M.S. MODERNA

"If you tolarete this your children will be next"

 

1

 

Tema predstave Maria Stuart je modernizirana interpretacija davnih događaja kroz scenski pokret na moderniziranoj sceni hnk 2.  Kroz koncepte scenskog pokreta daje se jedna sasvim nova osuvremenjena forma Schillerovog kazališnog klasika sa jednim i jednim alternativnim scenarijem a oba se svode na različitu a u principu identičnu pozciju-smrtnu presudu Mariji od strane engleske kraljice sa svojim suradnicima koji imaju interes da joj se glava nađe na panju. U osnovi težak politički triler ali idemo po redu. Glavna stvar je na koreografskom izvođenju na to mi je koncentracija doslovno ispalila da ostalo doživjeti je bilo ravno sf-u.

 

 

"Maria Stuart Friedricha Schillera (1759. – 1805.), napisana pet godina prije autorove smrti, smatra se jednom od najvažnijih drama njemačke klasične književnosti. U njoj se jasno očituju načela Schillerova umjetničkog i filozofskog stvaralaštva u kojemu kazalište postaje estetska država ili država lijepog privida radi uzvišenja čovjeka do njezina i njegova ideala.

Kao profesor povijesti Schiller često poseže za kompleksnim povijesnim temama što je posebno izraženo u njegovu zrelom stvaralaštvu. U Mariji Stuart pratimo ključne trenutke elizabetinske Engleske u osamdesetim godinama 16. stoljeća. Henrik VIII., Elizabetin otac, već je počeo uvoditi protestantizam. Španjolska, Francuska i druge katoličke zemlje nastojale su uništiti novoformiranu crkvu. Unutarnji vjerski i politički sukobi dosegnuli su vrhunac pod Elizabetom koja je i sama bila žrtva političkog nasilja i pokušaja atentata. Tada na političku scenu stupa škotska kraljica Maria Stuart, gorljiva katolkinja koju mnogi, još uvijek snažni, katolici smatraju legitimnom kraljicom i nasljednicom. I strogo gledajući, prema kanonskom pravu, Maria Stuart imala je više prava na krunu od Elizabete, nelegitimne kćeri Henrika VIII.

U drami, u pet činova između Westminsterske palače u Londonu i dvorca Fotheringay pratimo posljednje dane Marije Stuart, političke zatvorenice u iščekivanju smrtne presude. Schiller nas smješta u analitičku dramu posljedica u kojoj još uvijek tinja, često jalova, nada u pomilovanje. S jedne je strane Elizabeta, protestantica odrasla u okvirima etike i samoodricanja, koja se odrekla nagona i prirodne svrhe ne bi li izbjegla bilo koji oblik podređenosti osim prema kruni. Dakle, više kraljica nego žena. Nasuprot nje, kao u obrnutom ogledalu, stoji Maria Stuart, katolkinja, gotovo trop ljubavnice iz građanske tragedije, kod Schillera atraktivna, erotična i strastvena, više žena nego kraljica.

U središtu drame Schiller ispisuje njihov susret – nešto što se u stvarnosti nikada nije dogodilo. Na otvorenom, u blizini dvorca u kojemu je Maria zatočena, susrest će se dvije okrnjene duše, dva nedovršena ideala, dva načela bez mogućnosti kompromisa. U tom sukobu kraljice će se boriti do smrti, dvije žene (u neostvarenom ljubavnom trokutu) do potpunog uništenja. Iz njega će jedna izaći kao pobjednica, a druga – kao jedina kraljica.

Redatelj i koreograf je Matija Ferlin, kazališni autor prepoznatljive poetike, a autor adaptacije je njegov stalni suradnik, književnik i dramaturg Goran Ferčec."

 

2

 

Dvije moguće pozicije ona Elizabeta puritanskih narativa i seksualne "čistoće" u antagonizmu sa onom verzijom u kojem je ženski više nego kraljica-kao da jedna pozicija isključuje drugu a ne da su iste one koje se nadopunjavaju. Tenzije rastu u konstantnom su te dvije pozicije u antagonizmu samo što se isti reflektiraju kroz 5 činova od kojih je jedan alternativni završetak. Radikalan povijesni obračun  koji se u stvarnosti nikad nije realizirao dodaje novu komponentu tog kazališnog eksmerimenta i postavljanja 2 ishoda principom i metodom operendi različita ali sa istim konačnim razultatom. U oba slučaja samo jedna od njih ostaje na tronu jedna mora ispasti iz igre jer igre su takve-osim politike i idelogije posebno religijski predznak-protestntkinja i katolkinja, religja je matrijal dušu dao za svaku polarizaciju i ratove. Elem nikad se nisu srele u stvarnosti ovdje je to isceniran jer dodavanje te fikcije derastično su približene njihove obje pozicije na sceni-njihova psihoogija, životi vođenje vlasti i atagonizam sam po sebi. 

 

 

"Jedna kraljica kao britanska 'Željezna lady', ali kolebljiva i razdražljiva, druga stilizirana poput kakve suvremene žene koja upravo trči maraton svog života, a sve uobličeno s naglaskom na fizičke detalje i očitu senzornu napetost, na ironijski kodiranoj sceni definiranoj estetikom ružnog – Ferlinova predstava namjerno provocira nelagodu i pravi je primjer suvremenog meta-komentara koji povijesnu dramu Friedricha Schillera koristi kako bi progovorio o modernim političkim i društvenim fenomenima.

Poručuje to već na samom početku: otvara ju orguljaška verzija orkestralnog motiva na kojem se temelji pjesma Bitter Sweet Symphony, himna melankolije i rezignacije benda Verve, nastala na loopu tribute covera pjesme The Last Time Rolling Stonesa, koja pak vuče temelje iz tradicionalnog gospela… Beskonačni niz reinterpetacija, prerada i ponavljanja uspostavlja osjećaj sudbinske petlje: Ferlinove su kraljice zarobljene u unaprijed zadanoj strukturi, one su sampleovi koji se ponavljaju – tako i mi danas tek pokušavamo pronaći smisao, slobodu i autentičnost u svijetu koji nas neprestano melje rutinama, društvenim očekivanjima i ekonomskim pritiscima. Semper eadem; uvijek isto, moto povijesne Elizabete na koji nas podsjeća Ferlin."

