MOŽE LI PRIZEMNIJE

 Post svježi ispod čekića objavljen na blog.hr-u 

  

theatral

Može li prizemnije

14.02.2026.

1

Retoričko pitanje jer već sam ponešto pobijao idiotarije nakucane na brzinu na nekakvim portalima a sve je iskrsavalo u momentima guglanja nečeg sasvim drugog. To je i sad bio
slučaj samo ovaj put oko već jednom rezimirana
predstave a moram se vratiti i na to da je na Isabelči ostavila najveće oduševljenje ne bez razloga. Moćan životan adaptiran realizam ali kad je francuska šablona u pitanju to je već i očekivano. Na jednom portalu se tipkalo kao o predstavi koja "adaptira smrt" a konteksti su daleko iznad toga-onda sam isto u postu linkanom imao za premisu razlučiti taj ključan detalj da je smrt u priči samo sredstvo rekvizit u igri a prava priča je sam život i onda posredno i njegov prekid kod umiruće glumice.

 

 

2

"Rambertov postupak je jednostavan: on u središte bolesničke sobe, zatrpane gomilom cvijeća, postavlja bolnički krevet u kojem, kao na odru, razapeta između košmarnih snova, morfija što joj ublažuje bol i bolne svjesnosti o skorašnjem kraju, leži slavna kazališna zvijezda Eugenija."

"Potom u sobu ulaze, po redu emocionalne važnosti, prvo članovi obitelji – otac Eugen, majka Galina i sestra Ksenija, zatim bivša ljubav Igor i sadašnji suprug Pavel, te prijatelji – glumački partner Aleksandar, prvi učitelj glumac i redatelj Sergej te djeca i biće u bijelom – medicinska sestra, odnosno Smrt. Svi oni, svatko sa svojom osobnom pričom, suočavaju se sa svojom tugom, no sve bježi na sve strane i oni u magnovenju gube tlo pod nogama i međusobno se optužuju i okrivljuju, trgaju košulje, valjaju se po podu, teturaju od pijanstva, telefoniraju, slomljeni sadašnjošću prisjećaju se prošlosti, a zapravo traže razumijevanje i oprost od Eugenije kako bi mogli nastaviti dalje. Naglasak je na riječima i likovima koji stvaraju dramu o tome kako bol zbog gubitka utječe na Eugenijinu obitelj i kako transformira njene članove, te kako se oni, pa tako i mi kao pojedinci, ali i kao zajednica, nosimo s bolešću i smrću."

 

  Preskočen ključan detalj o tamnoj pozadini prije prvog ulaska u kadar ikoga od glumičine obitelji su neke nadnaravne stvari-onda sam to tako interpretirao ali se ograđujući da nadnaravne stvarno i jesu. Na drugu ću se vratit kasnije ova prva i nije nadnaravna samo se radi o groznom snu umiruće glumice približenog vizualno četvrtom zidu. Druga je smrt tu sam imao zaključak o nadnaravnoj stvari ali ona nije doslovnost ona je matefora. Vratit ću se na sve te stavkice ovo je tek prvi dio.

 

 " No 'Glumica' nije samo oda glumačkoj profesiji i snazi umjetnosti, nego je i vrlo topla i tankoćutna posveta veličini ljubavi, obitelji i života. Ona otvara, osim teme smrti, i pitanje o različitom poimanju slobode i nezavisnosti, što znači biti odgovoran prema sebi i drugima, o hrabrosti i kukavičluku, o borbi za egzistenciju i robovskom radu, o strahu od siromaštva, vjeri u Boga, ali i vjeri u ljubav i život, te o kazališnoj umjetnosti u današnjem digitaliziranom svijetu. Uz to, predstava donosi kroz slike posljednih sati velike umjetnice, koja 'želi umrijeti s osmijehom', nimalo lak susret sa smrću, suočavajući nas s onim čega se najviše bojimo.

