UMJETNIČKE INTENCIJE

Blog je od prvog dana za približavanje domaće kinematografije i kazališta, koncept od kojeg u principu ne odstupam promil promila. Iako situacija je par puta tokom bloganja na blog.hr-u bila iznmna s jednim američkim projektom na kojem je radila naša ekipa-pošto je isti sniman kod nas (reprizirat ću ga u bliskoj budućnosti pa da se sad ne izletavam) i jedan bugarski projekt-koji ima poveznice u neku ruku isto s našom kinematografijm (i to imam cijeli serijal računajte sljedeći mjesec da će dobar dio biti posvećen samo tome) sad mi se otvorila jedna zanimljiva premisa-za analizu usporedne relacije domaća kinematografija-inozemna konkretno europska još konkretnije kratki filmovi a produkcije.

 

Film u kom je kišobran neki izgovor/razlog
za druženje. Može li se uspostaviti veza sa dijametralno suprotnim karakterima,bez emocionalne podloge. 19 minuta zanimljive
interakcije Link

Fragment iz mog posta objavljenog u kolovozu godine 2020-e  kako sam onda naveo brzinski kišobran kao izgvor za poziv u stan ali središte priče je sukob karaktera iako se različistosi nadopunjavaju ovdje ih očito ima previše. A u nedavnoj reprizi posta dva žanra sam imao referencu:

 

   -Što sjediš u mraku
-čitam
-u mraku?
-portale tako se bolje vide.

Što je ovo jel ovdje pala bomba? Ma ne samo vrijeme radi protiv mene iako ga imam na bacanje neorganizoranost. Daj mislim stvarno 12 sati rintam 12 sati znaš li ti koliko je 12 sati? Ti do 12 spavaš ja sam već na pola smjene! Spusti tenzije! Svi smo u istom sranju ograničeni na naša 4 zida jer virusi skaču na 25 metara k'o konji. Pa što netko mora i radit a samo ja radim! Doduše pod mjerama i ograničenjima ali donosim pare a ti ni stan u red dovest?! Dobro što je ovo-ovdje se svađamo pritisak situacije je sve žešći i evo slučajno je Četvrtak dan kao i svaki drugi (ili nije?) što bi drugo moglo biti osim tih trivijalnih pizdarija poput da me ne jebeš 5% dok ja radim i riskiram ulovit koronu ti ni stan u red nisi u stanju dovesti. Je li četrvtak? Možda i je ali i dan kao svaki ajmo sad sve ispočetka. 

 

Peti kat lijevo  eksplozija dugo sakrivenih turbulentnih emocija između dvije u vezi djevojke a imao sam isto tako među prvim reprizama na blogu post antagonizam blizine u kojem je fokus na fizičku ekstremnu bliskost ali još ekstremniju emocionalnu udaljenost. Psihološki triler u formi erotske drame nikad nije izgledao bolje i umjetnički nabijenije stvar je u tome-onda sam tipkao posebno za ignorante na blog.hr-u da je seks samo sredstvo koje priča priču daleko dublju i kompleksniju od seksa samog i zbog čega deset minuta filma ima umjetničku vrijednost. 

 

Istovremeno, evo sam naletio na jedan francuski biser od 14 minuta ima engleski titl koncipirn je pomalo konfuzno ali ulovilo se nekako poantu pošto ima koncept blage nadrealnosti ili bar nešto što vuče na nju 

 

 

 Počinje njenim odlaskom kasni na vlak scene se redaju jedna na drugu bez naznačenih prelazaka, tek što je otišla vraća se praktički u stotinki jedna situacija, druga situacija, treća situacija četvrta...do kad tako? Svaka ima neku svoju specifičnost u jednom kadru dolazi i počinje ples sa njim u drugom dolazi ponovo tek stigla u Pariz započela vezu nema kamo a vrata otvara ne on nego njegov brat blizanac odlazi pod tuš na to se vraća ovaj s kojim je kao u vezi pakira kofer odlazi ali on ju zaustavlja cak-vraćamo se u sadašnjost i njen odlazak. Ispostavlja se-sve te scene su prikazane kao flashback u njenom trenutku odlaska vraćaju se slike onoga što su sve zajedno proživjeli u stanu. Ali rapslet ostavlja jedan novi preokret koji odvlači film  u taj neki nadnaravn ton. Ona čim izlazi iz stana ne spušta se u prizemlje nego se ponovo vraća i pita je li taj lik (sad kako se zvao neije važno tko bi se sjetio svega?) doma što je napravljeno da bude podložno raznim interpretacijama jedna od legitimnih je ta da je to sam početak priče-ono što je prethodilo svemu što se već vidjelo. A ekipa će se sjetiti i mog posta  priča i scenarij isto reprizni materijal s blog.hr-a zadnjih datuma prije ubijanja platforme u kojem je isto u fokusu odnos na dvoje-mladi par koji se s jedne strane lomi pod teškim socijalnim okolnostima s dijetetom na putu i jedan osobni problem-konkretno njegov koji mu donosi taj nagli životni preokret. Imao sam u antagonizmu blizine detaljan esej izdvajam dio:

 

 dvije su strane-jedna traži izgubljenu intimnost druga je indiferentna po pitanju toga, sve što se posredno događa je metoda kojom ona to
nastoji vratiti. Kompleksnost filma otvara se na više sfera psihološkog konstrukta refleksije na stvarne životne situacije. Druga premisa filma je intrigantan problem o kojem se otvara misliti nakon gledanja tipskog primijera individualnih potreba njihova neuspjela realizacija i razlaz-koji ostavlja potencijalno mogućnost ponovnog spajanja a indikativno-vodi u začarani krug. Početak filma predstojeća situacija-od sadašnjeg dolazi bivšem, sa interesom da pronađe tu izgubljenu intimnost bez uspjeha nakon čega se lomi. Istovremeno se vide i blokade koje ima na 3:36 i ponovni trenutak samouvjerenosti da će sad drugi sex rezultirati time da tu potrebnu intimnost dobije. Zadnja premisa-ostavlja stvari kod njega "kad ćeš pokupit svoje stvari" ostavlja prostora ponovnom razlogu za dolazak i tu situaciju začaranog kruga. Ta premisa se otvara nakon komplet pogledanog filma. Film ima sve stavke psihološkog trilera.  

 

Primjera ima još masu što je zajedničko svim filmovima sa ovim francuskim? U svakome od njih imamo odnos dvoje koji su u vezi ili nekom odnosu koji pretendira prerasti u vezu, u slučaju kišobrana ona se ne ostvaruje iz tih konkretnih razloga prevelike karakterne udaljenosti, četvrtak ko četvrtak, jedan dan u tjednu u kojem su dvoje da totalno ne ispale na živce odlučili igrat ulogu trzavica i svađa da bi skrenuli misli sa situacije u kojoj su se našli, antagonizam blizine-konkretno film "zimica" o fizičkoj bliskosti a emocionalnoj udaljenosti i totalnoj pasivnosti i indiferentnosti jedne strane. Što je jo zajedničko? Kinematografski da ovaj inozemni ovdje prati isti koncept ne samo sa scenarističke strane gledano nego generalno koncepcijski-ide se za istim tim nepatvorenim realizmom, adaptacijom psihologije odnosa koji puca koji se približava pa udaljava, to je još jedna stvar koja je kinematografski identična ovim našim filmovima i ovom francuskom. Kod kupovine kuće važne su samo 3 stvari: lokacija lokacija i lokacija. Kod europskog filma su ključne druge 3: realizam realizam i realizam+ umjetničke intencije da se napravi nešto što će-konkretno ovaj kratak koncept u malo vremena zatvoriti krug i napraviti izvanrednu priču. Isto je bilo i sa nekim režiranim video-spotovima u tome sam imao zaseban esej neverbalne interakcije  se zvao jedan je bio čisti plesni, koreografija drugi je pratio priču dvoje koji se privlače i odbijaju bez scnearija klik na vezu bacite pogled osvježite sjećanje na taj biser.