 

Scena se otvara poprilično monotono za 4 zid ali ne traje previše-scenski nastup ovdje daje natruhe napetnice na samom početku-taj Marijin maraton na sceni implicira onu mataforičku trku za svoju poziciju-ne za život s presudom je pomirena zapravo ne s presudom jer nije (još) donesena nego sa optužbom a na shod presude-ako se donese spremna na sve scenarije.

 

 

 

Sve puno modernih rekvizita kostimi opušteni i moderni ovo obećava samo po sebi suvremenu interpretaciju a stavljanjem iste u modernu pojačava realizam nikad realiziranog povijesog susreta dvije kraljice. 

 

3

 

Jedna od rijetkih osoba od povjerenja Mariji je Hana Kenedy (referenca na povijesnu Jane) prijateljica iz djetinjstva koja sva sranja na njenoj robiji proalzi s njom prva osoba od povjerenja kojoj se stavlja najkompleksnija rola-gledanje zadnjih trzaja Marieje koja umire pod krvničkom sjekirom jer jedina osoba od povjerenja je ovdje zaštita ne od presude nego u generalnom okviru. Prvi ulazak na scenu ipmlicira napetost Hana je već na pčetku o priči nema dugih zapleta Marija čeka presudu a po kojoj osnovi? To se stvar koja se razmata pomalo.

 

4

 

Ferli ima te nekakve specifičnosti u načinu realizacije kazališnih klaiska u modernoj interpretaciji izdvajam dio iz tog intervjua:

 

"Kako se tema Marie Stuart na vaš dosadašnji umjetnički rad?"

 

"Lik  Marije Stuart mi je bio poznat iz opće kulture kao simbolično, martirijsko i poetsko mjesto u povijesti. Međutim moj prvi susret koji uključuje dublje istraživanje lika i djela dogodio se za potrebe predstave Conti di Prigonija (pjesme zatočeništava) za festival winer festwochen. Canti di prigionia vokalno je glazbeno djelo Luigija Dalla picole koji služeći se trima povijesnim ličnostima pjeva o zatočeištvu o zatočenom subjektu  određenoe povijesne ličnosti. Prvi dio naslovljen je Maria Stuart i posvećen njoj."

 

Seciram samo frgmente intervjua da vas ne davim detaljima elem jedna od tih je i Marija kojoj je to isto zatočeništvo bio život do realizacije smrtne presude. 

 

"Približite nam svoj susret s dramskim tekstom"

 

"Kad mi tekst dospije u ruke prčitam ga samo jednom i onda pustim da se "marinira" mjesec dana. Zatim tražim tijelo za takvu izvedbu. Kao koreografčesto doživljavam tekst fizikalitetom i pokretom. U ovom slučaju što zbog teme zatočeništva  i žrtve, što zbog intriga što zbog kombinacije trilera i kriminalističkog žanra , to je tijelo istodobno izloženo i skriveno vidljivo i nevidljivo prepoznatljivo i neprepoznatljivo. I to mi je ključ za početno redateljsko promišljanje ali i šire-konceptualno, prostorno i koreogrfsko.

 

Da budem sasvim iskren folirao sam kad sam s uvjerenjem prenosio ovdje kao svoje stvarno uvjerenje da sam odoživio koreografiju više od same fabule i radnje-ona je sam interpretacija doduše fizički kompleksna  i nadopunjava radnju dodaje tenziju trenutka kojih je predstava puna-suma sumarum pojačava taj antagonizam dvije poviejsne persone u stvarnoj povijesti nikad realiziran ali moćan interpretacijski kao fikcija koja ima doticaja sa stvarnošću. Marija je "fiksna" u oba slučaja je buduća osuđenica dok je ova druga-kraljica engleske u oba ishoda sud i porota. 

 

5

 

 

 

Istovremeno kako se 2 moguća ishoda odvojeno odigravaju kraljica-ova aktualna i pokvarena vizualizira slike u glavi što se u ključnom trenutko događa sa Stuart kojoj je presudila smrt-a ona vizualizira ono što se događa na toj strani s koje je osuda stigla ali to dolazi do novih i novi h preokreta.

 

6

 

Scena HNK 2 je specijalizirana za ovakve suvremene eksperiment projekte sa specijalnim osvjetljenjem i poprilično bližom pozornicom a pozicija u gledalištu odaje dojam-vizualno kao da se pozornica dijeli s glumcima. Taj koncept suvremenu  interpretaciju drame dodatno pozicionira u današnje narative borbe za vlast moć a u svemu stoji i taj religijski i nacionalni predznak koji je korijen svih ratova i antagonizama. 

 

Završnica su zapravo oove riječi-još ću se na njih vratiti sa početka  "If you tolarete this your children will be next" odnosi se na toleranciju fašizacije i tih podijela i polarizacije biti će te sljedeći vaša djeca-kao poruka koja zakucava na kraju. Ne može se iz nečega što je u samoj suštini nastalo na podijeli i polarizaciji odigrat nešto dobro-kad to pređe u fiks koji se evo stoljećima ne skida. Kompletna stvar s tim zakucavanjem je po onoj prvo su došli po...izgovarano kao mantra koja je masu pute potvrđena ali nema progresa već stoljećima i zato je u kategoriji vječne aktualnosti-u hnk 2 sa konceptom modernizacije. Ali i pored toga priče o borbi za poziciju i moć i podijele neposredno je i priča o iskrenoj odanosti i prijateljstvu Hane sa Marijom. Sukob dviju kraljica trajao je godinama