Rambertova 'Glumica', praizvedena 2017. godine u pariškom Théâtre des Bouffes du Nord, naoko ima klasičnu strukturu i podsjeća na običnu melodramu, ali ispod te kore jednostavnosti probija se slojevita priča o složenim obiteljskim odnosima i njezinim članovima, koji u svojim posljednim susretima s Eugenijom raščiščavaju nerješene račune i emocije iz prošlosti. Atmosfera je gotovo čehovljevska i ništa se konkretno ne događa, osim što likovi dolaze Eugeniji i drže monologe ili vode dijaloge o svojim bivšim odnosima, kazalištu ili djetinjstvu. No na emocionalnoj i duhovnoj razini ruše se svjetovi i uspostavljaju novi, vodeći nas korak po korak prema važnim spoznajama."

 Srazmjerno ok recenzija po pitanju pitanju približavanje radnje i uloga ali naletjeh isto na jedno epizodno mjesto u kojem je pompozno projekt kategoriziran pod pitanjem "može li lošije"

 

 

 

3

U serijalu o zanimljivostima sam imao referencu na jednu situaciju-da je godina kad je predstava izvođena na sceni hnk Zagreb bila ujedno i zadnja kazališna sezona, imao sam zamjerku samo jednu konkretnu na predstavu u kompletu-što traje nešto manje od sata iako je sve rezimirano u tako kratkom roku s druge strane da je bilo još malo za doživjeti atmosfere. Istovremeno ne radi se o boleštini i smrti kao takvoj ona je glumica ruskog kazališta oko nje se okuplja obitej sa svojim problemima privatnim i poslovnim, kolegice kolege ona je ta koja umire a drugi su ovdje stavljeni u situacije da se ponašaju kao da su u nekoj nezavidnoj situaciji (što i jesu predstava je ozbiljna drama crnjak realizam i sve to što bi tek bilo da kojim slučajem uskoro i prelaze na drugi svijet? 

 

4

Kompleksnost događaja se lagano prati bez nekih distrakcija (vjerovatno mi je i zato taj raspon od manje od sata ono što pripisujem pod faličnost) na linkanoj stranici doduše čitam i ne vjerujem gledam i pitam se koju je predstavu taj gledao? 

 

 

"Pascalov tekst osobito je suvremen po neučinkovitu aktivizmu"

 

 Aktivizam? oko čega? Nije li ovo primjer prizemnog baljezganja jer su situacije iste one koje se događaju iza zatvorenih vrata svake familije. Obiteljski odnosi bitka s boleštinom trzavice. Kakav konktretan aktivizam bi trebala polučiti drama tog tipa psiholoških intirgantnosti sa natruhom paranormalnosti? Ovo se doduše malo preseravam s paranormalnošću jer kako se ispostavilo isto po objavi prvog posta nakon pogledane predstave to je bila skroz kriva premisa koja se može svatiti kao paranormalna po samom scenariju i konceptu ali treba se sagledati kao metaforu. Ali to je tek jedna od stvari do koje ćemo doći druga stvar je što se radi o nečem što je individualno-svaka obitelj iza zatvorenih vrata ima neki svoj problem-a sve jer nismo svi isti a nisu niti situacije imaju neke svoje načine sučavanja sa stvarnošću. Iz koje pozicije puca već sama uvodna riječ ovog sranja koje sam sasvim slučajno izguglao ne vuče mi to na dobro. Ali aj znatiželja (ni)je ubila mačku čitam dalje.

 

 

"No kako sav teret pohvale ne bi legao na krhka i senzibilna tijela spomenutog dvojca, valja se “udubiti” u sveukupni rezultat Rambertova kreativnog nauma, ponajprije pokušati dosegnuti i shvatiti njegovu umjetničku skromnost, koja je u nacionalnom hrvatskom teatru posrnula pred njegovom umjetničkom kreacijom. To nadasve zahtijeva sadržaj drame, koja je suvremena i zato što je, tako opet tvrdi Rambert, nadahnuta Čehovom."

 

  Sve u svemu sad slijede litanije o ovom onom kako je što trebalo nije trebalo. Stvar je u tome da je puno različitih ljudi i profila na jednom mjestu umiruća glumica njeni roditellji sestra koja je u kompleksnom odnosu s mužem, prijatelji kolege bolničarka... interakcije su usklađene sve je na svom mjestu. Nema ništa boljeg od tako koncipirane predstave.