 

 "O Ivi Mihalić sve sam rekla u jednom od tvojih prethodnih postova, a vezano za transformacije meni najdražeg , prerano preminulog
Ive Gregurevića, e sad, tko je tako znalački za ovaj spot,klip, ili što već jeste odabrao baš njiih dvoje, ili sam propustila vidjeti, ili sam i biti taj lik , odigrati ga doslovno kao takvog , ne postojati , ne biti svoj, biti lik , biti uloga .
Ne izreči niti jednu riječ, pokretom, govorom tijela, pogledom
ovako snažno mogu samo vrhunski umjetnici , oboje daleko
izvan svog vremena,, spomenuh već laureate da tako kažem nikad nadmašene; Ivo Gregurević, Fabijan Šovagović, ako krenem ka stranom tlu jedini to može Jack Nikolson, Denzel Washington i
Shean Connery po meni, vratiti ću se još jednom ovoj temi , samo stoga što nisam koncentrirano slušala tekst ove pjesme u klipu pa mi još nešto nedostaje u razmišljanjima na ovu temu."več jako umorna od današnjeg dana pa ispustila, uglavnom, ovo dvoje
vrhunskih glumaca ovo su odradili maestralno i ponovno se vraćam na ono što krasi vrhunske , usuđujem se reći, nad-glumce i ljude koji
definitivno ne pripadaju niti ovome vremenu,a niti našoj filmskoj,
kazališnoj ili kojoj već industriji, Veličina glumca po meni, samo manjim dijelom očituje se u vrhunski naučenom teksu, potom
sposobnošću unijeti se u temu i tekst o kojem/kojoj je riječ, doslovno
zaboraviti sebe i biti taj lik , odigrati ga doslovno kao takvog , ne postojati , ne biti svoj, biti lik , biti uloga .
Ne izreči niti jednu riječ, pokretom, govorom tijela, pogledom
ovako snažno mogu samo vrhunski umjetnici , oboje daleko
izvan svog vremena,, spomenuh već laureate da tako kažem nikad nadmašene; Ivo Gregurević, Fabijan Šovagović, ako krenem ka stranom tlu jedini to može Jack Nikolson, Denzel Washington i
Shean Connery po meni, vratiti ću se još jednom ovoj temi , samo stoga što nisam koncentrirano slušala tekst ove pjesme u klipu pa mi još nešto nedostaje u razmišljanjima na ovu temu."

 

 

To je Isabelči 2019. imala referencu u komentaru na spot iz 2014 objavljen na blog.hr-u a ja sam u sklopu šireg zahvata kasnije napravio detaljniji esej sa zaključkom na tragu njenog-da je spot sam za sebe filmska neverbalizirana priča. 

 

 

 

 

 

 

Kadrovi iz spota iz 2014,jedne od niza scena neverbalnih interakcija koje bez teksta interpretiraju konkretan događaj. U režijskom parametru, bez scenarija iskazane emocije iz samog scenskog nastupa iz pogleda se uočavaju kompleksnosti privlačenje/odbijanje toplo-hladne igre. Virtuoznost samo fizičke izvedbe mi je kao i Isabelči bila jedini razlog za objavu posta, sad s vremenskim odmakom radim nadopunu. Gledanje videa sa punom koncentracijom otkriva specifične čari scenskog govora. Tim više je poražavajuće da ovakvi spotovi nisu napravljeni za neke kvalitetnije pjesme. Isabelčina premisa o intencijama popularizacije pjesme samim spotom sa mladim glumačkim talentima ima poantu, što sam joj i replicirao prije 3 godine a sad možemo samo nagađati. U svakom slučaju i bez fokusiranosti na tekst (koji je ionako u drugom planu) izveden je spot sa puno potencijala. Imao sam referencu tamo-posebno ističem izmijenjivanje crno-bijelih kadrova sa onima u boji u sadašnjosti u boji u kojem su odnosi napeti i distancirani u crno-bijelom flasback scene koje su adaptacija početne bliskosti i pozitivnog odnosa punog ljubavi koja je s vremenom počela prelaziti u neki svoj pasivniji oblik do turbulentnijih odnosa.

 

Ali to je spot koji sam po sebi ima potencijal biti realiziran kao zasebna filmska priča. Što ne dijele domaća kinematografija i recimo francuska? Isti pristup domaće publike prema njima. Francusku kinematografiju se svrstava u sam vrh filmske umjetnosti što je realno praktički faktično ali isti pristup našoj kinematografiji po kojoj se-po internetima birtijama druženjima amo-tamo sere je stvar koja izjeda živce. Ovo je samo jedan od primjera ovdje sa kratkim akadamskim konceptom. Promatranje svakog slučaja zasebno, svaki od naših filmova-iz naše kinematografije osim po tim scenarističkim i fabularnim kategorijama ima zajedničko kvalitetu glume i realističnog prikaza stvarnog života i to je stvar po kojoj su hrvatska i recimo francuska kinematografija identične. Ne znam za ostatak Europe ako se po strani ostavi cijeli Balkan nije bilo nešto prilike gledati druge inozemne filmove. Oni koji gledaju američke spektakle niti ne vide dalje od nosa pa im umjetnički filmovi prelaze granicu na kojoj oni bivaju amused a znamo koja je onda jedina logična stvar-raspaliti po filmu jer eto ono što nama nije po kriteriju na kojem bivamo amused sranje koje nitko drugi ne može napraviti nego samo naši. Još jedna od stvari koje su ključne je i da za kvalitetne filmove-kojih je kod nas i starog i novog treba i pormil inteligencije jer filma kao i kazalište u svojoj biti je da bude korketiv društva i preslika na realističan način. Volim se posebno posvećivati ulogama i njihovom seciranju analiziranju na to s posebnom pažnjom tu dolazi do izražaja taj psihološki moment on je okidač tog realizma, emocija prenošenje uživljavaje to je on što ulogu pozicionira na tron zanimljivosti štoviše intrigantnosti kompleksnosti i što filmu suma sumarum daje na kvaliteti (uz kriterije kao što su scenarij režija ali ovo prvo je ključno) nešto čega nema u spekataklima. 

 

Druga kategroija su žanrovi drame psihološki trileri i ini filmovi iz tog talona što je zajedničko našim prostorima i recimo europskim inozemnim je da idu za tim realizmom i umjetnošću i nema tu vajde da bi se petljalo sa irealnim pizdarijama koje nemaju veze za istim tim realizmom. Iznimka je kad se žanrvoski razlikuju komedije satira parodija onda je irealnost i nadrealnost dopuštena kategorija i onda neće biti problem jer žanrovski odgovara konceptu, nešto što je odvojivo od stvarnosti po tom jednom aspektu biti će odvojeno u taj jedan specifičan žanr. Isto reprizno objavljen post o filmu svinjari  

 

 

"Je li opasno biti pirotehničar"

"Ma ne trebam nešto dinamitnije"

 I tako i bi ulazi u minsko polje i odleti pirotehničar u zrak, u istom trenutku ulazi u kadar ožalošćena obitelj. Poginuo je ali aj bar je bio osiguran. Ali koji preokret! U kadar ulazi ekipa iz osiguravajućeg društva u principu samo društvo pirotehničara preko kojeg dotični ima policu osiguranja i daje svima cjelokupnoj javnosti i obitelji na znanje da od isplate osiguranja neće biti ništa jer su-"dugom i temeljitom istragom ustanovili da je do smrti došlo uslijed ljudksog faktora i da to nema veze s hrvatskim društvom za razminiranje." pa da tako i treba! Što ima radit u minskom polju? Kao pirotehničar zna da je to potencijalno samoubosjtvo a mi kao njegovi kolege pirotehničari i kao jedan oblik osiguravajućeg društva ni smo du žni isplaćivati police osiguranja uslijed glupog ljudskog faktora-ako je bio takav gelipter da pogine na tako glup način žalim slučaj ali to nema veze s nama zakon je jasno definiran (premda nejasno definiran podložan razno raznim interpretacijama ali jasno definiran) ali ćemo vam ispostaviti račun za našu uništenu opremu, očekujemo kompenzaciju u najkraćem mogućem roku-naša iskrena sućut još jednom. Ali da se vratim na scene seksa. Osim parodiranja pronatelitetne politike i jebanja samo u tu prokreacijsku svrhu scene egzibicionizma na javnim mjestima-popularnim fukodromima onih koji "vole biti viđeni" istovremeno su i metafora za šund kojim nas zasipavaju. Primijetili ste dosad da skačem s teme na temu ali to je zato jer je i film tako koncipiran pa je konzistentno tako i ovdje prenijeti. A nisu niti vjenčanja koja su idealno mjesto za senzacionalizam pošteđena.