 

 

7

 

"Iako je Schiller "Mariju Stuart" napisao još 1800., samo pet godina prije smrti, aktualnost ovog djela do danas ne jenjava. Priča je to o moralu, moći, politici, osobnoj odgovornosti i borbi za prijestolje u kojoj su se našle škotska kraljica i katolkinja Marija Stuart te njezina rođakinja, engleska kraljica i protestantica Elizabeta I., što čini jedan od ključnih trenutaka elizabetinske Engleske u osamdesetim godinama 16. stoljeća. Tada je, naime, Elizabetin otac Henrik VIII. već počeo uvoditi protestantizam, čemu su se protivile, među ostalim, katoličke zemlje poput Francuske i Španjolske, a kada je Elizabeta došla na englesko prijestolje, ti vjerski i politički sukobi dosegnuli su vrhunac. I sama Elizabeta bila je žrtva političkog nasilja, kao i pokušaja atentata, a kao šlag na torti mnogi katolici nisu je smatrali legitimnom kraljicom i nasljednicom. Za njih je to bila Marija Stuart, koja je, prema kanonskom pravu, imala više prava na prijestolje no Elizabeta."

 

 

8

 

 

 

Dolazimo sad na nonaj najzanimljiviji dio 2 različite interpretacije. U oba slučaja kraljica Engleske ima moć osuditi potpisati presudu ili ne potpisati nakon rekaputualacije potpisuje-treba biti ubijena presuda je donešena sad se samo ima izvršiti krvnišsto ubiju ju ali ostaje dojam da su stvari ostale visjeti u zraku. Intrrvju uoči premijere s dvije kraljice i suprotstavljene strane Jadranko Đokić i Nina Violić pribliđavaju pozicije uloga.

 

 

"Nakon nekoliko godina ponovno vas gledamo zajedno na pozornici u drami ‘Maria Stuart’. Kako se pripremate za sraz dviju kraljica? "

 

 

"Jadranka: Zapravo, i nije toliko vremena prošlo od posljednje suradnje na predstavi ‘Zastave’. Imamo posebno koncentriran i miran proces rada s Matijom Ferlinom u čijem su timu dramaturg Goran Ferčec, scenograf Mauro Ferlin i oblikovatelj zvuka Miodrag Mijo Gladović. Oni su nam podrška u osvajanju teksta, scene, zvuka, tijela i misli. Jedna smo drugoj podrška u dijeljenju spoznaja do kojih dolazimo gledajući se i slušajući međusobno. Svakako nismo glumice koje se uživljavaju u ulogu tako da zamrze jedna drugu tijekom procesa. Kao što Marija Stuart ne izlazi iz dvorca u kojem je zatvorena, tako ni ja ‘u glavi’ ne izlazim iz HNK2, sve je podređeno procesu."

 

"Nina: Igrale smo zajedno u prošloj produkciji ‘Trilogija o Agamemnonu’. Jaca moju kćer Elektru, a ja njezinu mater Klitemnestru. "

 

" Predstava je o dvije rođakinje, suprotstavljene kraljice čiji sukob i borba za vlast vode prema uništenju jedne od njih. Kako je vama raditi s takvim tekstom? Javi li se međusobni antagonizam?"

 

 

"Nina: ‘Maria Stuart’ je jako napet Schillerov tekst, a naš dramaturg Goran Ferčec inzistirao je na tom trileru i još ga više podebljao. Sve je od početka vrlo skriveno, tajnovito, neizvjesno, podmuklo. Uživamo u toj strukturi jer nas radnja tjera u neprestanu akciju. Obožavam raditi s Jacom jer je brza i uvijek iskrena u svom davanju partneru. Dugo smo zajedno u kazalištu, ali nas uglavnom nekako rasporede da se vrlo rijetko srećemo čak i u projektima. Zadnji naš suparnički odnos bio je u ‘Idiotu’ Ivana Popovskog, još kad smo bile u ZKM-u, a od tada je prošlo sto godina. Jaca je igrala Aglaju, a ja Nastasju Filipovnu pa od onda mi ustvari nismo zajedno glumile neki jaki odnos. Moram priznati da sam sve ove godine baš to nekako priželjkivala i nadala se da ćemo sada, kao već neke druge žene, nakon toliko vremena ponovno dobiti priliku da se sretnemo. Marija i Elizabeta u stvarnosti nisu se susrele nikad, ali Schiller je točno na sredini drame upisao taj fiktivni susret. Redatelj Matija Ferlin napravio je nevjerojatno uzbudljivu, bogatu, mučnu, šašavu scenu od tog prizora koju nam je veliki gušt igrati. "

 

 "Jadranka: Ima neke jeze u spoznaji da tekst proizlazi iz povijesne činjenice u kojoj je Elizabeta doista Mariju Stuart devetnaest godina držala zatvorenom da bi je na kraju pogubila i tako prinijela žrtvu svojoj sigurnosti u zadržavanju prijestolja i smirivanju nemira u zemlji. Osim kroz pisma koja su povremeno izmjenjivale, stvarni susret dviju kraljica nikada se nije dogodio. Napisani susret u drami je Schillerova predodžba osobnog sukoba, a sada i naša predodžba dviju suprotstavljenih politika koja je, kako to u politici inače biva, puna lažne diplomacije i zapravo nikad ne dovodi do pravog dogovora, nego samo do ceremonije pro forma. Na koncu se ipak dogodi otvaranje bez ikakvih filtera. Predstava će raditi za publiku na puno nivoa - na likovnoj razini, razini zvuka, teksta, tijela. Sve to zajedno treba stvarati ambijent i atmosferu trilera, jako važne za ovu predstavu, pa vjerujem da obje nosimo uzbuđenje zbog jedne takve slojevite predstave na repertoaru."