 

 5

"Ukratko, otac i majka (Siniša Popović i Vlasta Ramljak) bdiju nad kćeri na samrti, velikom glumicom (Alma Prica), a njima se pridružuju: sestra (Nina Violić), koja se nakon duga izbivanja vratila iz inozemstva s mužem (Livio Badurina), bivšim glumičinim ljubavnikom, zatim njezina djeca (Luca Anić i Leonardo Bajić) i sadašnji muž (Bojan Navojec), onda kolege glumci (Dušan Gojić, Franjo Kuhar, Silvio Vovk), čak i mlada glumica (Tesa Litvan) koja već igra glumičine uloge. Da umiranje ne bi bilo bez metafizičkoga ozračja, pisac je u tekst uselio i svećenika (Damir Markovina), a onda sve garnirao bolničarkom (Iva Mihalić) odjevenom u bijelo, koja je zapravo smrt, koju je redatelj lišio te moći."

 

  OK time-out sad pozivam da se pročita Isabelčin komentar na predstavu na prvom postu o glumici objavljenom.

 

 "kažeš očekivao si svašta osim nekih paranormalnih stvari, ma nema ih niti u tragovima, ono što se čini možda, možda kažem, paranormalno, nije, metaforika je to, e sad da i drugi cijenjeni Blogeri koji ovdj ekod tebe svrate i uživaju kao i ja da pojasnim o čemu to ja sada pričam, dakle;
koliko god užasavajući lik hladne, distancirane medicinske sestre koju s jedne strane doživljavamo kao bolničarku, ali ju trebamo shvatiti i kao utjelovljenje Smrti, konačnog kraja, racionalnog i medicinskog pristupa stvarima, posljednjeg suda, ili kako god tko nazvao prestanak života, što i sama medicinska sestra potvrđuje riječima '
-Ja sam smrt i poigravam se s vama'. -
Nju naša mlada diva Iva Mihalić interpretira namjerno bez imalo emocija, bezizražajnog lica i krutog ukočenog tijela, izgovarajući riječi poput robota. Zbog toga njezini surovi, ali istiniti zaključci o ravnodušnosti smrti, o tome kako smrt nema iznimke ni za koga, pogađaju tamo gdje smo najtanji, u ljudske taštine i u pogrešno vjerovanje da nas maske i društveni statusi mogu zaštiti ,ili spasiti od
smrtnog hropca posljednjeg
nebi bilo u redu da sad detaljno prepričavam cijeli sadržaj predstave ,osobno mi je ova predstava sam vrh i dramaturgije i poruka koje šalje, tema koje obrađuje(( privatni i profesionalni život u oba defiliraju; kolege, prijatelji, djeca, sestra, roditelji, ljubavnici,
muž, svi , svatko sa svojim životnim ili umjetničkim problemom...)
i u konačnici pijeteta prema glumi kako pozivu, kazalištu i kolegama kao drugom domu( prvi je naravno onaj uski familijarni) Pascal je virtuozno režirao ovu predstavu i
još jednom moje duboko poštovanje svima koji su na bilo koji način u njoj i oko nje učestfvovali, glumcima koji su ju iznijeli pogotovo
jel ti dovoljno prijatelju dragi , ili da te još davim sa ovom
osobno mi najdražom predstavom ?"

 

 Iz priloženog se vidi dijametralna suprotnost u principu prava interpretacija (Isabelči) i kriva (linkan portal) okupljanje oko umiruće glumice? Obitelj prijatelji? Dobro jutro to je početak priče, smrt i umiranje su uzeti kao podloga za priču o životu samom u filmskim dramama ništa neuobičajeno što ne bi funkcioniralo i u kazalištu. Caka je u tome da iako glumica umire ona je kao neka pozicija koja je projektor objekt prema kojem svi drugi iznose svoje probleme frustracije nezadovoljstvo svi su se okupili zbog nje-a ona pomirena sa sudbinom skorašnje smrti balansira na toj relaciji više ona u emocionalnom nabrijavanju njih nego oni nje. Imao sam u jednom slučaju izdvojen fragment iz drame drame

 

 "Zadnji monolog prepušten je bolničarki Ivani jer lječnici više ne obilaze Eugeniju zato što joj ne mogu pomoći, ona ostaje na skrbi bolničarima koji dolaze provjeriti je li još živa ili je vrijeme da proglase smrt. Posvemašnje ogoljivanje smrti u skladu je s razgovorima koje Eugenijini posjetitelji vode s njom a koji su svi u tonu rašćišćavanja računa pomirenja nuđenja ili traženja oprosta. "Idealno" umiranje Eugenije u kojem svi dobiju svoje-netko oprost netko zahvalu netko zadatak. Smrt i suočavanje sa smrću Eugenije i ostalih likova smrt kao poravnavanje računa, čišćenje odnosa ne zato što je došlo vrijeme nego zato što vremena više nema. Oprostiti živom čovjeku još je uvijek moguće, oprostiti mrtvom je nemoguće."