 

Fragment iz nedavno ponovno objavljene recenzije-ali to je film apsurdistanskog nadrealnog koncepta i tu neću imati nikakvih prigovora jer se tu definirano ide za time ne ide se za realizmom u smislu vizualne adaptacije nego je nadrealizam podloga za realizam o apsurdnosti društva i sustava opet znači sa poantom. To je umjetnost.  Kad se ide za time da nadrealno bude baza preko koje će se ići za jakom realnom pričom samo kroz taj satiričan koncept granica nerealnosti se briše i postaje realizam, dok kod američkih spektakala taj princip izostaje tamo se ide za ozbiljnošću a na totalno nerealan i infantilan način i logično da navikli na te izdebilirane spketakle umjetnost domaćeg filma ne prepoznaju kao umjetnost jer nije jeftina zabava za mase na kojoj se broje milijuni istu stvar dijeli i inozemna kinematografija. Konkretno francuska jer su mi njihovi filmovi što se tiče inozemnih a da su europski nekako bili najdostupniji ali gledao sam i na zff-u 2017 jedan ako se ne varam švedski laponska krv samo brzinski:

 

 

"Tridesetih godina prošlog stoljeća, Elle Marja prisiljena je ostaviti svoju Saami obitelj kako bi pohađala internat daleko od svog doma, a što je u ono vrijeme bila tipična praksa. Kao adolescent, ona je tvrdoglava i buntovnički nastrojena, a osjećaje zna skrivati jako dobro, čak i od sebe same. Elle Marja ulaže sve napore kako bi zadobila simpatije svojih nastavnika te uspijeva zasjeniti školske kolege u prilagođavanju švedskoj kulturi za koju joj je bilo rečeno da je daleko superiornija od one koju je poznavala kod kuće. Žudeći za tim da se uklopi u društvo koje nije pretjerano naklonjeno pripadnicima njezinog naroda, Elle trpi diskriminaciju i psihološku okrutnost. Međutim, spremna je u potpunosti se odreći svojih korijena samo kako bi se uklopila. " 

 

 

Evo još jedan inozeman primjer realizma na ekranu ono što problematizira toksičnost društva govori o stvarima koje se guraju pod tepih. Za istim stvarima ide u većini i naša kinematografija i to je sa glumačke/redatlejske/scenarističke strane izvanredno odrađeno. Moronima nije jasno da film ima svoju ideju svoj objekt radnje svoj princip-a koji je kod nas u Hrvatskoj ili šire u Europi neki fiksni princip realizam i korektiv društva i da nije problem to što to eto njima prelazi granicu na kojoj su amused nego da je problem njihova istančana potreba za instant smećem ali jebe se moronima za to! 

 

 

  

 

 

 

ŠUTI (2013)

1

 

2013. godine najavljivan predpremijerno kao seznacija i eksplozija realizma. Zapravo malo ja ovdje projiciram svoj svaćanja nije bilo najavljivano tako pompozno. To je do mog potencijala da u svakom domaćem projektu vidim kvalitatu unaprijed definiranu samo po sadržaju radnje-i prije gledanja istog. Jer budimo realni-to je ono što je odlučujuć faktor-koliko će nas sama tema zaintrigirati realitetom i adaptacijm istog i biti odlučujuć faktor za gledanje a s time kod nekih i za seciranje. Elem kao i što je čest slučaj imao sam peh prije tri godine  da mi promakne u kinu Tuškanac na projekciji. Sadržaj je obećavajuć.

 

 

"Bebina majka slaba je karaktera i slaba zdravlja. Bebin otac mrk je i nasilan. Bebin brat posesivan je i problematičan. Bebin muž također je nasilan i svoje nasilje ne ispoljava samo prema Bebi, već i prema njihovoj kćeri. Ima li Bebina kćer šanse prekinuti taj turoban niz?

Snimljen prema istinitom događaju, Šuti je zadnji film Lukasa Nole (nakon toga je još 2017. dovršio svoju hvaljenu seriju Čuvar dvorca). Nakon niza modernističkih djela, Nola se ovim filmom približio realizmu, štoviše naturalizmu. Narativno jasan i relativno pravocrtan, uz retrospekcije na Bebino djetinjstvo i djevojaštvo, Šuti je mučan film o obiteljskom nasilju, a od naturalizma odudara jedino stilizirana fotografija Mirka Pivčevića. Nola je želio ovim filmom otvoreno progovoriti o onome o čemu se u našem društvu, kako kaže naslov filma, šuti. Nakon mučnog početnog i središnjeg dijela, zadnji dio filma manje je turoban, s proplamsajima spokoja, zbog čega je ovakvu strukturu filmski kritičar Marko Njegić s pravom usporedio sa strukturom filma Nepovratno (2002) Gaspara Noéa. Zanimljivo, publika Pulskog filmskog festivala, inače sklonija laganijim filmovima, ovom filmu dala je relativno visoku prosječnu ocjenu 3,81. Film je na festivalu dobio Zlatne arene za sporednu žensku ulogu (Lana Barić), montažu, glazbu, masku i ton te nagradu Breza za najboljeg debitanta (glumica Tihana Lazović)."

 

 

2

 

Kad je nešto inspirirano stvarnim događajima onda je to i svojevrsna kompleksnost-odgovornost prema stvarnim ljudima čiji se životni događaji adaptiraju kroz fikciju iako sa fiktivnim imenima u puno slučajeva i situacija je igrani film inspiriran stvarnošću bio sklizak teren bilo sa redateljske/scenarističke s glumačke strane sa se i ne govori jer su oni ti koji moraju izvući ulogu a kad se zna da ista nije kreirana iz glave nego preslika stvarnih ljudi onda je kompleksnost i daleko veća. Simple as that ne mora nužno biti igrano-dokumentaran koncept može biti i kompletno igrana situacija koja je inspirirana nekim stvarnim događajem a to je najkompleksnije realizirat upravo s glumačke strane gledano-to je bio još jedan razlog zašto sam od filma očekivao kvalitetu.

 

3

 

Official trailer

 

  Gledam kadrove nema naracije, nema interakcija isti funkcionira kao nizanje scena iz kojih se čitaju tenzičnosti i koje će svake sekunde eskalirati u fijasko. Stvar koja obećaje napet zajebani triler samo da su natruhe radnje malo konkretnije približene kroz govorne interakcije u traileru samom. Ček sekunda evo i drugi mjeren u doslovno sekundama

 

 Ključna riječ po kojoj je film dobio ime šuti! šuti molim te vidjela što'? Štogod bilo očito nešto ilegalno i/li kompromitantno ostavit ćemo kao tajnu je li nešto iz sfere krvnih ili seksualnih delikata ono što je preočito kad se stvari tako postave je-da je riječ o nekakvom nasilnom djelu.

 

4

 

Šutnja (ni)je zlato  Koliko su nam samo po televizijama ispijali mozak s tim spotom u vremenima godine 2008.? Doslovno je bio nakon svake druge reklame što je onda bio kao neki apel koji je radio distinkciju između šutnje i situacija u kojima ista ne predstavlja vrijednost štoviše može samo ukpat još više i intenzivnije. 

 

 "Medijski dio kampanje "Šutnja nije zlato" sastoji se od četiri televizijska spota koje je režirala Ivona Juka a koji obuhvaćaju teme obiteljskog nasilja, silovanja na spoju, trgovine ženama i djevojkama dok četvrti ukazuje da se radi o oblicima rodno uvjetovanog nasilja. Spotovi su prikazani na HTV-u i RTL-u, a popraćeni su i radio jingleom te billboradima i novinskim oglasima."

 

I evo koju godinu kasnije izlazi film koji problematizira taj zid šutnje kad to postane destrukcija a ne prednost. Na jednom web mjestu  se detaljno otkrivaju neke konkretne pozicije unutar filma 

 

 

 

"Film “Šuti” prikazan je posljednjeg natjecateljskog dana i Tihana se poslije ponoći s kolegama poklonila gledateljima u pulskoj Areni. Sutradan je namjeravala krenuti prema Motovunu, na otvorenje još jednog filmskog festivala. Ali oko podneva je doznala da ima i te kako razloga ostati još jedan dan u Puli.

– Bila sam silno radosna zbog nagrade, a onda sam se sjetila da nemam haljinu za svečanu dodjelu. Odmah sam to riješila: uletjela sam u butik u hotelu Histria i kupila prvu haljinu koja mi se svidjela. Bacila sam se u trošak, ali tješila sam se da se samo jednom dobiva prva uloga, koja je u mom slučaj bila i glavna, a o nagradi da i ne govorim – kaže studentica treće godine na Akademiji dramske umjetnosti."

