ĆAĆA

 1

 

 

 

Prvi put pogledan na godinu njegovog izlaska u distribuciju 2011.godine. Još jedan od filmova koji imaju potencijala biti filmski
klasici za 20-30 godina. Jedna sasvim drugačija forma filma od onoga što je Matanić ranije režirao, to su uglavnom bile komedije
a ovdje se radi o mračnom trileru koji se svodi na razotkrivanje mračnih obiteljskih tajni iz prošlosti. 

 

 

Kako sam i obećao na nekom od prethodnih postova sa kojim je otvoreno pitanje konkretno ovog filma sad ću objaviti recenziju
najviše na zdovoljstvo Isabel potencirano njenim komentarom
i osvrtom na glumu legende hrvatskog glumišta, što je ionako bilo u planu ali evo potenciralo je da ne odgađam više recenziju
ove filmske senzacije u kojoj ima stvarno svašta najviše šok terapije koja se razotkriva radnjom o skrivenim obiteljskim tajnama.

Radnja je dosta jednostavna, ali su situacije unutar samog filma dosta kompleksne, poanta kompletne priče se otkriva
sistematizacijom samog odigravanja filma. Počinje sa puno pitanja na koja se traže odgovori. Zapravo da jednostavnije objasnim
ovo je jedan od onih filmova u kojima ništa nije jasno do praktički zadnje scene, ostavlja puno pitanja na koja se ne znaju odgovori
kako je to u trilerima nepisano pravilo. Ta jednostavna radnja se svodi na dolazak kćeri u Liku kod ćaće zbog odgovora na pitanja
iz prošlosti. 

 

 

 

 

Vremenom se ispostavlja da je neke tajne bolje ne otkrivati, što je i bio slogan samog filma u traileru Još jedna zanimljivost, film je snimljen sa ekipom od 4 glumca (2glumca,2glumice)
sa malim financijskim sredstvima na malom setu. Kao i svaki triler ostavlja dozu misterija i horora. O izvanrednoj interpretaciji
lika kojeg je glumio Ivo Gregurević da i ne govorim. S tim da su svi na nivou odradili svoje. Kompletan film odnedavno dostupan na internetu. Ja ga imam u svojoj kolekciji filmova ali
o tome nebi sad, nije važno za post. Na premijeri filma prije 8 godina to je izgledalo ovako depresivan mračan zajeban ali kvalitetan triler.

 

2

 

Ovo je tipkano u lipnju 2019 kao brzinski rezime poante filma ali uključuje daleko više i kompleksnije pozicije od samo te jedne. Ovo neće biti repriza posta kao što je bilo dosad nego njegova reaktualizacija i dopunjena verzija. Imao sam na blog.hr-u u svojstvu te nadopune post o antagonističkim pozicijama uloga. Film sa malo ekipe-a sa moćnom fabulom a jedna od te 3 pozicije je filma davala na intrigantnosti i kompleksnosti. Izdvajam dio iz tog posta objavljenog u februaru 2023.

 

Film već po samoj svojoj najavi i službenom traileru prije nego je imao kino-premijeru na neki način potvrđuje da je Ivo Gregurević u ulozi ćaće negativna uloga-davno je ostavio familiju a sam slogan filma je bio da je "neke obiteljske tajne bolje ne otkrivati" od prvog kadra u kojem je distanciran je i skoro indiferenatn na dolazak svojih kćeri što je indikacija već onda da je nešto stvarno mračno iz prošlosti u pitanju. To se kasnije i potvrdi ali jedna druga situacija je ovdje zanimljiva na relaciji pozitive i negative protagonizma i antagonizma. Dečko je u vezi sa starijom kćeri, Iva ima ulogu mlađe koja je i povezana sa mračnom tajnom iz prošlosti i ta uloga je kompleksna na više razina. Kroz cijeli film od prve scene ima otpor u vezi dolaska u Liku i negativan odnos prema ćaći (sasvim opravdano a to se otkriva tek na kraju pravi razlog) kompleksnost uloge je u tome što u 2 scene tokom filma ima zavodničke intencije prema sestrinom dečku. Po nekom principu bi neki drugi promatrači scene kategorički i tu ulogu iz pozitivne prešaltali u negativnu ali zapravo nije tako.Iako to možda je do percepcije tu ipak postoji više razina.