 

Što nas dovodi do točke o kojima je post -u te dvjere pozcijije presuda je donesena Marija je nakon 20 godina osueđea i pogubljena a to je jedna perspektiva prestave ima i druga. Zastor pada scena se zamračuje odjava čina i najava drugog postsmrtni govori ili oni snimljeni kao materijal za amaneto smrti o presudi o životu općenito se vrbaliziraju dok se zastor diže ponovo. E to je već nešto-scena nikad bliže osvjetljenje vizalni dojam sve top-sad se  i ta napetost još intenzivnje doživljava kad se daje druga strana priče-io kraljici koja bivšoj nije tek tako na blef potpisala smrtnu presudu. Ova druga varijanta tu je više žensko nego što je kraljica, na toj poziciji je bilo dobro dok nije morala donositi takve odluke o životu i smrti i kakva je sad to neukusna zajebancija da ona o životu i smrti mora odlučivat. Abdicirat će (ili neće?) dvoji oko toga lomi se iznutra-čista sprotnost onoj iz prve verzije ali koji privid! Emoccionalni lom je samo trenutak slabosti koji prevaljuje i sad se zresetuirala zadržat će kontrolu i moć potpisati smrtnu presudu je stvar koj se mora da ga jebeš napravit. Tako i bi. Poptisala ona dala jednom od svojih bliskoh ljudi ali ne i eksplicitnu naredbu da se smaknuče provede a provodi se-nema nazad više. U prvoj verziji donošenje presude stva je odluke u drugoj cijepanja između osobnog i onog što se od nje očekuje da kao kraljica presudu izglasa. Ali šećer sam po ps-u ostavio u+za kraj. Iva Mihalić pred premijeru o samom kmadu i Hani kao ulozi koj igra Iva uvijek da širu sliku komada idem na jedno visok umjetničko mjesto.

 

 

'U svijetu lijepog privida na kraju ostaje samo ubojstvo žene'

 

"Politika kao scenski mehanizam

Kroz izmaštani susret dviju kraljica – Elizabete I., koja je za stroge katolike bila Henrikova nelegitimna kći, zbog čega je godinama bila meta političkog nasilja i pokušaja ubojstva, i njene sestrične Marije Stuart, koja je provela gotovo 19 godina u Engleskoj pod Elizabetinom skrbi, ali zapravo kao njezina zatočenica – Schiller ogoljuje ljudskost skrivenu iza krune i političkih spletki, koristeći stvarne povijesne procese i moralne dileme vladara onoga razdoblja za duboku psihološku studiju moći, etike, savjesti i moralne slobode."

 

 

Treća pozicija: biti uz

U središtu tog sudara, uz kraljice zarobljene između intime i politike, stoji lik Hanne Kennedy, odane pratiteljice i gotovo jedinog svjedoka Marijine ljudskosti. Tumači je dramska prvakinja Iva Mihalić, glumica čiji se rad kontinuirano oslanja na istraživanje empatije prema iskustvima koja joj nisu osobno bliska, nego ih gradi kroz precizan unutarnji rad. Razgovor u povodu nove produkcije središnjeg nacionalnog teatra i njezine najnovije uloge, počinjemo stoga upravo od te "treće pozicije" unutar Schillerova svijeta – liku koji nije ni nositelj moći ni njezina žrtva u klasičnom smislu, nego njezin najintimniji svjedok, iz čega proizlazi pitanje kako se takav lik uopće gradi na sceni.

"Hanna Kennedy je Marijina uzdanica i vjerna pratnja, netko tko beskompromisno stoji uz svoju kraljicu ne samo kao služavka, već kao njezin jedini ljudski oslonac u svijetu koji Schiller opisuje kao 'zatvorsku ćeliju s draguljima'", govori Mihalić. "Ona je svjedokinja Marijine transformacije iz strastvene žene u osobu koja prihvaća sudbinu, prateći je sve do samog trenutka pogubljenja. U tom binarnom svijetu, Hanna je most između političke moći i duhovnog trijumfa kroz mučeništvo." 

 

Još jedna konstantna kroz predstavu nije sve u poziciji i moći ima nešto i u odansoti do same realizacije presude-zaključna scena nakon drugog scenarija po kojem je kraljica potpisala Marijuinu likvidaciju pod pritiskom društevenog autoriteta jer se od kraljice očekuje četvrti zid ima čast vidjeti te zaključne riječi izvedene kroz formu pjesme-  "if you torate this ypur childern will be next pisano ne kao prijetnja pisano kao mali milijun potvrđena realnost do koje dovode podjele i kategorizacije religijske nacionalne političke. 
 

 

 

 

 

  

RAZBOJNICI-POBIJANJE NEBULOZNIH PREMISA

 14.09.2023.

 

 Prije koju godinu konkretno 2014-e je premijerno u HNK Zagreb izvedena drama jednog Schillerovog klasika "razbojnici" što mi se svidjelo jedan od boljih projekata starih klasika koji su izvedeni u Zagrebu i o kojem bi bio post da sam
onda imao blog. Ono što me motiviralo na (zakašnjelu) reakciju je tekst recenzija (ako se to uopće tako može nazvati pored tolike količine verbalnog sranja) pisan u to
vrijeme, rondanjem po internetu u potrazi za info o nekim aktualnim stvarima se eto "iskopa" i nešto što je promaklo onda kad je bilo aktualno. I što ne onda
potegnuti i to kad je već na izvolte. Tekst nije loš, mislim u smislu inspirativnosti jer mi je dalo materijala da ispravim krive drine u njemu sa svog gledišta. Nekom se može predstava svidjet nekome ne-najlegitimnija stvar jel tako? ali ono na što nemam toleranciju i od čega mi se okreće želudac je kad seru po onima koji su kompletnu predstavu iznijeli, glumci, redatelji režiseri dok oni koji kritiziraju ne rade ništa osim što pišu javno svoja subjektivna sranja. Ali idemo redom brzinski forward
na sadržaj predstave.