 

5

 

Osvojena zltna arena  Priča skoro klasika: tipska disfunkcionalna obitelj kao svaka druga u reali odrasla uz nasilnika i majku alkoholičarku što već u samoj najavi odaje crnjak koji gledamo-a tako realističan i zapravo projekciju stvarnosti.. A sad stvar već prelazi u ozbiljan triler-izvlačeći se iz svoja toksična 4 zida upozna lika s kojim sve izgleda u najboljem redu dok ne otkrije svoju tamnu stranu. 

 

 

 

 

Aj, ok vidjela je nešto klasično za trilere u kojima ima psihopata svih vrsta i oblika kao onaj koji se predstavlja kao najbolji i čista pozitiva u antagoizmu s toksičnom obitelji iz koje traži izlaz a pokaže se na još jednoj višoj razini i luđi i od onih iz njenog malog mikrosvemira. Da se ne ide predaleko u analize film je dostupan na Croatian film platformi  pa pozivam da ga se pogleda. 

 

 

 

6

 

Na wikipediji  spominje se "in media res" tehnika snimanja filma a što je to? Polako samo prvo da rasčalnimo koncept posta. Trebao je biti samo o konkretnom filmu koji je već dugo-i prije otvaranja bloga na likvidiranom blog-hr-u bio plan pogledati ga i evo sad se potrefilo da se nešto o njemu i natipka šteta da prođe nezapaženo s obzirom na fabulu i važnost teme jelda? Ali u međuvremenu su mi se ovdje povukle svakakve paralelne asocijacije s ovim filmom i to ne nužno u smislu aktivne agresije nego i one drugog tipa-pasivne sa još kojakakvim filmskim projektima i ponekim događajem u reali. Pa će post ipak biti konciiran kao nizanje kinemotografskih i inih primjera o različitim oblicima zlostavljanja aktivne i pasivne agresije a kojoj je šutnja i šuti korijen i zajednički nazivnik. Da pređem na stvar što je "in medija res"? To je tehika-navode oni- koja vuče korijen iz latinskog a odnosi se na samo središte radnje izravno a nego kakav koncpet bi trebao biti-i kako bi to na nezravan način izledalo autentično i uvjerljivo? Od toga nema bolje tehnike bar ne za neke ciljane teme. 

 

 

 "film prikazuje život Bebe, mlade žene koju prati krug zle sreće. Odrastala je uz problematična brata, nasilna oca koji umire u zatvoru u Lepoglavi te majku slaba zdravlja. Odrastajući upozna Mirka, delikventa iz popravnog doma, a k njemu je privlači njegov revoltni odnos prema sustavu. Nakon duge veze vjenčaju se, međutim, Mirko uskoro počne pokazivati svoju pravu narav iskaljujući se na Bebi, njezinim prijateljicama i, napokon, njihovoj kćeri"

 

 

7

 

Iz iste godine u principu lupetam ne iz iste nego 2 godine ranije 2011  bio je jako popularan film-bar u mojim očima nešto što je isto vrijedilo (po)gledat film jednostavnog naziva  "fleke" u kojem isto sasvim obična situacja tinejđerskog izlaska i opijanja rezultira silovanjem djevojke od strane kretena ali caka je u tome to žrtva ne prijavljuje kazneno djelo. Cijeli film je koncipiran na samo procesuiranje traume i njene intimne unutarnje borbe sa istom plus željom i potrebom za osvetom jer o traumi šuti 

 

 

"Nakon što sedamnaestogodišnju Lanu siluje njezin puno stariji dečko Igor, ona se odlazi smiriti u obližnjem baru gdje sreće Irenu, vršnjakinju koja je u potrazi za novcem koja je upravo ubila taksista. Iako su im osobnosti i društvena pozadina u potpunosti različite Lana odlučuje pomoći Ireni u njezinoj potrazi, međutim, nakon što potonja sazna za događaje koji su spopali Lanu te večeri odlučuje njihovu noć pretvoriti u nešto zanimljivije."

 

 

 

8

 

Rasplet radnje neću otvarati ovdje pošto film još nemam recenziran iako je pogledan ima poprilično već jednostavno su mi se otvorili neki drugi prioriteti na kimematograskom planu pa je ovaj izvisio. Elem druga klinka je iz disfunkcionalne obitelji koja ju nagovara na sranja nakon što se upoznaju a vremenom kako se zbliže ova silovana s njom dijeli traumu toga-i zapravo postaje jedina osoba od povjerenja i jedina koja to zna ali to je kao javna tajna između njih i nema trće strane koja će saznati što se dogodilo i volia-tako i bi sve je okrenula na osvetu gadu od koje se pod pritiskom lomi i oustaje. A trauma ostaje doživotno.

 

9

 

Volim kratke filmove A produkcije a platforma Croatian film je dušu dala za takav sadržaj. Doslovno svega a čega nema toga će se i naći dugi metar ktratki eksprerimentalini animirani umjetnički,akademski ovi-oni doslovno je nebo granica. Tako sam između gledanja stvarno svega naletio na jedan kratak koji secira antagonizam savjesti i čiste pokvarene rečunice da ne bi bili odgovorni za smrt ludog starca. 

 

 

 

A o čemu je u biti riječ? O otvorenom biralištu nakon čijeg zatvaranja kreće prebrojavanje glasova na što upada ludi starac i radi svoj privatni show. Prjeti pištoljem za koji se ispostavi da je obična airsoft replika zatuku starca ubiju ga-i sad vide da su se uvalili u sranje ali neće oni u zatvor zbog starog kretenčine a ne ni pod razno idemo ga izbacit van izgledat će kao da je umro od poznih godina i boleštine dok je kopao po kontejneru. Od sve ekipe jedino djevojka je protiv toga-dogodilo se sranje treba zvat policiju-a kompletna ekipa se uroti i jasno joj pokazuju njenu pozicuju-šuti nemaš izbora mala ovo je igra u kojoj su puno zajebaniji igrači od tebe i jebe nas se za tvoju savjest svi smo u ovom i  imaš šutjet pa makar pukla! A ako pukneš i ti ćeš najebat.

 

10

 

Jedna zanimljiva stavka da je jedan u ekipi aktivna agresiva malu naziva lezbačom fizički prijeti dok ostatak ekipe to radi u rukavicama s nama si u ovom-ne bi ti to redila da nisi studentica da ne trebaš pare-evo ti šuti o ovom-citiram manje više po sjećanju a ja ću sa svojima iz stranke razgovarat da te ubace negdje na neku poziciju. Kad to mala s gađenjem odbija ovaj oreće ploču na pasivnu agresiju s nama si u ovome i isto ćeš imat jebenih problema zato ti je bolje da šutiš-i paradoksalno nema izbora nadglasana je (vrhunac apsurda filma!) od većine koji su dilgi ruku da starca samo izbacaju pred kontejner.

 

11

 

Ima li koja gora kategorija od te? Ima, ima one koje uključuju seksuane delikte, idemo malo u realu kad je kinematografija hrvatska i europska s istom usko vezana. Tako je neke godine   za naš nacional francuska glumica Léa Seydoux otvoreno i bez cenzure govorila o seksualnom unemiravanju na snimanju filma koje je eskaliralo u još veću privatnu dramu ili bolje reći-horor.

 

 

 

 

 

NACIONAL: Prošlo je 10 godina od filma „Adelin život“ redatelja Abdellatifa Kechichea koji vam je donio brojne nagrade, ali i brojne probleme jer ste, nekoliko godina prije pokreta MeToo, progovorili kako ste bili maltretirani na snimanju ovog filma. Kako danas gledate na taj dio svoje karijere?  

 

 

"Da, bila sam prva koja sam progovorila o tome što se događalo na snimanju filma „Adelin život“, na što su mi neki ljudi govorili da zašutim. Rekli su mi da je film upravo osvojio Zlatnu palmu u Cannesu i nema potrebe o tome govoriti. Rekli su mi da ne bih smjela govoriti o tome jer se to ne tiče drugih ljudi već da je to samo moj problem. Čak su me i neki članovi moje obitelji pitali zašto sam pričala o tome. A Kechiche je, kada su ga pitali o tome, kazao kako to govorim jer sam buržujka. I to je odmah postala društvena tema gdje su ljudi govorili ‘’pa da, ona je buržujka’’. Pa nije u tome stvar. Stvar je u tome da smo bile šikanirane, to je bilo psihičko maltretiranje. I onda su mi ljudi iz produkcije filma rekli kako ne bih smjela više govoriti o tome a ako ću nastaviti govoriti, onda će me isključiti iz promotivnih aktivnosti za film. I isključili su me jer sam nastavila govoriti. Film je bio nominiran za Zlatni globus u kategoriji najboljeg stranog filma, a meni nisu dozvolili da odem na ceremoniju dodjele nagrada jer sam progovorila. Da, to je istina. Ludilo. Nije došlo ni do promjene u mojoj obitelji, oni su počeli citirati ono što je Kechiche rekao o meni, govorili su mi da sam buržujka. A ja sam pomislila ‘’koji kurac?’’. Pa to su članovi moje obitelji, znali su kroz što sam prošla, s čime sam se morala boriti, kako mi to sada možete govoriti. Stvarno su me povrijedili "

 

 

 NACIONAL: Je li nakon toga došlo do promjene?