 

Ovdje dolazimo do misinterpretacije uloge bolničarke od koje sam se unaprijed ogradio govoreći rezervirano na prvi dojam u kom me ispravila Isabelči-i ovdje u fragmentu drame drame prava interpretacija navedene uloge-koja možda i sadrži natruhu paranormalnog koncepta ali ne u realnom praktičnom smislu samo u vizualnom.

 

 
 

 

 

 

 Tu je Isabelči dobro ošacovala Ivinu ulogu kao robota bez emocije izogovaran repertoar riječi medicinskog osoblja stavljanjem ga u kontekst brutalne realnosti-jebiga kad se umire umire se ništa se ne može protiv sudbine samo namjerno stvaljeno u šokantnu interpretaciju totalne emotivne isključenosti u svom realističnom pogledu na stanje stvari. Ali ipak natruha paranormalog ostala je visjeti u zraku u konkretnoj rečenici "ja sam smrt" ne znam jesam li dobro ubrao Isabelči-realističan pogled na stvari je namjerno kreiran do granica totalne emotivnne mrtvosti bolničarka koja gleda umiranja svaki dan dolazi do te faze da razvije to kao nekakvu profesionalnu deformaciju samim time-kad nešto postane rutina i indiferenciju a izravne njene riječi kako je "ona smrt" je metafora za sam kompletan koncept. Kao netko tko se nagledao umiranja u svom poslu nekog tko smrtima izravno svjedoči se sa istom poistovjećuje. To i samo to! To je pravo stanje stvari prava premisa ne ona navedena u tekstu-kako je uloga bolničarke doslovno smrt koju je da upotrijebim njegove riječi "redatelj lišio te moći" ovdje se radi zapravo o 2 kuta gledanja paranormalnim samo što se paranormalno treba interpretirat sam scenarij izvedba metafora na kojoj se ta natruha paranormalnog bazira a ne kao da je u pitanju neka stvarna paranormalna situacija tipa da je bolničarka-stvarno doslovno smrt. Imao sam i onda to u podsvjesti samo što je interpretacija bila toliko intenzivna da je trebalo vremena da se stvar sagleda i iz drugog kuta kakvog bi smisla imalo stvarne paranormalne događaje stavljati u ozbiljnu predstavu koja govori o životu?

 

6

"Sve u svemu, Rambertov tekst sumira glumičin život, rekapitulira živote njezinih bližnjih i bliskih, ali i drži pouke o suvremenom kazalištu. I prenapučen je riječima! Nažalost, ne i Čehovljevim, koje osim misli imaju i osjećaje. Koje nisu samo bujica zgusnutih slova mjestimice slučajno ispunjenih suvislošću, pokojim lirskim monologom i melodramskim incidentom. Nisu dakle sve ono što bi dosegnulo željenu dubinu drame, nego su tek maglovito zrcalo ambicioznog pisca i njegova “umjetničkoga” aktivizma.

Istina, iz kaosa sveopće pretencioznosti povremeno zabljesne iskra umjetnosti, koje bi možda bilo i više kada bi pisac Rambert znao da drama nisu riječi, riječi i riječi, nego da je to dramska radnja, čija su posljedica riječi. I misli! Kada za svoj općenit frazerski tekst ne bi samo „iznajmio tijela glumaca“ – kako je u kazališnoj knjizi nenamjerni točno napisala Sanja Ivić, dramaturginja HNK-a. Inače, tekst je, tvrdi autor, prvotno bio napisan za Moskovski hudožestveni teatar, gdje ga nije režirao, navodno zbog EU-embarga Rusiji."