Prva je i najvažnija jer ona je i korijen trauma iz djetinjstva koja je rezultirala i nekom vrstom frustracije, a ima i u njenoj distanciranosti i protestu protiv dolaska uopće, još jedan preokret je ključan-kad se sazna prava istina da kako je navedeno i u sadržaju filma ćaća nije bolestan nego je to samo bio izgovor starije kćeri da ga posjete. Ovdje su stvari podijeljene nije crno-bijela situacija kakva bi mogla biti ( i najvjerovatnije je) u sluačju prvog filma u kojem psihijatar ispada latnatni piroman i samim time negativac. Ovdje je rola kompleksnija
i općenito odnosi unutar filma su neizvjesni i napeti. 2 glumca 2 glumice 3 pozitivne uloge jedna negativna iako i pozitivne imaju dozu negativnosti mlađa sestra (Iva, zaboravih ime uloge) i sestrin dečko generalno nisu negativne, nekako životne pozitivne sa nekom negativnom stranom. Stvar je prekomplicirana za kategorizaciju pod negativne uloge iako su se našle u situaciji kad rade krivu negativnu stvar. To je još jedan preokret kad prelaze u antagoniste ali ne one ekstremne jer su potencirani nekim drastičnim okidačima .To je primijer preokreta pokazivanja one negativne strane kod inače uloga koje nisu negativno definirane iako sve je u principu do percepcije iz mog kuta nisam doživio ni jednu od tih uloga kao negativnu (osim ćaće koji je negativna uloga i službeno) nego kao životno realne generalno pozitivne koje su u nekom trenutku napravile grešku u koracima. U slučaju "dijagnoze" na prvu protagonist psihijatar koji se prešalta u antagonista to u principu i je (ipak pod utjecajem pacijenta-piromana potpali vatru) a u slučaju uloga mlađa sestra-dečko starije sestre su ipak stvari kompliciranije antagonisti u jednom trenutku ne generalno jer pozadina svega toga nije iz pokvarenih motiva a mračna tajna iz prošlosti koja-samo to ću otkrit, za one rijetke koji nisu gledali je trauma iz djetinjstva-one najgore vrste. S druge strane radi se o trileru a triler nije triler ako nije realističan i šokantan sa puno preokreta i komplicirajućih situacija u odnosima pozitivnih uloga. Ali ima ovdje i jedna druga stvar. Antagonizam nije nužno uvjet negativnih uloga primijer toga je ova situacija iz "ćaće" stvar je u tome da odnos mlađe sestre i dečka starije ostaje tajna za nju nešto sasvim drugo od onog kad se uloge u direktnom nadmetanju neovisno jesu definirane kao pozitivne ili negativne. Zapravo u slučaju prvog filma iz primijera antagonizam je očit kod obje strane razgovori u filmu su zaoštrene psihološke igre što i psihijatra dovodi do točke pucanja u drugom primijeru za stariju sestru ostaje tajna odnos mlađe i njenog dečka. Protagonizam i atagonizam nisu nužno uvjetovani pozitivom ili negativom po ovom su izvedivi u jednom i drugom slučaju.

 

Samo što je to bilo definiranje pozicija uloga kao takvih, bez ulaženja u motive i razloge red je da se i tome posveti pažnja (s naglaskom na obranu antagonističke pozicije) koja iako nije nešto opravdano i u nekim drugim situacijama bi-od strane javnog mnijenja bilo moralno kompromitantno ipak ovdje stvar koju treba dubinski sagledat-(iz)van crno-bijele kategorizacije.

 

3

 

 

 

Na stranici film.hr-a  baljezga se sve u 16 što film intencionalno (do)vodi do pitanja njegove uvjerljivosti:

 

 

 

" Kvantiteta ne porađa uvijek kvalitetu. Barem ne nužno. Točnije, najčešće je kvaliteta disproporcionalna kvaliteti shvaćenoj kao mnoštvo. Ovim apokrifnim silogizmom sasvim nezlonamjerno započinjem tekst o posljednjem filmu Dalibora Matanića. Ćaća (2011) je, dakle, treći Matanićev dugometražni uradak u isto toliko godina. Nakon, po meni, trijumfalnog nastupa s Kinom Lika (2009) te zamjetnog kreativnog zamora s Majkom asfalta (2010), redatelj se u vrlo kratkome razdoblju ponovno locirao na pređašnje mjesto uspjeha. Je li Ćaća drugi dio moguće Matanićeve trilogije posvećene Lici? Je li Lika ultimativno mjesto na kojem se ponajbolje octava autorova poetika? Konačno, može li Ćaća barem približno potaknuti rasprave i isprovocirati domaću javnost (kakva god ona bila) poput, svojedobno, Kina Lika? Matanić snima mnogo. (Osim spomenutih dugometražnih naslova, u tom su razdoblju nastali i kratkometražna uspješnica Tulum /2009/ te Mezanin /2011/, oba dijelovi najavljenog omnibusa 6/6 protagonisti kojeg su žene.) "

