Ferlin i oblikovatelj zvuka Miodrag Mijo Gladović. Oni su nam podrška u osvajanju teksta, scene, zvuka, tijela i misli. Jedna smo drugoj podrška u dijeljenju spoznaja do kojih dolazimo gledajući se i slušajući međusobno. Svakako nismo glumice koje se uživljavaju u ulogu tako da zamrze jedna drugu tijekom procesa. Kao što Marija Stuart ne izlazi iz dvorca u kojem je zatvorena, tako ni ja ‘u glavi’ ne izlazim iz HNK2, sve je podređeno procesu."

 

"Nina: Igrale smo zajedno u prošloj produkciji ‘Trilogija o Agamemnonu’. Jaca moju kćer Elektru, a ja njezinu mater Klitemnestru. "

 

" Predstava je o dvije rođakinje, suprotstavljene kraljice čiji sukob i borba za vlast vode prema uništenju jedne od njih. Kako je vama raditi s takvim tekstom? Javi li se međusobni antagonizam?"

 

 

"Nina: ‘Maria Stuart’ je jako napet Schillerov tekst, a naš dramaturg Goran Ferčec inzistirao je na tom trileru i još ga više podebljao. Sve je od početka vrlo skriveno, tajnovito, neizvjesno, podmuklo. Uživamo u toj strukturi jer nas radnja tjera u neprestanu akciju. Obožavam raditi s Jacom jer je brza i uvijek iskrena u svom davanju partneru. Dugo smo zajedno u kazalištu, ali nas uglavnom nekako rasporede da se vrlo rijetko srećemo čak i u projektima. Zadnji naš suparnički odnos bio je u ‘Idiotu’ Ivana Popovskog, još kad smo bile u ZKM-u, a od tada je prošlo sto godina. Jaca je igrala Aglaju, a ja Nastasju Filipovnu pa od onda mi ustvari nismo zajedno glumile neki jaki odnos. Moram priznati da sam sve ove godine baš to nekako priželjkivala i nadala se da ćemo sada, kao već neke druge žene, nakon toliko vremena ponovno dobiti priliku da se sretnemo. Marija i Elizabeta u stvarnosti nisu se susrele nikad, ali Schiller je točno na sredini drame upisao taj fiktivni susret. Redatelj Matija Ferlin napravio je nevjerojatno uzbudljivu, bogatu, mučnu, šašavu scenu od tog prizora koju nam je veliki gušt igrati. "

 

 "Jadranka: Ima neke jeze u spoznaji da tekst proizlazi iz povijesne činjenice u kojoj je Elizabeta doista Mariju Stuart devetnaest godina držala zatvorenom da bi je na kraju pogubila i tako prinijela žrtvu svojoj sigurnosti u zadržavanju prijestolja i smirivanju nemira u zemlji. Osim kroz pisma koja su povremeno izmjenjivale, stvarni susret dviju kraljica nikada se nije dogodio. Napisani susret u drami je Schillerova predodžba osobnog sukoba, a sada i naša predodžba dviju suprotstavljenih politika koja je, kako to u politici inače biva, puna lažne diplomacije i zapravo nikad ne dovodi do pravog dogovora, nego samo do ceremonije pro forma. Na koncu se ipak dogodi otvaranje bez ikakvih filtera. Predstava će raditi za publiku na puno nivoa - na likovnoj razini, razini zvuka, teksta, tijela. Sve to zajedno treba stvarati ambijent i atmosferu trilera, jako važne za ovu predstavu, pa vjerujem da obje nosimo uzbuđenje zbog jedne takve slojevite predstave na repertoaru."