 

 Jedna od paralelnih poanti predstave je bila posveta kazalištu kao umjetnosti. Na umoru glumica se sjeća svih odigranih predstava svake uloge u kojima vodi
interakcije s kolegama nema ništa prenatrpanog što bi odvlačilo pažnju i bilo distrakcija nagađanja imputiranja misinterpretacije i ostale pizdarije dominiraju tekstom. Na jednoj strani scene imamo glumičnu obitlje na drugoj kolegice/kolege svi oni na svoj način primaju vijest o njenoj skorašnjoj smrti ona pomirenije od njih. Kompromitacija svih uloga i njihovih psiholških profila realizira(la) se u nešto manje od sat predstave.

 

 

 

theatral

Može li prizemnije

14.02.2026.

1

Retoričko pitanje jer već sam ponešto pobijao idiotarije nakucane na brzinu na nekakvim portalima a sve je iskrsavalo u momentima guglanja nečeg sasvim drugog. To je i sad bio
slučaj samo ovaj put oko već jednom rezimirana
predstave a moram se vratiti i na to da je na Isabelči ostavila najveće oduševljenje ne bez razloga. Moćan životan adaptiran realizam ali kad je francuska šablona u pitanju to je već i očekivano. Na jednom portalu se tipkalo kao o predstavi koja "adaptira smrt" a konteksti su daleko iznad toga-onda sam isto u postu linkanom imao za premisu razlučiti taj ključan detalj da je smrt u priči samo sredstvo rekvizit u igri a prava priča je sam život i onda posredno i njegov prekid kod umiruće glumice.


2

"Rambertov postupak je jednostavan: on u središte bolesničke sobe, zatrpane gomilom cvijeća, postavlja bolnički krevet u kojem, kao na odru, razapeta između košmarnih snova, morfija što joj ublažuje bol i bolne svjesnosti o skorašnjem kraju, leži slavna kazališna zvijezda Eugenija."

"Potom u sobu ulaze, po redu emocionalne važnosti, prvo članovi obitelji – otac Eugen, majka Galina i sestra Ksenija, zatim bivša ljubav Igor i sadašnji suprug Pavel, te prijatelji – glumački partner Aleksandar, prvi učitelj glumac i redatelj Sergej te djeca i biće u bijelom – medicinska sestra, odnosno Smrt. Svi oni, svatko sa svojom osobnom pričom, suočavaju se sa svojom tugom, no sve bježi na sve strane i oni u magnovenju gube tlo pod nogama i međusobno se optužuju i okrivljuju, trgaju košulje, valjaju se po podu, teturaju od pijanstva, telefoniraju, slomljeni sadašnjošću prisjećaju se prošlosti, a zapravo traže razumijevanje i oprost od Eugenije kako bi mogli nastaviti dalje. Naglasak je na riječima i likovima koji stvaraju dramu o tome kako bol zbog gubitka utječe na Eugenijinu obitelj i kako transformira njene članove, te kako se oni, pa tako i mi kao pojedinci, ali i kao zajednica, nosimo s bolešću i smrću."

Preskočen ključan detalj o tamnoj pozadini prije prvog ulaska u kadar ikoga od glumičine obitelji su neke nadnaravne stvari-onda sam to tako interpretirao ali se ograđujući da nadnaravne stvarno i jesu. Na drugu ću se vratit kasnije ova prva i nije nadnaravna samo se radi o groznom snu umiruće glumice približenog vizualno četvrtom zidu. Druga je smrt tu sam imao zaključak o nadnaravnoj stvari ali ona nije doslovnost ona je matefora. Vratit ću se na sve te stavkice ovo je tek prvi dio.

" No 'Glumica' nije samo oda glumačkoj profesiji i snazi umjetnosti, nego je i vrlo topla i tankoćutna posveta veličini ljubavi, obitelji i života. Ona otvara, osim teme smrti, i pitanje o različitom poimanju slobode i nezavisnosti, što znači biti odgovoran prema sebi i drugima, o hrabrosti i kukavičluku, o borbi za egzistenciju i robovskom radu, o strahu od siromaštva, vjeri u Boga, ali i vjeri u ljubav i život, te o kazališnoj umjetnosti u današnjem digitaliziranom svijetu. Uz to, predstava donosi kroz slike posljednih sati velike umjetnice, koja 'želi umrijeti s osmijehom', nimalo lak susret sa smrću, suočavajući nas s onim čega se najviše bojimo.