 

 

Rekla sam ono što sam rekla i stvarno sam sretna što sam to napravila, što sam bila dovoljno hrabra. No nakon toga i novinari počeli o meni pisati loše stvari. Primjerice, našla sam se na naslovnici vrlo poznatog francuskog magazina Telerama. To je tjednik prvenstveno namijenjen intelektualnoj publici. Naslov je bio nešto u stilu „Lea Seydoux, nova zvijezda“. Tjedan dana kasnije na naslovnici je bio Kechiche koji je govorio protiv mene. Neobično, prvo sam bila ja kao nova zvijezda, a zatim Kechiche tjedan dana kasnije, gdje su napisali „Jadan Kechiche, došlo je do nesporazuma“.

 

Izravno svjedočanstvo iz prve ruke-kad si kćer bogatog buržuja iako si se od takvog života i njegovih milijuna svojevoljno distancirala sudbina ti je da te gledaju kao ne nekoga tko im "kmečanjem kvari ugled u svijetu" inače jedan od razloga za odmak od tog umjetnog svijeta koji ti poručuje kao i svaki od ovih likova u filmovima-Šuti! Šutnja je zakon nećemo valjda govoriti kako je i nazivati stvari pravim imenom to je izlazak iz zone komfora naravno onaj tip komfora-obiteljskog jer nije jel tako red-da se kćer buržuja iako se distancirala u realan svijet stvarnih ljudi daleko od obiteljskih milja ponaša kao normalna osoba koje proživljava traumu jer to kvari sliku u svijetu. Ako se ne zna nije se niti dogodilo,zakon šutnje to je prava stvar! To su ionako dušo sve projekcije u tvojoj glavi i sad dozvoljavaš da nama pukne bruka jer melješ previše što nije u skladu s našim umjetnim buržujskim kodom.  A vidi se po svemu što se događa i kod nas i u svijetu potrebnije je nego ikad-da se ta konstantna šutnja nađe u adaptaciji umjetnosti bilo kazališne bilo filmske.

 

12

 

To me vraća na film ćaća iz 2011 isto sam ga ovdje imao u recenzijama ovdje i nadopunjen i reaktualiziran. U posebnom predmetu radnje našle se mlađe sestre zavodničke intencije prema dečku starije:

 

  Prva neuspjela akcija nakon što starija sestra odlazi za ćaćom nakon što on isto distanciran od svih odlazi, što je u pitanju? Ljubav? Potreba za seksom kao takva? Fizička napetost? Ali ne, implicirano postoji nešto puno kompleksnije što se ne da tek tako jednostavno definirati, on ju naravno odbija ali vidi se unaprijed-ne treba biti posebno pronicljiv biti će tu još nešto igra je tek počela. Brzinska digresija-kompleksnost uloge je baš u tim poistovjećivanjima s istom. Kad su pitali Ivu u vezi baš te uloge-nije joj bilo jednostavno uopće zamislit sa svih stajališta zašto bi cura zavađala dečka svoje sestre samo što se za ulogu treba ići s premise branjenja iste ne više tražiti razloge za diskreditaciju nego za olakotne okolnosti. Čisti glumački princip-jer ako se krene iz pozicije osude dolazi do kreativne blokade i uloga neće biti uvjerljivo intepretirana. Ali to su opće poznate stvari iz talona opće kulture pa ne bi sad o principu da se vratim na scene.

 

 
 A korijen toga je dugo skrivena trauma iz djetinjstva kojoj je korijen seksualni bolesni delikt iz prošlosti. Da  se sad ponovo ne ulazi u film detaljno rezimiran je i apsolviran na postu linkanom. Imamo mi u kinematografiji rudnik takvih materijala crnog realizma koji ocrtava stvarnost "ćaća" kao jedan moćan obiteljski triler kompromitira do čega dugo godina zakopane tajne vode.

 

13

 

Kako sam rekao u točki 6 inspiracija za post je bio sam film "šuti" iz 2013-e ali asocijacije su mi otišle u šire okvire od ovih koji pokriva film pa je bilo potrebno i praktično uključiti u to i druge projekte sa zajedničkim nazivnikom. Tako mi je jednom prigodom zapeo za oko jedan kratak film na prvu čisto naziva koji se može svatiti kao potreba za interakcijom i emocionalnom bliskošću ali kad se film gleda-ono što počinje kao obična igra pretvara se u perverzni psihopatsk fetišistički scenarij.

 

" Jutarnja igra mačke i miša pretvara se u okrutnu sadističku svađu mladog para."

 

"Pričaj samnom" varljivo ime koje baš implicira potrebu za bliskošću a zapravo skriva mračan scenarij fetišističkog seksualnog uma i psiho-fizičke dominacije. Film doduše ne implicira niti otkriva je li ostalo na šutnji žrtve. Ali važna stvar-kompromitira posebnu vrstu psiho-kretena tema koja se isto dosta gura pod tepih.

 

14

 

Oni koji su me pratili a blog.hr-u i ostali vjerni pratitelji i na ovoj platformi sjećaju se i serijala o predstavi nestajanje prvi od njih komada ukupno 6 bila je usporedna relacija Matanićevog filma "ćaća" sa situacijama unutar Karlove familije koji je na van profesor ugledan građanin prirodnjak a iznutea-iza zatvorenih vrata bolesni pedofilski predator. 

 

 Nestajanje" je, kako tumači njezin autor, drama koja govori o dvije obitelji, jednoj koja je već dulje vremena zajedno i drugoj tek formiranoj te zajedničkoj tajni koja ih povezuje. Drama je to o odnosu predatora i njegove žrtve, i o tome koliko je osobne hrabrosti potrebno kako bismo se izborili protiv vlastitog nestajanja. Protagonist ove drame čitavo se vrijeme bori s traumom koju je zadobio još kao dijete i koju na neki način gotovo nehotice obnavlja. U tom trenutku započinje i njegova borba kroz koju polagano od onoga koji želi da ga nema postaje onaj koji shvaća da se jedino sam može izboriti za pravo na vlastiti život." 

 

 

U središtu radnje su Karlova obitelj ženaVjera i Kćer Tea i Marko bivša žrtva profesora paralelno na sceni. Individualne refleksije osobnih nestajanja fokusira se na svakoga od uloga kao zasebnu kategoriju jer svaka od njih proživljava svoje osobno nestajanje. 

 

 

 

 

U individualnim refleksijama-radni naziv drugog djela trilogije nemajući još niti u primisli preostala 3 fokusirao sam se konkretno na Marka Karlovu žrtvu 20 godina ranije.

 

Žrtva traume iz djetinjstva je u napetim odnosima sa ženom policajkom, jedna od onih najturbulentnijih scena na pozornici kad us stvari eskalirale do te granice da odnos puca-prijelomni trenutak u kojem on nestaje i želi da ga nema. Ostaje mi tajnovitost-zna li njegova žena za tu traumu to je u predstavi nedefinirano na relaciji njih dvoje tenzije se daju rezati nožem zbog zajeba u kojem je ostavio svog sina u autu izloženog suncu dok on s druge strane nema konkretnih opravdanja ne povlači direktno pitanje proživljene traume ubija ga savjest. Prijelomna točka je tek njegovo suočavanje sa profesorom. Ono što je počelo sasvim neočekivano kao normalna komunikacija eskaliralo je u kopromitiranje davno zakopanih tajni. Dio scenarija kad stvari postaju intenzivnije napete.