 

 "Najpoznatije dramsko djelo slavnog njemačkog pisca objavljeno je kada je autor imao samo 22 godine i već na prvoj izvedbi doživjelo je golem uspjeh. Schiller je bio pripadnik mlade, buntovne i prodorne generacije umjetnika koji su priklonjeni romantičarskom pokretu Sturm und Drang najavljivali i osjećali val promjene koji je polako zahvaćao čitavu Europu. Odustajanjem od klasicističkog modela, približavanjem Shakespeareovoj formi te iznimnom silovitošću zbivanja, Razbojnici najavljuju i novo razdoblje europske dramske književnosti.

"Priča je to o dva brata, ljubomori, izdaji i bijegu od društvenog poretka. To je tek početak niza neobičnih događaja koji će obojicu braće ispratiti na put bez povratka, a zaplet ispuniti neočekivanim obratima i ekstremnim emocijama koje prate temeljna ljudska pitanja. Premda ovakav zaplet sadržava tipične značajke svojega trenutka i vremena, ni danas ne blijedi potreba za radikalnom promjenom društvenog ustroja, a razmatrajući mogućnosti promjene, i danas se ispituju granice vlastite plemenitosti i ljudskosti".

 

 I ansambl:

"MAXIMILIAN VON MOOR, grof vladarDanko Ljuština

KARL / FRANZBojan Navojec

AMALIA VON EDELREICHIva Mihalić

SPIEGELBERGMilan Pleština

SCHWARZMirta Zečević

ROLLERNikša Kušelj

GRIMMDamir Markovina

RAZMANNKristijan Potočki

HERMAN, nezakoniti sin nekog plemićaLuka Dragić

DANIEL, sluga grofa MooraLjubomir Kerekeš

SVEĆENIKLivio Badurina.

 

 Linkani tekst mi je na prvu dominirao odvratnošću i iritacijom da ne znam kako sam ga uopće i uspio skrolati do kraja, sve u svemu doobro da jesam jer
bez toga ne bi bilo ovog posta. Prva stavka u tekstu samom je diskreditacija i prodavanje pameti kako je nešto trebalo biti izvedeno. Ali idemo dalje, to je
samo uvod a još nije ni pola priče.

Prvo što dolazi od oči je kontradikcija i nebulozna izjava da: <>"Schiller sam dopunjuje radnju raznim pjevanjima. Ipak, Taufer radi pristojne predstave ako netko voli glumce HNK i njihov način, to je skroz OK predstava, dinamična i zanimljiva, koju u dahu odgledaš".
a već u drugom redu talent/e ansambla srozava na trivijalnu razinu.

 

 "Ali glumci! Teško je tu biti milostiv. Milan Pleština kao Spiegelberg nepodnošljivo afektira deklamirajući svoj tekst u najgoroj tradiciji HNK. Taj da glumi stolicu opet bi se izvijao i patetično zapomagao. Bi li znao što odglumiti bez afektiranja, bez pregumljivanja, naprosto da odigra ono što mu se zadalo? Kad vidim to pretjerivanje na sceni, a s tim su ovdje odmah počeli, imam dojam da se predstava radila na brzinu i da glumci nisu imali vremena pronaći pravi izraz. Ili da redatelj nije imao pojma što bi, i ostavio glumce na milost i nemilost njhovom lošem obrazovanju. Copy paste gluma, copy paste režija".

 

 Sjećam se sasvim živo konkretnih scena sa dotičnim glumcem na pozornici, negativna uloga jedan od razbojnika koji se vodi specifičnom filozofijom života
jedan od onih koji konstantno imaju izgovor za svoje akcije i reakcije. Ne mogu svi biti kriminalci da "bi se bilo kriminalac treba imat mozga" jedna od intrigantnijh uloga na sceni, i sam koncept iste je da se izvede onako kako je u scenarij upisana. Ovo kmečanje je idealan materijal za dobit žgaravicu. Stvar je u tome da nije svaki subjektivan dojam 120/100 istina treba gledat izvan tih uskih zadrtih okvira da tu ima gro stavki koje treba izbalansirat na sceni. Sljedeća u nizu nebuloza tiču se više rola od jednom:

 

 "Jasno, Livio Badurina s tim nema problema i normalno, bez suvišnih poteza on daje svoga svećenika. I Danko Ljuština uvjerljiv je kao stari Moor, bez kreveljenja, iako za razliku od Badurine nema iskustva sa modernim kazalištem. Ni Iva Mihalić kao Amalija nije loša, mada i ona ostaje na granici karikature. Ili je problem u Schillerovim likovima"?

 

 Uloge svećenika i Moora (govorim s vremenskim odmakom ali kadrova se sjećam) nisu drastično istaknute kroz kompletnu predstavu tek u određenom trenutku ali ima još jedna stvar. Iz ovog teksta je očito da se previše filozofira o nečemu kako bi nešto "trebalo" biti izvedeno, tipsko prodavanje muda pod
bubrege kao da on/i znaju bolje nego dramski ansambl koji je na sceni. Od svih navedenih svaki je u svoju ulogu bio/la maximalno uživljen/a i uvjerljivo je
prenesena priča. Ali ima još nešto, svjetla se gase pali se jedan središnji reflektor drama počinje sa uvodnom pjesmom da ne nabrajam dio toga je u ovom
videu.

 

 Ima zamjerki (u mudroserini koju ovdje seciram) na konto benda ali o tome ću malo kasnije idemo stavku po stavku prvo fokus na uloge. Iva je ovdje u kompleksnoj ulozi Amalie Von Enderlich koja je okosnica radnje-ljubav jednog od glavnih antagonista (razbojnika) zbog nje taj najpozitivniji od svih krimosa
okreće ploču i misli ostaviti kriminal iza sebe.(U principu prava je verzija da je najbolji od njih dok se ne razotkriju njegovi stvarni motivi u principu Amalia nije njegova ljubav nego izgovor da postane grof) Teško je s vremenskim odmakom rekapitulirat kompletnu scenu, bio sam u uvjerenju da ju i on osobno ubije nakon što ju manipulativno uvjeri da je ljubav obostrana. Uglavnom po sadržaju iz romana se daje odgovor na to pitanje.