Rambertova 'Glumica', praizvedena 2017. godine u pariškom Théâtre des Bouffes du Nord, naoko ima klasičnu strukturu i podsjeća na običnu melodramu, ali ispod te kore jednostavnosti probija se slojevita priča o složenim obiteljskim odnosima i njezinim članovima, koji u svojim posljednim susretima s Eugenijom raščiščavaju nerješene račune i emocije iz prošlosti. Atmosfera je gotovo čehovljevska i ništa se konkretno ne događa, osim što likovi dolaze Eugeniji i drže monologe ili vode dijaloge o svojim bivšim odnosima, kazalištu ili djetinjstvu. No na emocionalnoj i duhovnoj razini ruše se svjetovi i uspostavljaju novi, vodeći nas korak po korak prema važnim spoznajama."

Srazmjerno ok recenzija po pitanju pitanju približavanje radnje i uloga ali naletjeh isto na jedno epizodno mjesto u kojem je pompozno projekt kategoriziran pod pitanjem "može li lošije"


T PORTAL

3

U serijalu o zanimljivostima sam imao referencu na jednu situaciju-da je godina kad je predstava izvođena na sceni hnk Zagreb bila ujedno i zadnja kazališna sezona, imao sam zamjerku samo jednu konkretnu na predstavu u kompletu-što traje nešto manje od sata iako je sve rezimirano u tako kratkom roku s druge strane da je bilo još malo za doživjeti atmosfere. Istovremeno ne radi se o boleštini i smrti kao takvoj ona je glumica ruskog kazališta oko nje se okuplja obitej sa svojim problemima privatnim i poslovnim, kolegice kolege ona je ta koja umire a drugi su ovdje stavljeni u situacije da se ponašaju kao da su u nekoj nezavidnoj situaciji (što i jesu predstava je ozbiljna drama crnjak realizam i sve to što bi tek bilo da kojim slučajem uskoro i prelaze na drugi svijet?

4

Kompleksnost događaja se lagano prati bez nekih distrakcija (vjerovatno mi je i zato taj raspon od manje od sata ono što pripisujem pod faličnost) na linkanoj stranici doduše čitam i ne vjerujem gledam i pitam se koju je predstavu taj gledao?

"Pascalov tekst osobito je suvremen po neučinkovitu aktivizmu"

Aktivizam? oko čega? Nije li ovo primjer prizemnog baljezganja jer su situacije iste one koje se događaju iza zatvorenih vrata svake familije. Obiteljski odnosi bitka s boleštinom trzavice. Kakav konktretan aktivizam bi trebala polučiti drama tog tipa psiholoških intirgantnosti sa natruhom paranormalnosti? Ovo se doduše malo preseravam s paranormalnošću jer kako se ispostavilo isto po objavi prvog posta nakon pogledane predstave to je bila skroz kriva premisa koja se može svatiti kao paranormalna po samom scenariju i konceptu ali treba se sagledati kao metaforu. Ali to je tek jedna od stvari do koje ćemo doći druga stvar je što se radi o nečem što je individualno-svaka obitelj iza zatvorenih vrata ima neki svoj problem-a sve jer nismo svi isti a nisu niti situacije imaju neke svoje načine sučavanja sa stvarnošću. Iz koje pozicije puca već sama uvodna riječ ovog sranja koje sam sasvim slučajno izguglao ne vuče mi to na dobro. Ali aj znatiželja (ni)je ubila mačku čitam dalje.

"No kako sav teret pohvale ne bi legao na krhka i senzibilna tijela spomenutog dvojca, valja se “udubiti” u sveukupni rezultat Rambertova kreativnog nauma, ponajprije pokušati dosegnuti i shvatiti njegovu umjetničku skromnost, koja je u nacionalnom hrvatskom teatru posrnula pred njegovom umjetničkom kreacijom. To nadasve zahtijeva sadržaj drame, koja je suvremena i zato što je, tako opet tvrdi Rambert, nadahnuta Čehovom."