 

A da, opće je poznata stvar da je provokacija kao takva kronično potrebna samo što ista nije uvijek primijenjiva na svaku situaciju. Kino lika-znamo fim svi smo ga gledali  jedino što ima zajedničko s "ćaćom" je Lika-tamo u nazivu ovdje kao lokaciji radnje i čemu sumanuto potezanje u isti talon uopće pretpostavke da se radi o filmu sličnog žanra? Kino lika je kontroverza provokacija ovo je ozbiljan triler. Čitam dalje kritika k'o kiritka samo se grči naći filmu faličnosti zato su mi kritike i omiljeni objekt riganja. 

 

 

 "To što Matanić snima mnogo vrlo je rijedak slučaj u našem okružju, gdje se mladi redatelji moraju dobro pomučiti prije negoli dobiju priliku za neki film. No Matanić je iskoristio tu mogućnost i, može se reći, dosad je vrlo dobro iskoristio otvoreni mu prostor, još od dugometražnog prvijenca, Blagajnica hoće ići na more (2001). Otići ću toliko daleko pa ću ustvrditi i da je posljednjih deset godina u hrvatskom filmu bilo svojevrsno Matanićevo desetljeće. Cum grano salis... ovu svoju preuzetnost želim obrazložiti u re(t)cima koji slijede. Naime, uz spomenuti prvijenac te još mnogo dojmljivijih Finih mrtvih djevojaka (2002), barem se još prvotno televizijski film Volim te (2005) može držati dobrom kvalitativnom najavom Kina Like, ponajboljim ostvarenjem hrvatske kinematografije od osamostaljenja, prema mišljenju ispisivača tih redaka. Svježina pristupa, mladalačka provokativnost, zavidna autorska nadahnutost, povijesna svijest o umjetnosti i mediju u kojem djeluje; konačno, zrelost u redateljskom stavu – sve su ovo kvalitete koje krase Matanićeve najbolje uratke. 

Sve su to (i) kvalitete kojih u Ćaći... nema! Komorno režirana, horror-psihološka drama smješta svoju radnju u ličke vrleti. Za razliku od Kina Like, u kojoj je imao svesrdnu pomoć u Karakaševu romanu, ovaj se put sâm Matanić odvažio uobličiti scenaristički predložak. Lucija (Judita Franković) odluči povesti svog dečka (Igor Kovač) u ličku zabit, a s njima putuje i njezina sestra Vera (Iva Mihalić). Zajedno, obići će davno otišlog oca (Ivo Gregurević), za kojega su čuli da je bolestan te im je to možda posljednja prigoda da s njime razgovaraju. Ova su četiri lika i jedini ljudi koji se pojavljuju u Matanićevu filmu. Već i sam takav postav priziva svojevrsno teatarsko ozračje. Između po dva ženska i dva muška lika otvaraju se ponori psihe. No, čini se, Matanić se u tim ponorima utopio! Zašto? Film kojem u najavi stoji da se žanrovski radi o trileru zapravo je vrlo predvidljiva melodrama, sugestivna ozračja, no s malo motivacijske i ine dramske uvjerljivosti. Ispresijecan mnogim totalima zimskog krajobraza šumske pustoši i planina, Ćaća želi sugerirati pustoš i hladnoću koja se rascijepila između oca i njegove dvije kćeri. "

 

 

Oke...ako se izbaci ove nebulozne relacije s usporedbom "blagajnice" koja je crna komedija kao i "fine mrtve djevojke" i kina Like i stavi se  prst na sve ostalo ima(lo) bi se što pobijati. Stavke trilera: napetost, antagonizmi preokreti tajnovitost red seksa red akcije red horor(ičnih)scena. Triler(i) su koktel(i) žanrova raznih što ovaj film negdje više negdje manje ima.  Melodramatičnost? Od kad je ista nelegitimna stavka? Trileri uključuju i nju-samo da dodam ovdje u konkretnom slučaju bez promila monotonije. Ali ne da se majstor distraktirazt u predočavanju svojih deluzija razvaljuje tipkovincu on i dalje:

 

"Film sugerira i to da će otkriti neku davnu, skrivenu i mračnu tajnu. No njegov je suspense na vrlo krhkim nogama. Mistični Ćaća – koji se pojavljuje tek nakon četvrtine filma – zapravo je redateljsko-scenaristička lutka koja pleše prema konstruiranim premisama nekog teško objašnjivog zla. Kada Dečko izađe u noć nakon što prevari svoju djevojku – a Ćaća to vidi – odmah znamo da će ga mlatnuti... Kada Lucija uzme od Vere nož, odmah se vidi da će ona biti ta koja će izvršiti egzekuciju... Na kraju, prevrat u kojemu Lucija postaje okrutnija i odlučnija trivijalno se poantira uz priču o zmiji i žabi koju sada pripovijeda prije slabija sestra. "

 

Gledao film post-premijerno u kinu godina ista kad je i snimljen 2011 a gledao sam i službenu trailer najavu iz koje se već čitaju neke pukotine, ili bolje spojevi za pretpostavke o čemu se u principu radi-film ne otkriva puno kako sam tipkao 2019 sistamski se odgovori kompromitiraju samim protokom filma ali dovoljno tajnovito da nad glavom lete upitnici. Mlađa sestra od samog početka ima otpor distanciranost štoviše i gađenje prema ćaći-za pretpostaviti je bilo da to nije bez razloga za mrzit onog tko te napravio potrebno je nešto stvarno drastično ali tko bi bio baš tako nastran da iz prve pomisli na ono najizopačenije? Film ne daje unaprijed taj odgovor-moje pretpostavke su bile klasične-varao je šarao, opijao se lemao ženu i njih prokockao auto a skoro i stan dobio otkaz jer je bio šonjo koji se nije znao postavit u određenoj situaciji. Pretopstavki milijun, aj ako je tajna mračna maksimum je bio obiteljsko nasilje ne seksualni delikt koji mi je i sad nakon 120 puta pogledanog filma još uvijek tako šokovita scena da mi se jeza spušta niz kičmu. Ok, mislim Ivo Gregurević je garancija za kvalitetnu rolu kao i mlade snage kao Iva ali tko bi uopće pretpostavio da je tajna mračnija nego se mislilo? Od kćerine distanciranosti antagonizma u odnosu na sestru koja izmišlja i ćaćinu "bolest" samo kao izgovor da ih nagovori do seksa mlađe sestre s dečkom starije-ništa ne implicira tu njenu traumu unaprijed kao odgovor do trenutka kad se ona lomi.

 

4

 

Pod postom Intrigantan triler Kejt je ostavila komentar:

 

 

"Pogledala sam i Čaću, nije mi se svidio kraj, očekivala bih da će ga mlađa ubit, na kraju se jedino može donijeti zaključak da su svi bili pomalo sj***ni"

 

 

 Drago mi je da si pogledala ćaću. Zašto ga je ubila starija kćer a ne mlađa treba pitat Matanića ali imam ja svoju teoriju na osnovi same fabule. Mlađa je ako ćeš vratit flash na tu scenu uzela nož ali se u jednom trenutku psihički lomi dok starija spoji 2 i 2 o čemu se radi i onda ga ona ubije. Mislim da je svemu presudio konačan psihički i emocionalni lom. A psiha je kao što znamo zajebana stvar. Sjebani su svi jer jedna sestra je žrtva pedofilije druga o tome do ključnog trenutka ne za ništa a u cijelom priči treća strana-mama koja se spominje samo u interakcijama ostaje samo netko o kome se priča nema je u filmu fizički što implicira da je znala ali se išlo po zakonu šutnje. 