 

  

MARKO-Bio sam već ovdje
KARLO-Pozvat ću policiju
MARKO-Ja samo želim da se prisjetite
KARLO-Ne znam ja ništa što je bilo
MARKO-To ne može biti toliko teško
KARLO-I nije, ako postoji. Jer život nije težak ako se stvari postave dovoljno jednostavno
MARKO-Tako je, slažemo se onda
KARLO-Moja supruga je imala pravo, vi mladi mislite da nema svrhe živjeti bez neprijatelja. Vama je sve antagonizamm frikcija mislite da baš ništa izvan toga nije stvarno.
MARKO-Ali ovo je stvarno.

 

A u (Ne)posrednim interakcijama  na uloge unutar Karlove obitelji ženu i kćer. 

 

 

15. Tea s čašom u kojoj je piće. Pokraj nje stoji Alisa u uniformi konobarice.

 

 "TEA-Jednog ljeta tata me poveo sa sobom. Bila sam jedina djevojčica tamo. Ali sad mi je jasno sad razumijem da sam tada gledala na stvari nesvjesno indoktrinirana filozofijom gender feminizma Judith Butler. Sjećam se da je čitavo vrijeme bilo vruće, da su dečki spavali u šatorima a tata u kamp kućici u kojoj su bila dva kreveta. S drugog je pobacao svoje stvari papire i dokumente i napravio mjesta za mene. Sjećam se pokusnog mjesta tako su ga zvali. Veliki četvrtast komad zemlje ograđen limenom ogradom i bazenom u kojem se prikupljala zemlja isprana erozijom. Točno u sredinu zabili su kišomjer, a bili su tu i drugi instrumenti kojima nisam zapamtila ime. Sjećam se dječjeg smijeha i baterijskih svjetala na tankoj tkanini šatora. Mirisa šalše od domaćeg paradajza koju je kuharica kuhala u velikom kotlu igranja lovica po šumi. Tata je često uzimao djecu koje su imala neki hendikep, njih je bilo najviše. Tata to zove postupkom inkluzije . Sjećam se da sam jednom slučajno naletjela na tatu koji je tješio nekog dečka koji je razbio koljena. Dečko je kroz suze govorio da će do sutra proći. Ali tata mu je rekao da neće jer vrijeme liječi stvari samo ako se u međuvremenu s tim vremenom nešto radi. Tada nisam znala što to znači, ali sada znam da meni tata nikad nije rekao nešto toliko lijepo. Sjećam se da sam plakala zbog toga i to je zapravo sve čega se sjećam."

 

 

 TEA-"Pleši Tea! pleši! Otkad sam ja u stranci tamburice je zamijenio trance. Sander Van Doorn umjesto ne dirajte mi ravnicu svira gold skies. Korijenje je isto, i na ravnici i na nebu. A jedino je korijenjem moguće zaustaviti eroziju. To sam naučila od tate a sve drugo sam naučila od života. Mene ne veže ništa i nitko rano učim da je politika stvar kompromisa, dobrog izbora i žrtvovanja osobnog pred kolektivnim. Pleši Tea!pleši pleši Moja domovina nema budućnost ako ta budućnost nisam ja. Globalizam ima iste ideološke sastavnice kao i svi totalitarizmi kroz povijest promiče ideologiju nacionalsocijalizma i vodi u društvenu regresiju. Zato nam treba društvena i moralna obnova. Pleši Tea! Pleši! jer ja sam budućnost i ti to znaš. I želiš mi se pridružiti. Želiš da ti otkrijem kako sam tako brzo naučila tako puno. Ja sam budućnost i sve što radim samo je zbog tebe. Dođi tu sam. Pleši i reci:dosta je stranih lobija i tuđih interesa! Čuješ ih kako zvone, to su zvona promijene koja dolazi, neka samo zvone! Pleši Tea pleši! Ja sam budućnost, meni zvona zvone! Neka zvone! Neka samo zvone"

 

Rezimirao sam i onda-njen politički aktivizam je neki imaginarni izalz od traume života u isfunkcionalnoj obitelji u kojoj zna istinu da živi s starim pedofilom ali je na sve to iskonstruirana imaginarna slika normale koja pod pritiskom nakon puno godina puca.

 

 

TEA-Propadamo kao društvo i nestajemo! I to zato jer nas tjeraju graditi bezlično društvo koje računa na samodopadnost i na snagu ega koja će nas na kraju uništiti.

KARLO-Tea smanji doživljaj, molim te.

TEA-Što bi se drugo događalo? , to se događa!

 

VJERA-Onaj samodopadni čupavi lik kojega smo komentirali jučer. Napuhani prirodnjak. Koji se realtivno dobro drži, a isto je od rektora primio medalju, Bože.

TEA-(Vjeri) Pa ti misliš na tatu! (Vjera se nasmije)

KARLO-Ako ništa drugo, moja kći misli da se dobro držim

TEA-Realtivno. I za svoje godine. Dobro hoćeš čuti više tata?

 

 VJERA-Čuti što?

KARLO-Tea misli da smo....kao društvo-

TEA-Kao politički sustav!

KARLO-...Zaboravili na-

TEA-Heidegger to zove Seinsvergessenheit.

VJERA-Tea ti imaš dva iz njemačkog, ali Seinsvergessenheit izgovaraš savršeno.

KARLO-(Uz uzdah) Domicilnost Vjera.

VJERA-Ajde domicilka, oblači se više molim te.

TEA-Evo! svi ste vi kukavice, to sam rekla i na sastanku. Nativizam države je koncept kojeg se kolektivno bojimo, pa ga treba uništiti sarkazmom. A milijuni ljudi bez ikakve kulture ili poštovanja i sa samo jednom agendom su godinama pred vratima europe.

VJERA-Tko se boji?....nemamo danas vremena za ovo...Tea- (Tea gleda kroz prozor)

 

Sve je to vodilo prema onom konačnom lomu kad se napokon suočava s realnošću i pod pritiskom puca i sve mu ispaljuje u facu-što je bila reakcija koja je odavno trebala biti poduzeta. Iva je ovo izvanredno odigrala Teu-izravnu referencu na Josipu Rimac.

 

15

 

Elem, svim projektima je poveznica šutnja elem različiti bivaju razlozi šutnje. Strah panika, interes kompleksniji psihološki problemi kao u "nestajanju" na primjer koji eksplodiraju na kraju kao trenutak katarze. Sve u svemu nanizali se primjeri kad ignorancija bila u reali bilo u scenografiji-a koja je samo adaptacija reale dovodi do još gorih reakcija i ishoda. 

 

16

Tein lom pod pritiskom političkih afera izravno aktivira okidač godinama ignorirane traume u kakvoj je obitelji živjela i napokon dolazi na sceni katarzičan moment-kad konačno eksplodira a što se trebalo dogoditi puno ranije.

 

KARLO-Tea zašto mi ne daš da dođe do mene?

<>TEA-Tata molim te-

KARLO-Vidio sam ga možda dva puta </>

Mic po mic i stvar se prebacuje sa razgovora o Karlovom unuku u interakciju o kampu.

KARLO-Tvoja mama-

TEA-Molim te ne spominji mamu, rekla sam ti već. I da trebao bi napokon zatvoriti taj kamp odavno to mislim oduvijek..

KARLO-A tako ti misliš

TEA-I bez obzira na sve ovo sranje ja ti se kunem da ću dovući bagere na tu tvoju zemlju i do temelja prekopat sve ono što si-

KARLO-Dobro što je tebi?

TEA-Meni što je meni?

KARLO-Tvoja mama bila bi žalosna da-

TEA-(Trenutak) prestani s tim! Dosta je bilo pa mama je sve znala, što je tebi? Ona je znala čitavo vrijeme je sve znala a ti...što je što me tako gledaš? ti si dopustio da nas sve to pojede i evo nas sad tu na tvojoj spaljenoj zemlji oglodani do kraja mi smo sad tu i što sad?

 

17

 

Ono što povezuje projekte osim reale jedan s drugim su ti "zakoni šutnje" različite bivaju situacije i okolnosti ali isti konačan ishod. Guranje stvari pod tepih i ignoriranje stvarnosti-pasivna agresija kao odgovor na aktivnu iz raznoraznih razloga.  

  

 

 

O PIŠTOLJIMA I CIMANJU

Z 17.1.2023.

 

 Pištolj 9 milimetara scenska replika, ispaljuje ćorke koji ostavlja vizualnu i zvučnu imitaciju pravog pucnja, bez projektila za potrebu scenografije. Danas nešto konkretno o tome jer je fenomen (bar meni) sam po sebi zanimljiv.