 

 

"Franz želi samo jednu stvar, a to je postati grof. Kako je mislio da se uspješno riješio brata, sada mu je još samo preostao otac. Nakon što nagovori Hermanna, nezakonitog sina jednog plemića da se preruši i kaže starom Mooru da je Karl poginuo, stari Moor se onesvijesti. Franz je odmah pomislio da je otac mrtav, pa ga je što prije želio pokopati. Starac se ipak probudio, pa ga je Franz sakrio u šumu. Kako su svi mislili da je stari grof umro, Franz je zasjeo na njegovo mjesto. Međutim, sada je imao novi cilj, a to je osvojiti Amaliju, zaručnicu njegova brata, koja je ostala vjerna Karlu iako je mislila da je on mrtav.

Za to vrijeme Karl sa svojim razbojnicima razara, ruši i pljačka. Međutim, uviđa da on i njegovi razbojnici čine zlo. Nakon što mu je Kosinsky ispričao svoju sudbinu, Karl odlučuje ponovno vidjeti Amaliju. Oslobađa svog oca, a Franz umire od vlastite ruke. Karl se želi vratiti Amaliji i oprostiti od svog razbojničkog života, ali njegovi razbojnici mu to ne dopuštaju, jer su oni mnogo puta stavili svoj život na kocku zbog njega.

Drama završava tragično jer Karl ubija svoju zaručnicu, a sebe predaje u ruke siromaha kako bi on dobio novac za njegovo izručenje".

 

 Kazalište ostavlja intenzivan dojam tjednima nakon predstave- to je oblik filma uživo-živa scena u trenutku. Ne bi mi nakon skoro 9 godina još bila u tako
živom flashu da ove nebulozne konstrukcije iz teksta imaju istine. Izvedeno je sve uvjerljivo intenzivno se osjetila atmosfera realnosti tog vremena i razno-raznih situacija kriminala i sve što te situacije povlače. Karikaturalno je u kompletnoj priči samo infantilna procjena i mišljenje redikula koji si dopuštaju srozavati kreativne i talentirane a kompletan ansambl koji je iznio ovu dramu to u svakom pogledu je. Posebno kad su u pitanju bile akcijsko-napete interakcije najviše je onda dolazilo do izražaja. 

 

 

 

A sad što se tiče modernizacije scene, to se u principu vraćam na ono pitanje od gore žestoki rock kao pojačanje scene za življi dojam i približavanje atmosfere tog vremena takve stvari se doagđaju na filmu iako niti filmovi bez određene muzike koja bi naglasila trenutak i pored togasu izuzeti od monotonije ako stvar šljaka na filmu što ne bi i na predstavi koja je jedan oblik filma koji se odigrava u trenutku-uživo. Kmečanje bezveze nije objektivna stvar, scene žešćeg rocka su bile izvanredno pojačanje kompletnoj fabulaciji predstave i bez toga bi se dalo ali ovako je još nadopunjena. Što je
dodatno dalo na kreativnosti. Čitam sve dalje sve više i nebulozne konstrukcije se i po još točkama raznim samo redaju i redaju:

 

"Možda zato što se od HNK očekuje da postavlja baš takve besmislene klasike? (Besmislene kad ih postavljaš bez razloga, bez potrebe da išta povežeš sa današnjim vremenom). Ali ćemo sad s Dubravkom Vrgoč to raditi modernije, sa bendom na sceni, kao da su pod Anom Lederer svi glumili u povijesnim kostimima! Dubravka bi za početak morala sve dramske prvake HNK natjerati na sve predstave Festivala svjetskog kazališta, a ako im ni to ne pomogne, organizirati im tečajeve scenskog govora i držanja u Zekaemu. Kažem za prvake, jer HNK obično nema problema s epizodnim glumcima, koji većinom daju najbolje uloge".

 

 Bez potrebe da išta povežeš sa današnjim vremenom? stvarno? ovo je neka zajebancija? stvarno treba biti odjsečen od percepcije da se Schillerova vremena adaptirana u "razbojnicima" ne dovedu u kontekst sa današnjim vremenom svaki dramski klasik se radi po tom principu osim ako nije satira u pitanju. Ovdje poveznica i referenci ima po traznim stavakama prve 3 su najključnije. Ekonomska situacija-polarizacija društva od kojih se jedan dio njih
snalazi u kriminalnim aktivnostima, rivalstvo braće, druga stavka intrige-kompleksnost/i odnosa u tim situacijama i (razno)razni životni preokreti. Zadnja stvar-kriminal ili ni on nema poveznice sa današnjim vremenom kako se insinuira u tekstu? Na premijeri i neposredno prije nje izlazile su natruhe informacija o kazališnoj
adaptaciji klasika. Još jedna važna stavka priče je ovaj dio:

 

   "Danas je priča o plemenitašu koji postaje razbojnik kako bi se borio protiv društvenih nepravdi i njegovu zlom i pokvarenom mlađem bratu tek romantičarska priča koja publici u teatru donosi lijepe rečenice (o Bogu, ljubavi, moralu...) ali je ostavlja s pitanje: što nam ta priča znači u vremenima u kojima razbojnici nemaju ni trunke romantizma, već sjede u bankama i velikim korporacijama te su ubojito opasni za našu svakodnevnu egzistenciju.Redatelj Vito Taufer “Razbojnike” vizualno stavlja u suvremeni kontekst kamo ne pripadaju i time pred glumce postavlja nevjerojatne barijere. Najbolje ih prolazi Bojan Navojec u dvostrukoj ulozi razbojničkog i pokvarenog brata".