 

Ovo je bio moj odgovor na komentar a problemom zakona šutnje o istoj stvari samo sa drugim likovima i situacijama problematiziran je i u predstavi "nestajanje" 

 

Ali da se vratim na film i njegove antagonističke pozicije. "Horor-psihološka drama" dobro jutro đezeri što je triler ako ne spoj drame, akcije horora erotike-i još koje intrigantnosti upletene u priču? Pojednostavljivanje kompleksnih stvari je iritantno do besvjesti. A imamo raznorazne okidače koji definiraju te pozicije. Ovo je i psihološki triler prije svega drugog. Triler je napravljen sa 4 člana glumačke ekipe oko kojih se vrti radnja. Početna distanciranost mlađe sestre od dolaska u Liku i suočavanja s prošlošću ne daje izravne odgovore na pitanja zašto je konkretno distancirana. Samo je definirano mračnom tajnom koja se postupno kompromitira.  Ali da se vratim na scene koje bi u bilokojoj drugoj situaciji bile potecijalno kompromitante-zavodničke intencije mlađe sestre prema dačku starije.

 

5

 

Prva neuspjela akcija nakon što starija sestra odlazi za ćaćom nakon što on isto distanciran od svih odlazi, što je u pitanju? Ljubav? Potreba za seksom kao takva? Fizička napetost? Ali ne, implicirano postoji nešto puno kompleksnije što se ne da tek tako jednostavno definirati, on ju naravno odbija ali vidi se unaprijed-ne treba biti posebno pronicljiv biti će tu još nešto igra je tek počela. Brzinska digresija-kompleksnost uloge je baš u tim poistovjećivanjima s istom. Kad su pitali Ivu u vezi baš te uloge-nije joj bilo jednostavno uopće zamislit sa svih stajališta zašto bi cura zavađala dečka svoje sestre samo što se za ulogu treba ići s premise branjenja iste ne više tražiti razloge za diskreditaciju nego za olakotne okolnosti. Čisti glumački princip-jer ako se krene iz pozicije osude dolazi do kreativne blokade u uloga neće biti uvjerljivo intepretirana. Ali to su opće poznate stvari iz talona opće kulture pa ne bi sad o principu da se vratim na scene.

 

 

 

Već ona ima plan kako da njega obradi kako da podijele krevet od zajedničkog ručka preko jel tako malo goriva u obliku šljive-ali njeni razlozi nisu motivirani negativnšću iako pogrešna metoda jer ipak nije lik bilo tko nego sestrin dečko-jedina koja se u ključnom trenutku otvara kao oblik suočavanja s traumom i nekim izlazom od realnosti. Ali sad dolazimo do ključne poante.

 

 

 

Nakon svih konfrontiranja s ćaćom sad i starija sestra vidi da je dolazak bio greška da je zajebala, posebno sa lažima da je bolestan koje su bile kao izgovor da se uopće dođe-na njegovu indiferenciju i distanciranost vidi da je to bila greška-krše rakiju mlađa sestra je uslužna toči drugu jedna vuče drugu ciljano da se odvali a onda prave stvari počinju. Preokrenula je igru u svoju korist. Istovremeno ćaća je u drugoj prostoriji vraćaju mu se slike iz prošlosti ali još se ni blizu ne odaje što je u pitanju jer kako sam naveo pretpostavke su bile razne do ključne scene.

 

A to je kad vidi mlađu kćer u akciji sa sestrinim dečkom-što je možda i bio dio njene igre da perverznom gadu vrati slike na traume koje joj je ostavio kao djetetu. Sve u svemu to još nije scena koja je odavala da je tajna mračnija nego što se misli do trenutka kad ovaj ubije dečka-to je akcijski moment filma u kojem se stvari preokreću u neizvjesnost hoće li ubiti i njih? Da se vratim da Kejtino pitanje iz koentara na par postova ispod. Zašto ga je ubila starija kćer a ne mlađa? Kako sam onda replicirao pitanje za Matanića, ono što ja izvlačim kao zaključak je da su tu prelomile traume psihički lom. Mlađa uzima nož ali se u jednom trenutku lomi a starija sve poveže-što prelomi da osveti sestru za traume koje joj je ostavio na duši i osveti i svog ubijenog dečka-a vjerovatno i zato jer je ona bila inicijator uopće dolaska u Liku. Baljezga se dalje na portalu.

 

 "Tko je, zapravo, Ćaća?  U Matanićevu filmu radi se o, poprilično očitoj, paraboli na starozavjetnog Boga-Oca. To nije rijedak slučaj u kinematografiji. Prisjetimo se, recimo, kino-prvijenca Andreja Zvjaginceva, Povratak (Vozvrashchenie, 2003). Starozavjetni je Bog-Otac ocrtan hladnoćom, distanciranošću, kažnjavanjem. On u kršćanstvu – za razliku od njegova Sina-Krista koji donosi Ljubav – znači Zakon. Samo što ga taj Zakon ne sprječava da ga on sam krši! Dapače, svoj najviši jouissance (višak užitka) Bog-Otac i izvlači iz kršenja Zakona. I kod Zvjaginceva i kod Matanića, on zato biva i kažnjenim od svoje djece!"