 

Što nas dovodi do točke o kojima je post -u te dvjere pozcijije presuda je donesena Marija je nakon 20 godina osueđea i pogubljena a to je jedna perspektiva prestave ima i druga. Zastor pada scena se zamračuje odjava čina i najava drugog postsmrtni govori ili oni snimljeni kao materijal za amaneto smrti o presudi o životu općenito se vrbaliziraju dok se zastor diže ponovo. E to je već nešto-scena nikad bliže osvjetljenje vizalni dojam sve top-sad se  i ta napetost još intenzivnje doživljava kad se daje druga strana priče-io kraljici koja bivšoj nije tek tako na blef potpisala smrtnu presudu. Ova druga varijanta tu je više žensko nego što je kraljica, na toj poziciji je bilo dobro dok nije morala donositi takve odluke o životu i smrti i kakva je sad to neukusna zajebancija da ona o životu i smrti mora odlučivat. Abdicirat će (ili neće?) dvoji oko toga lomi se iznutra-čista sprotnost onoj iz prve verzije ali koji privid! Emoccionalni lom je samo trenutak slabosti koji prevaljuje i sad se zresetuirala zadržat će kontrolu i moć potpisati smrtnu presudu je stvar koj se mora da ga jebeš napravit. Tako i bi. Poptisala ona dala jednom od svojih bliskoh ljudi ali ne i eksplicitnu naredbu da se smaknuče provede a provodi se-nema nazad više. U prvoj verziji donošenje presude stva je odluke u drugoj cijepanja između osobnog i onog što se od nje očekuje da kao kraljica presudu izglasa. Ali šećer sam po ps-u ostavio u+za kraj. Iva Mihalić pred premijeru o samom kmadu i Hani kao ulozi koj igra Iva uvijek da širu sliku komada idem na jedno visok umjetničko mjesto.

 

 

'U svijetu lijepog privida na kraju ostaje samo ubojstvo žene'

 

"Politika kao scenski mehanizam

Kroz izmaštani susret dviju kraljica – Elizabete I., koja je za stroge katolike bila Henrikova nelegitimna kći, zbog čega je godinama bila meta političkog nasilja i pokušaja ubojstva, i njene sestrične Marije Stuart, koja je provela gotovo 19 godina u Engleskoj pod Elizabetinom skrbi, ali zapravo kao njezina zatočenica – Schiller ogoljuje ljudskost skrivenu iza krune i političkih spletki, koristeći stvarne povijesne procese i moralne dileme vladara onoga razdoblja za duboku psihološku studiju moći, etike, savjesti i moralne slobode."

 

 

Treća pozicija: biti uz

U središtu tog sudara, uz kraljice zarobljene između intime i politike, stoji lik Hanne Kennedy, odane pratiteljice i gotovo jedinog svjedoka Marijine ljudskosti. Tumači je dramska prvakinja Iva Mihalić, glumica čiji se rad kontinuirano oslanja na istraživanje empatije prema iskustvima koja joj nisu osobno bliska, nego ih gradi kroz precizan unutarnji rad. Razgovor u povodu nove produkcije središnjeg nacionalnog teatra i njezine najnovije uloge, počinjemo stoga upravo od te "treće pozicije" unutar Schillerova svijeta – liku koji nije ni nositelj moći ni njezina žrtva u klasičnom smislu, nego njezin najintimniji svjedok, iz čega proizlazi pitanje kako se takav lik uopće gradi na sceni.

"Hanna Kennedy je Marijina uzdanica i vjerna pratnja, netko tko beskompromisno stoji uz svoju kraljicu ne samo kao služavka, već kao njezin jedini ljudski oslonac u svijetu koji Schiller opisuje kao 'zatvorsku ćeliju s draguljima'", govori Mihalić. "Ona je svjedokinja Marijine transformacije iz strastvene žene u osobu koja prihvaća sudbinu, prateći je sve do samog trenutka pogubljenja. U tom binarnom svijetu, Hanna je most između političke moći i duhovnog trijumfa kroz mučeništvo." 

 

Još jedna konstantna kroz predstavu nije sve u poziciji i moći ima nešto i u odansoti do same realizacije presude-zaključna scena nakon drugog scenarija po kojem je kraljica potpisala Marijuinu likvidaciju pod pritiskom društevenog autoriteta jer se od kraljice očekuje četvrti zid ima čast vidjeti te zaključne riječi izvedene kroz formu pjesme-  "if you torate this ypur childern will be next pisano ne kao prijetnja pisano kao mali milijun potvrđena realnost do koje dovode podjele i kategorizacije religijske nacionalne političke.