 

Nekad je korisno izlistat "stare" stvari o predstavi tipkam s vremenskim odmakom pa mi se izgubio taj detalj o plemenitašu koji se odaje kriminalu da bi se
borio protiv sustava. Nije li to izvanredan kontraargument nebuloznim izjavama kako u predstavi nema referenci na današnje vrijeme? Bitka protiv sustava
polarizacija kriminal, nemoguće je u kompletnoj drami ne spojiti poveznicu na relaciji sadašnjosti i prošlosti. 

 

 

 

 Ovo me asociralo na jedan događaj iz 2015-e kad je dio repertoara/pjesmi/scenografije izveden ispred HNK. Gledam promotivni materijal za sezonu 2015/2016 i rekapituliram događaje 

 

"Razbojnici" su već na praizvedbi davne 1781. doživjeli golem uspjeh i proslavii tada 22-godišnjeg Schilllera, od tada ne silazeći s pozornica i s popisa najznačajnijih književnih klasika. Komad je nastao pod utjecajem romantističkog pokreta Strum und Drang kojim se razbijalo čvrsta klasicistička pravila te nesputanim osjećanjima i strastvenim impulsima tražilo potpunu slobodu izraza i stvaranja. Razbojnici su priča o dva brata i ljubomori, situaciji koja će izroditi čitav niz događaja uz koje je teško ne zamisliti se nad vječnim ljudskim pitanjima. Premda ovaj zaplet nosi tipične značajke svog vremena, i danas se prepoznaje kroz potrebu za radikalnom promijenom društvenog ustroja u kojem se još uvijek ponavljaju ista pitanja. U režiji Vite Taufera razbojnici su postavljeni gotovo stripovskom tekhnikom koja samo podcrtava suvremenost izraza i ostavlja dramskog prostora za iznimne glumačke i glazbene kreacije čitavog ansambla predstave"

 

 Na ovo se više nema što dodat...a u biti dodat ću još, ne bi bio moj stil da ne dodam a relevantno je. Na postu o don Juanu sam istaknuo jednu stavku modernizacije scene koju
se može dovesti u (s)vezu sa ovom predstavom izvedenom prvi put 8 godina prije.

"modernizacija scene je koncipirana u rocku i cigaretama sve drugo odgovara vremenu u kojem je radnja, ništa važnog nije izmijenjeno. Modernizacija je zbog očite povezanosti i aktualnosti stvari onda i sad."

To je bila neka caka da se aktualnost i vizualno poistovijeti sa današnjim vremenom (kad rock rastura a i duhan je dostupna metoda gotivljenja) ista stvar je napravljena i u "razbojnicima" rock performans ansambla je napravljen baš da bi poveznica sa današnjim vremenom bila bliža, priča je orginalno u Schillerovom vremenu ali isto to njegovo vrijeme je refleksija-projekcija istih stvari koje se događaju i onda i sad. Kmečanje protiv koncepta predstave (citirani dio iz jako inspirativnog teksta linkanog na početku) i baljezganje kako se nije realizirala povezanost sa današnjim vremenom je indikacija svih mogućih krivih spojeva i kikseva koje se dalo napravit. Modernizacija scene je svedena samo na jednu stavku bez ulaženja u izmjene na ukupnoj razini što je bilo sasvim dovoljno da se radnju poistovijeti sa današnjim vremenom a da drama ne izgubi na izvornoj verziji vremena u kojem je. Scena-desetka koncept-desetka glumačka ekipa-desetka uloge i kreacije-desetka balans na relaciji onda i sad-desetka. Osim za one koji gledaju a ne gledaju pa skaču sami sebi u usta baljezganjem i kontradiktornim izjavama o inferiornoj neargumentiranoj pljuvačini po glumačkoj ekipi koja je napravila senzaciju da i ne govorim. Usput ako tko hoće pročitati još literernog smeća može ovdje ovom prigodom neću i to demantirati jer već u principu i je demantiranjem ovog teksta uvodno linkanog. S razlikom da je ovaj još gori slučaj. Tekst nije vidljiv skroz (osim za pretplatnike) ali i ovo malo je sasvim dovoljno za procjenit o kakvom mentalnom sklopu se radi. I onda nisam u pravu kad kažem da su kritičari isfrustrirana piskarala? Ps nadopunit ću post sa Schillerovim citatom iz teksta objavljenog 1802.

 

  

"O NEGATIVNOM JUNAKU

Ima u ozbiljnom i tragičnom određenihrijetkih slučajeva u kojima se nisko može upotrijebiti. Ali, onda ono mora prijeći užasno, a trenutno vrijeđanje ukusa mora biti izbrisano jakim stupnjem afekta i na taj način progutano nekim viši tragičnim djelovanjem. Krađa na primijer nešto je apsolutno nisko a bez obzira na to što naše srce izražava u obranu lopova, i ma koliko taj čin bio potaknut okolnostima na njemu ostaje neizbrisiv pečat a sam predmet ostaje uvijek nizak...

Čovjek koji krade bio bi prema tomu u svakom poetskom uobličavanju ozbiljnog sadržaja, objekt za osudu u najvećoj namjeri. Ali ako taj čovjekistodobno postane ubojica, onda je on moralno doduše za još veću osudu, ali estetski on time postaje za jedan stupanj upotrebljiviji. Onaj (ovdje stalno govorim o estetskom načinu ocjenjivanja) koji se unižava infamijom zločinom se može u nekoliko uzdignuti i restituirati u našem estetskom poštovanju. Ovo odstupanje moralnog suda od estetskog važno je i zaslužuje pozornost. Za to je moguće navesti nekoliko razloga.

Prvo, veća sam napomenuo kako na estetski sud s obzirom na to da on ovisi o fantaziji, utječu i sve sporedne predodžbe koje u nama izaziva neki predmet ili s njim stoji u nekom odnosu.Ako su ove sporedne predodžbe niske vrste, one neizbježno unizuju i glavni predmet.