Imao sam par puta na predstavama trenutke kad bi u sekundama skidanja pogleda sa scene pratio reakcije publike to su tako neke čari
kazališta gledanja žive scene u trenutku plus kompletna atmosfera na relaciji glumci-publika povezanost i intenzivan dojam realističnosti.
Fokusirat ću se ovdje na predstave kao što su "ljudi od voska" kao primijer scenske pucačine u jednom činu prvoj od tri stavke drame. Tipkao sam u dotičnom postu malo o radnji iz tri stavke unutar drame ponovit ću ovdje kratku rekapitulaciju prve.

 

 STAVKA 1-OBOŽAVATELJICA.

"Glavni protagonist je dramski pisac Viktor, bivši roker koji je na jednom od koncerata imao aferu sa obožavateljicom (jednom od njih "mlijun" ) ona mu dolazi na vrata i govori da je njen sin-njegov interakcije na sceni su tragi-komične spoj tragike i humora je ukoncipiran na zadovoljavajućoj razini. Uglavnom...od njega dotična traži uslugu da se sakrije kod njega u Hrvatsku od mafije koja mu prijeti. Tragi-komični razogovori i situacije se odigravaju praktički od početka do kraja stavke".

 

 

 

Mislio sam ovo kao digresiju ubacit u post o zanimljivostima ali sam odustao jer je fenomen za zaseban post. U trenutku scene pištolj
opaljuje skroz sam fokusiran na scenu u sekundi pratim i reakciju publike bar ovi koji su mi bili u blizini se iscimali kad je pištolj opalio.
Ista stvar i par godina kasnije druga drama u kojoj je bilo pucnjave je još jedna suvremena drama "genijalna prijateljica" u ključnom trenutku reakcije publike skoro identične kad se pucalo na sceni. Elem, reakcije publike nisu nešto što fokusirano pratim, u fokusu je scena a reakcije se vide u djeliću sekunde. "Genijalnu" sam trebao reprizno pogledati prošle godine ilitiga pred nepuna 2 mjeseca koja je (zbog korone?) zamijenjena za drugu

 

 "Zbog bolesti otkazuje se predstava Genijalna prijateljica, Ellene Ferrante u režiji Marine Pejnović planirana za četvrtak 3. studenoga u 19.30 sati.

Umjesto Genijalne prijateljice u istom ćemo terminu odigrati dramu U agoniji Miroslava Krleže, u režiji Ivice Buljana s Ninom Violić, Krešimirom Mikićem i Liviom Badurinom u naslovnim ulogama.

S ulaznicama kupljenim za Genijalnu prijateljicu, predstavu U agoniji možete pogledati u istome terminu - u četvrtak 3. studenoga u 19.30 sati".

 

Uglavnom... osim konkretne drame ponovo pogledati sve stavke naratativne i scenske zanimala me i ta reakcija publike na konkretan
događaj unutar predstave kad pištolji opale. Neko nepisano pravilo je da ako ima pištolja na sceni 90% su šanse da će opalit to je nešto s čim se računa pa mi cimanje publike na pucnjavu izgleda kao pardoks. Da je tako to nepisano pravilo potvrđuje i predstava pogledana na večer kad je došlo do nepredviđene situacije (kako je i nazvan post) taj prijelomni trenutak s pucnjavom događa se na kraju što je za očekivati sve je vodilo tome. Ista stvar je i sa revizorom u dramskom tekstu događaji su malo izmijenjeni Hlestakov počini samoubojstvo isto pucanjem u glavu.Kad sve vodi tome da će biti pucnjave to je nešto se očekuje a i po samim scenskim akcijama je očito.
 

 S psihološke strane gledano-zanimljiv fenomen koji je konstantno....repetitivan? Nepisano pravil scene-ako se oružje u 2 scene pokaže kao rekvizit u trećoj će sigurno opalit. 

TI MENE NOSIŠ (2015)

9.2.2023.

 

 Kad se već zaredalo s tom godinom evo post o još jednom filmu iz iste. Nije ga se moglo ranije rezimirat jer je tek od nedavno objavljen
na nekom normalnom kanalu. Zanimljivo je da je film došao do netfilxa naravno s komplikacijama i to ni manje ni više nego-kod nas!
"Netflix je otkupio film "ti mene nosiš" a u Hrvatskoj mi ne daju snimati nove projekte 

 

 "Netflix je mogao uzeti naš film samo za određeno područje, ali se odlučio za prikazivanje diljem svijeta. To je veliki kompliment jer očito smatraju da smo dostigli kvalitetu američke produkcije. Velika je stvar što sada film na hrvatskom jeziku može gledati poslovni čovjek u New Yorku, domaćica u Oklahomi, student u Brazilu..."

"Nikad u Hrvatskoj nije bilo toliko jednodušne podrške nekom filmu i umjetničkom djelu koje mijenja opću percepciju autorskog kapaciteta domaće kinematografije. Dokinuta je Zvonimirova kletva koja je ranije rastjerivala publiku te otvrdla srca članova međunarodnih festivalskih žirija. Zaista, film koji je Ivona Juka uz neznatnu pomoć javnih fondova proizvela sa sestrom, producenticom Anitom, preko njihove privatne kompanije 4Film, prošao je trijumfalni put, osvojio mnoštvo nagrada, a zatim postao prvi film iz regije koji je kupio Netflix pa je na toj platformi za komercijalnu distribuciju filmskih djela postao dostupan u cijelom svijetu."

 

 Neću sad o pitanjima cenzure koja se konstantno nameće, film je poprilično kompleksan i previše razvučen sve u svemu aktualno stanje
u društvu je realistično adaptirano. Film o snimanju dramske serije koji je u principu sve samo ne film o snimanju serije. Usput, digresija
set korišten za scene snimanja serije je isti koji je korišten za snimanje "Larinog izbora". Početne scene su kratke sekvence obiteljskih
događaja svih u filmu oko kojih je priča manje je monotonije na početku filma nego pred krajem kad je poprilična. Sve ako se ne varam troje filmskih "obitelji" rade na setu u prvoj su dvoje sa malom djecom koji je diler i narkoman u drogoj kćer sa ocem oboljelim od alchaimera. Svima im je zajedničko da su na istom setu. Pored iritantne monotonije na kraju kadrovi u filmu su me sjetili na jedan sad već
davniji američki akcijski triler iz 2008. "točka pucanja" u kojem se radnja svodi na kućanicu koja živi s naslinim krebilom i dvoje male djece. Radnja je usred Božića i ona odlazi u kupovinu nakon svađe
kompletna eskalacija je kad troje psihotičnih likova ubiju zaštitara ispred trgovačkog centra i sad kao svjedoka ubojstva nastoje ubiti i nju.

 

 

  Nije slična forma niti blizu, ovo je akcijski triler "ti mene nosiš" je drama-triler u ovom američkom trileru stvari se odigraju tako (a što drugo kad su ameri i njihova filmska/redateljska/režiserska politika u pitanju) da ih ona sve pobije uzima pištolj nakon što ubije glavnog
atagonista i nakon što se vrati u kuću ubija i nasilnog krebila s kojim živi. Ta je scena "odsjećena" To je bila "točka pucanja" po principu te "točke pucanja" sam sagledavao stvari i situacije u ovom domaćem filmu u prvom slučaju odnos kompliciraju kriminalne aktivnosti u drugom bolest. Upečatljiva scena je na 11:13 (link na film ubacit ću u komentare) kad stvari eskaliraju u verbalni obračun sa slučajnom prolaznicom. Svaki od zaposlenih na setu ima točku u kojoj pukne "goni se u pičku materinu" i slične riječi iz repertoara kad se nakupe frustracije film je realističan prikaz stvarnog života. Kroz kompletan film se protežu tenzije i + to problematiziraju se dječja zatrovanost
kojekakvim marginalnim likovima kao što je Mamić. U par scena prikazano je kako dijete gleda na internetu videe sa Mamićem u elementu kad upućuje prijetnje kad jebe mater svima a dijete je već zatrovano tim toksičnim sadržajem do razine da sve njegove riječi zna citirat od prve do zadnje. Na ovom filmu su bili uključeni i neki marginalci iz stvarnog života

 

 ‘TI MENE NOSIŠ’: U ulozi se našao i Zdravko Mamić i B.B.B.-ovac s debljim policijskim dosjeom"

"Goran Hajduković, jedan od glumaca u filmu ”Ti mene nosiš” poznatiji je kao Čupko, a zanimljiv je i živopisan lik s podebljim policijskim dosjeom…

Publiku bi na premijeru filma Ti mene nosiš mogla privući imena poput iskusnog Voje Brajovića i debitanta Zdravka Mamića koji će uz ostale poznate hrvatske glumce, ispričati priču o Dori (HELENA BELJAN), zanemarenoj djevojčici koja mašta postati nogometna menadžerica. U filmu igraju najveće glumačke zvijezde regije, kao što su: Vojislav Brajović, Lana Barić, Nataša Janjić, Nataša Dorčić, Sebastian Cavazza i brojni drugi. Premijera se u Zagrebu održava 28. svibnja u CineStar kinima u distribuciji 2i Filma".