 

Kakve li nabulozne usporedbe projekta s projektom koji s ničim nemaju konzistencije i zajedničke veze. Bogu božje caru carevo kažnjen od svoje djece? Nego od koga? Nema u filmu ni jedne treće strane (treću je već ubio) ostale su samo dvije kćeri koje su mu mogle presudit a to je i ispunjenje neke karmičke pravde da mu je presudila jedna od njih kao osvetu za sve gadosti koje je napravio u prošlosti i sadašnjosti. Ali to nije sve ima još.

 

 "Međutim, kod Matanića se ta parabola gubi u predvidljivosti i trivijalnosti. Sebe-mistificirajuće ozračje filma, koje u sebi nosi, nazovi, mračnu tajnu vrlo se brzo naslućuje kao grijeh incesta... Držanje obje sestre prema Ćaći – jedna je blagonaklona prema njemu, dok mu druga ne može oprostiti odlazak od njih – iole promućurnijem gledatelju vrlo će brzo tajnu učiniti prozirnom. Dijalozi također ne čine inventivniji dio filma. Kao da Mataniću-piscu ponestaje municije što bi je predao Mataniću-redatelju. Stoga je distanciranost, koja postoji u svim dijalozima, prenijeta i na udaljenost kamere prema protagonistima. (Scena ubojstva tako se dešava u totalu!). "

 

Ovo o tome što se naslućuje sam već demantirao gore pa držim da ne moram sad ponovno. Samo da dodam-nije riječ (samo) o incestu nego o tome da se isti dogodio kad je dotična bila dijete dakle o dvostrukoj devijatnosti koja kad se jednom otkrije posljedice su radikalne. S te pozicije je pucao slogan da je "neke obiteljske tajne bolje ne otkrivati" Samo što bi bilo da su ostale vječno zakopane? Film je koncipiran tako da otkrivanje karata donese olakšanje ali isto rezultira ubojstvom sestrinog dečka aj ubojstvo ćaće ćemo ostaviti na poziciji karmičke pravde a što se događalo dalje je nedefinirano ostavljeno podložno raznim intepretacijama. Nakon 20+ puta pogledanog filma i dalje mi je ta scena u kojoj se prljava tajna iz prošlosti otkriva šokantna da mi jeza prođe kroz kičmu tu isto doprinosi izvanredna gluma Ive Gregurevića i Ivina kao jedna mlada snaga u uvjerljivoj interpretaciji. Ovo je psihološki triler u prvom redu-o akcijama i reakcijama na traumu i pomirivanje prošlosti i sadašnjosti 

 

Kad bi trebalo odrediti antagonističku poziciju kao jednu negativnu ulogu bio bi to ćaća- od njega je sve krenulo svi drugi su više nijansirane uloge koje su žrtve okolnosti u kojima su. Kod mlađe kćeri se najviše adaptira ta bitka prošlosti i sadašnjosti ili bolje najintenzivnije dok je starija u potrazi za odgovorima koje ne dobiva ni od mlađe sestre iz njenih rekacija je samo očito da je uvučena u to protiv svoje volje ali nema izravnog odgovora o razlogu a odgovore ne dobiva niti od ćaće do ključne scene da naleti u trenutku psihičkog loma mlađe. A na stranici ravno do dna se tipkalo: 

 

 

"Prvom dijelu filma, koji je po svom sadržaju zapravo obiteljska psihološka drama, Matanić daje ozračje horora, fino utkajući napetost, iščekivanje i tajnovitost (čemu odlično pridonosi i sugestivna glazba Jure Ferine i Pavla Miholjevića). Samim time, kada film zaista zagazi u hororske vode, to nije neočekivano. No, pametno ne odlazi u duboke vode, već i dalje ostaje više u domeni psihološke drame uz više nego dobru dozu jezovitosti. Bilo bi možda zanimljivo da se odlučio na  iznenadni potpuni žanrovski pomak (poput Takashija Miikea u “Audiciji”) iz obiteljske drame u horor, ali to bi značilo odustajanje od poigravanja s elementima horora u početku, što je autora sigurno veselilo. Šteta je što scenarij nije ispoliraniji, prvenstveno u svom drugom dijelu, kako bi se sve čvrsto povezalo za kraj. A svakako ne pomaže niti to što je sestrinu tajnu relativno lako pogoditi iz njenog ponašanja i reakcija. "