Drugo, u estetskom ocjenjivanju gledamo na snagu, u moralnom na zakonitost. Nedostatak snage je nešto prezrivo, a takva je i svaka radnja u kojoj pronalazimo nedostatak snage. Svako kukavno i podlo djelo ogavno nam je zbog nedostatka snage koju odaje;obrnuto, svako vražje djelo, već time što odaje snagu može nam se estetski svidjeti. Neka krađa upućuje na podlu, kukavnu namjeru dok ubojstvo ima bar privid snage a stupanj zainteresiranosti koji prema njemu estetski pokazujemo ravna se prema stupnju snage koja je pri tomu izražena.

Treće, kad je u pitanju kakav težak i užasan zločin, naša je pozornost koncentrirana na njegove užasne posljedice, ne na njegovu kvalitetu. Jače uzbuđenje potiskuje slabije. Ne gledamo unatrag, u dušu počinitelja nego naprijed, na njegovu sudbinu, na posljedice njegova djela. Čim počenmo drhtati, zašuti svaka nježnost ukusa. Glavni dojam posve ispuni našu dušu i nestaju slučajne sporedne ideje kojima se dodaje ono nisko..."

 

Schiller.

 

Usput, kao dodatan prilog dijelić atmosfere sa zatvaranja kazališne sezone 29.6.2015. Iva sa ansamblom predstave u izvođenu uvodne pjesme predstave "razbojnici"  S još promilom reaktualizacije. Kako je uskoro u hnk 2 uskoro premijera modernizirane verzije Schilera Maria Stuart ne bi bio zgoreg naglasiti kontekst pjesme s Ivinom ulogom Amalije-ona je u svojstvu brzinske kompromitacije karaktera i osobnosti-kao jedina svjetla točka u svijetu bandita koja je i jedina tragična na kraju nastup snimljen 2015 na zatvaranju kazališne sezone je bio demonstracija početka predstave.

 

  

 

MOJA 3 ZIDA

 Iako nisam mislio stavljat novi post lagano je kraj mjeseca pa da ipak ne prođe bez objave pa da brzinski nabaljezgam nešto čisto da zadovoljm formu. (27.10.2021.) Evo malo humora i relaksacije za dušu.
Iz perioda 2009. kad je na hrvatskom rtl-u bilo masu boljh i kvalitetnijih sadržaja nego sad uključujući i filmski program. Zanimljiv, humorističan i kreativan projekt koji je svojevremeno bio popularan. "Moja 3 zida" scena, stan 3 zida..pozornica i publika. Humor je bio unikatan, nije bilo
scenarija nego je sve bila improvizacija po uputi ekipe iza pozornice. Evo još dodatnih zanimljivosti u vezi projekta Iste je godine prekinuta zbog navodne slabe gledanosti i nebuloza
da se to realiziralo na zahtjev gledatelja jer je u istom vremenu bio popularan show "Hrvatska traži zvijezdu" ne vjerujem da bi se samo zbog pjevačkih antitalenata sa komplet programa maknuo humorističan projekt koji pokazuje potencijal tim više što se bazira na improvizaciji. Kad se za realno daleko gore stvari od ovog što je bilo pravo osvježenje na televiziji (u rangu večernje škole sa malo izmijenjenim konceptom) našlo mjesta u tv rasporedu onda ne vidim razlog da se ne bi našlo i za ovo što je bilo
daleko kvalitetnije nego sadržaj zbog kojeg se navodno emitiranje prekinulo. 

 

 I na samoj (linkanoj) službenoj stranici demantiraju "slabu gledanost" kao razlog prekida. Neću dalje o razlozima i s nagađanjima to
sad nije važno. Važno je da kao i obično nije dostupno za gledanje kompletno u epizodama (kojih pola sata-sat)što je kod nas već i neka rutina uglavnom našlo
se bar nešto- isječci iz epizoda evo za lagani podsjetnik video. Moć improvizacije na djelu :)) videi nabacani nasumičnim redom
Scenografski ostavlja dojam kombinacije filma i kazališta a improvizacija rastura! Ipak imam dojam da bi sad bolje prošlo nego
onda kad je bilo aktualno.

 

 

ATOMSKI ZDESNA

Blog.hr 31.1.2020

 Nakon kvalitetne humoreske u prethodna 2 posta idemo dalje u istom tonu. Sličnom zapravo tim više što je humoreska u samom
filmu o kojem je post prije prethodnog,i naša (moja i Isabeči) interpretacija u satiričnom tonu. Sad je red na humoresku iz drugog
kuta, radi se o humornoj drami balkanski film ilitiga regionalni sa glumačkom ekipom iz Hrvatske,Bosne i Srbije.

Ne radi se o desničarenju bar ne u političkom kontekstu iako se može povući relacija,ovo je film o kapitalizmu,a počinje sa najuspješnijim prodavačem apartmana.

  Digresija:referenca na prethodna 2 posta onda objavljena    na blog.hr-u plus jedan eksperimentalni projekt u suradnji s Isabelči-oni koji su onda čitali će se sjetit, biti će i to u bliskijoj budućnosti reprizirano. Eelm Kompletan film je super složena premisa koja se može gledati i kao metafora za tranzicijsku tragediju. 

 

 

 

 

U svakom slučaju kreativna
ideja i zanimljiv film,samo ne očekujte rezvaljivanje od smijeha u onoj mjeri kao sa filmom iz prethodnih postova :) Tragi komedija
u kojoj je kapitalizam središte svega, sve je potencirano sa njim. Iako su određene scene monotone, meni je sasvim ok, ima i
komičnih kao i tragičnih. Miks svega i svačega.

 

Usput gledam i arhivske linkove koji sam mislio i ovdje ubacit-ćorak vodi do kanala s filmom ali je uklonjen kako na yt baljezgaju "zbog golotinje i seksualnog sadržaja" majketmile kakvog li debilizma i neproširene gluposti. 

 

Evo kompletnog filma na drugom kanalu