 

 Te "točke pucanja" na njima se bazira poanta filma fotke su screenshot iz filma nekih od tih trenutaka kad stvari eskaliraju.

 

 

 

 

 

Ovo je jedan mali dio nasumično izrezan, tih situacija je film pun, puno je scena povezanih i sa kriminalom bolnicom, da stvar bude kompletna i sa aferama u prvom slučaju. Oboje imaju sexualne afere što me isto sjetilo na jedan kratak filmski projekt iz 2011. "zimica"film od 10 minuta o djevojci koja dolazi kod bivšeg u potrazi za izgubljenom intimnosti. Nema nikakve direktne veze s ovim filmom osim sličnih situaija koje su očite iz samih reakcija protagonista u tim aferama. Kao nekom odmaku od crne stvarnosti. Film ima puno preokreta, jedan od ključnih je rotacija za 360 kad diler sa početka
mijenja život i počinje s legalnim poslom na kojem ga zajebu, nakon čega ponovo počinje sa kriminalom tim više jer je dužan. Puno preokreta u više od 2 i pol sata likova i interakcija na sceni. Osobne frustracije svih njih eskaliraju u verbalne obračune unutar 4 zida i izvan njih.

Na Pula film festivalu ima 3 zlatne arene. Na ovoj stranici su i neki argumenti zašto vrijedi pogledat film. 

 

 "Ono što ćete u filmskoj verziji svakako primijetiti je trajanje od čak 157 minuta. Ta dužina je potrebna kako bismo upoznali sve likove. Priče koje nam Juka priča ovim filmom povezane su vrlo labavo, vežu ih samo izgubljenosti glavnih likova. Vojislav Brajović u ulozi dementnog Ivesina oca, bivšeg intelektualca koji se gubi kao da simbolizira društvo u kojem su vrijednosti izokrenute. Primjećujete, to isto radi i Dora, samo na drugi način. Osim njene povezanosti s ocem, važno je primijetiti kako Dora ne primjećuje izgubljenost svoje majke Lidije (Nataše Janjić) koja se između djece, ambicija i života nema na što osloniti. Pitanje oslonca najvažnije je pitanje filma. Naslov „Ti mene nosiš“ opravdano sugerira pitanje „tko tu koga nosi“"?

 

Zbog koncepta povezanosti priča koje nisu zasebne nego se isprepliću povezivanje je lagano zakomplicirano ono što ostaje kao baza filma su osobne frustracije koje u nekom trenutku dosežu svoj vrhunac. Sve stavke modernog vremena su obuhvaćene ili bar većina za probleme klečavaca s trga i mafije koja vodi državu trebalo bi radit zaseban film bilo u obliku nastavka ovog ili nekog sasvim drugog. Ljudski životi sudbine akcije i reakcije. Dodavanje marginalaca s dosjeom u priču mi je novost to nisam znao niti u godini kad je film bio aktualan u svakom slučaju uspjelo je kao neki eksperiment a i iz prve ruke realizam je jači. Problematiziranje navijača i navijačkih sranja je posebno hvale vrijedna stvar kao i na ukazivanje problema dječjom fascinacijom krimosima kao što je Mamić. Realnost naša jebena to je ovaj film. Gledam aktualnu situaciju sad u 2023-oj iako je počelo još prošle godine. Primitivizma ima i par godina unazad kad je snimljen ovaj film u kojem su obuhvaćeni svi onda aktualni događaji, a sad ga žalosno iritantno i poražavajuće ima još i više. Da su ovi klečavi izopačeni bolesnici bili aktualni i onda u filmu bi ih se najvjerovatnije dotakli po onome što film obuhvaća kao nadopunu osobnih frustracija koje u određenom trenutku eskaliraju. Onda je to bio Mamić i fasciniranost djece s jednim takvim likom. Kod nas konkretno postoje i filmovi u nastavcima (iako nije uobičajeno za naše tržište da filmovi dobiju nastavak) to su konkretno:

 

Metastaze

zg 80

 

U bližoj budućnosti spominjano je kao i ideja za treći dio "Zg90" uglavnom, aktualni problemi onda su adaptirani u filmu, za ovu situaciju s redikulima sa trga bi bilo idealno kad bi neki film sa sličnim konceptom kao ovaj bio snimljen koji bi istaknuo problem tih redikula kao što je u "ti mene nosiš" adaptirana dječja fascinacija Mamićem, kao nešto loše i negativno što i je. Isto se odnosi i na ovu situaciju, kroz film/predstavu se sve toksično i negativno u društvu problematizira i to je ono što može polučiti promijenu na bolje.

 

 
 Osobno mi je žao što mi je promaklo pogledati jedan isto obećavajuć film zbog seratorske kino-politike koja ga je svjetlosnom brzinom makla s rasporeda par dana od premijere u kojem se kroz satiru problematiziraju pošasti društva kao što su "zlatna mladež" i konzumerizam. O samom filmu sam nešto malo i tipkao na osnovu prikupljenih informacija što se tiče ove pošasti sa primitivcima iz srednjeg vijeka ne sumnjam da bi bili problematizirani u talonu sa osobnim "točkama pucanja" dječje fascinacije krimiosima ili parodirani kroz filmske projekte kao što su "svinjari" (gle slučajnost isto iz 2015-e) zaseban film ili nastavak bi bio izvanredna nadopuna jer su problemi adaptirani u "ti mene nosiš" aktualni i sad (samo sad drugi likovi kolo vode na toj krimi-sceni ali poanta je ista) Ali ovo povezivanje mi je otvorilo prostor za rekapitulaciju još jednog filma pogledanog u kinu 2010. "the show must go on" o kojem je bilo više postova ovdje. Jedan specifičan na granici paranormalnog sam posvetio tom projektu "Kad film postane stvarnost" projekt iz 2010 u kojem je radnja u 2020-oj, ta godina je u filmu adaptirana kao godina generalnih pizdarija-film o reality showu koji je samo kao sredstvo na kojem se odigravaju političke igre globalnog rata. 2020 u stvarnosti pandemija, potresi i srušen toranj na katedrali (što je bio motiv filma kao posljedica ratnog stanja a u stvarnosti produkt potresa) Na puno načina film je ispao vizionarski projekt što je i primijetila ekipa u komentarima. U vezi filma iz posta stvari nisu tako daleko otišle da bi se kao fikcija moglo ubaciti srednjevjekovne nazadnjake u 21.stoljeće a da kojim slučajem je radnja proširena i na njih ispala bi stvar identična onoj sa "show must go on-om" koji je 2020-u prikazao kao sjebanu godinu u kojoj se ostvarilo puno lošeg. Kad su aktualni problemi bili adaptirani u "ti mene nosiš" većini nam je bilo nazamislivo da još postoje takvi primitivci koji bi unazadili zemlju 15 svjetlosnih godina samim time nije problem fanatizma analiziran niti adaptiran u filmu a da je ispao bi ne fikcija nego vizionarstvo.  

 

 REKAPITULACIJA

Film iz 2010 prvi domaći sf je adaptirao 2020 kao godinu nuklearnog rata, u stvarnsosti se na sreću nije pokazala tako ekstremna ali
po generalnom principu-loša u filmu loša u stvarnosti. Inspiracija za post "kad film postane stvarnost" mi je bila instagram objava redatelja dotičnog filma, kolaž fotka sa srušenim tornjem na katedrali s jedne strane u filmu s druge stvarnu kao produkt potresa. Kad su apsolvirani svi aktualni problemi iz 2015 paralelno sa osobnim frustracijama potenciranim životnim situacijama nije bilo ni pod razno zamislivo da će samo koju godinu kasnije ovi viliagre destruktivni psihotici provodit svoje bolesne ideje. Po meni je to još jedna stvar koja je materijal za film sličnog koncepta kao "ti mene nosiš"