 

 

 To je to! Interpretirano na pravi način-kao što ni većina nije mogla pretpostaviti kakav je crnjak stvarno zakopan u tajnu to je realno stanje stvari. Ništa unaprijed ne vodi takvom ishodu kako je implicirano na stranici filmovi.hr kad se tajnu kompromitiralo bio je to šok moment koji se urezao. Elem korije svih antagonizama, i zavođenje mlađe sestre dečka starijeg je u traumi iz djetinjstva što daje određeni legimitiet neku olakotnu okolnost za razvoj takvog scenarija-kao reakcija na traumu koja se dolaskom tam ponovo aktivira samo još ntenzivnije nego ikad ranije. Usput za one koji nisu gledali evo da ubacim film

 

 

 

Dok vi gledate ja ću se vratiti na jednu scenu u kojoj je došlo do preokreta-one thing leads to another nakon scena sexa dečka starije kćeri s mlađom. Jedan od komentara na film:

 

 

  "Sasuo mu je sirovu istinu u lice i rekao da će sve reći kćerima. To je bio okidač za tragediju. Da mu nije rekao ovo posljednje, ostao bi živ, ali kćeri nisu smjele saznati upravo ovo posljednje. Krenuo je za njim i tragedija je bila neizbježna. Kako je tanka linija izmedju života i smrti! Ubojstvo se ne dogodi radi istine, stid je taj koji ubija. U toj potresnoj drami Ivo Gregurević je odigrao vjerno još jednu svoju tešku ulogu. Počivaj u miru Ivo!"

 

To je moralo vuči u tragičnost-da ga ne otkuca kćerima rasjekao mu je glavu što je prvi razlog zašto starija kćer preuzima inicijativu s nožem u ruci-uz spomenuti psihički lom mlađe a stvar definitivno pređe crvenu liniju kad ona sazna što joj je napravio sestri i da je ubio njenog dečka da im ne otkrije njegovu prljavu tajnu jedno vodi drugome, razni bivaju psihološki mehanizmi i okidači-koji su pod pritiskom svega komplene situacije ekspoldirali u sadašnjosti.  

 

 

UPDATE:Vrijedi ovdje još ponoviti i Isabelčin komentar biti će potreban za još jednu poziciju na reference apropo teksta:

 

 

 "Da, u pravu si , zadovoljstvo mi neopisivo i hvala ti neizmjerno na ovome Velikanu kakvog će teško, ako ne i nemoguće biti dostići.Približiti možda, jer ima dosta vrlo nadarenih mladih ljudi koji pokazuju svu raskoš svog talenta,ali ipak, treba im , ne znam definirati, jer to se ne uči na akademiji, treba im ono nešto iznad, usuđujem se reći, a to je ovaj čovjek imao.Da ne progovori niti jednu , jedinu riječ, dovoljno ga je samo gledati; kretnje, mimika, geste, pogled, krajičak usne, grč....mogla bih danima ovako ,ali zaustaviti ću se, Usuđujem se reći da je jedino Fabijan Šovagović na ovako snažan način interpretirao ulogu koja bi mu bila dodijeljenja, ili ju sam izabrao.Da, jedino još on je to ovako mogao."

 

I u komentarima pod filmom i u plaćenim baljezganjima kao nekakav krimen se uzima manjak scenarija na nekim mjestima-a što je u ovoj situaciji napetog trilera samo plus. neverbalne interakcije odaju napetost, frustraciju savjest emocionalne lomove-neverbalizirane interakcije su ovdje kao slika-govore milijun riječi. Umijeće glumačke interpretacije je više u tome scenarij je samo jedan mali dio-poentirala je Isabelči 2019. A sama fizička interpretacija koja ne uključuje verbalne interakcije odaje dojam zakopanih tajni koje se lagano izbijaju na van-tempirana bomba koja kad grune grune, a mjesta na kojima "fali" scenarija savršeno dočaravaju emocionalna stanja koja su se kuhala prije eksplozije.