Sve u svemu sad slijede litanije o ovom onom kako je što trebalo nije trebalo. Stvar je u tome da je puno različitih ljudi i profila na jednom mjestu umiruća glumica njeni roditellji sestra koja je u kompleksnom odnosu s mužem, prijatelji kolege bolničarka... interakcije su usklađene sve je na svom mjestu. Nema ništa boljeg od tako koncipirane predstave.


5

"Ukratko, otac i majka (Siniša Popović i Vlasta Ramljak) bdiju nad kćeri na samrti, velikom glumicom (Alma Prica), a njima se pridružuju: sestra (Nina Violić), koja se nakon duga izbivanja vratila iz inozemstva s mužem (Livio Badurina), bivšim glumičinim ljubavnikom, zatim njezina djeca (Luca Anić i Leonardo Bajić) i sadašnji muž (Bojan Navojec), onda kolege glumci (Dušan Gojić, Franjo Kuhar, Silvio Vovk), čak i mlada glumica (Tesa Litvan) koja već igra glumičine uloge. Da umiranje ne bi bilo bez metafizičkoga ozračja, pisac je u tekst uselio i svećenika (Damir Markovina), a onda sve garnirao bolničarkom (Iva Mihalić) odjevenom u bijelo, koja je zapravo smrt, koju je redatelj lišio te moći."

OK time-out sad pozivam da se pročita Isabelčin komentar na predstavu na prvom postu o glumici objavljenom.

kažeš očekivao si svašta osim nekih paranormalnih stvari, ma nema ih niti u tragovima, ono što se čini možda, možda kažem, paranormalno, nije, metaforika je to, e sad da i drugi cijenjeni Blogeri koji ovdj ekod tebe svrate i uživaju kao i ja da pojasnim o čemu to ja sada pričam, dakle;
koliko god užasavajući lik hladne, distancirane medicinske sestre koju s jedne strane doživljavamo kao bolničarku, ali ju trebamo shvatiti i kao utjelovljenje Smrti, konačnog kraja, racionalnog i medicinskog pristupa stvarima, posljednjeg suda, ili kako god tko nazvao prestanak života, što i sama medicinska sestra potvrđuje riječima '
-Ja sam smrt i poigravam se s vama'. -
Nju naša mlada diva Iva Mihalić interpretira namjerno bez imalo emocija, bezizražajnog lica i krutog ukočenog tijela, izgovarajući riječi poput robota. Zbog toga njezini surovi, ali istiniti zaključci o ravnodušnosti smrti, o tome kako smrt nema iznimke ni za koga, pogađaju tamo gdje smo najtanji, u ljudske taštine i u pogrešno vjerovanje da nas maske i društveni statusi mogu zaštiti ,ili spasiti od
smrtnog hropca posljednjeg
nebi bilo u redu da sad detaljno prepričavam cijeli sadržaj predstave ,osobno mi je ova predstava sam vrh i dramaturgije i poruka koje šalje, tema koje obrađuje(( privatni i profesionalni život u oba defiliraju; kolege, prijatelji, djeca, sestra, roditelji, ljubavnici,
muž, svi , svatko sa svojim životnim ili umjetničkim problemom...)
i u konačnici pijeteta prema glumi kako pozivu, kazalištu i kolegama kao drugom domu( prvi je naravno onaj uski familijarni) Pascal je virtuozno režirao ovu predstavu i
još jednom moje duboko poštovanje svima koji su na bilo koji način u njoj i oko nje učestfvovali, glumcima koji su ju iznijeli pogotovo
jel ti dovoljno prijatelju dragi , ili da te još davim sa ovom
osobno mi najdražom predstavom ?"

<

Iz priloženog se vidi dijametralna suprotnost u principu prava interpretacija (Isabelči) i kriva (linkan portal) okupljanje oko umiruće glumice? Obitelj prijatelji? Dobro jutro to je početak priče, smrt i umiranje su uzeti kao podloga za priču o životu samom u filmskim dramama ništa neuobičajeno što ne bi funkcioniralo i u kazalištu. Caka je u tome da iako glumica umire ona je kao neka pozicija koja je projektor objekt prema kojem svi drugi iznose svoje probleme frustracije nezadovoljstvo svi su se okupili zbog nje-a ona pomirena sa sudbinom skorašnje smrti balansira na toj relaciji više ona u emocionalnom nabrijavanju njih nego oni nje. Imao sam u jednom slučaju izdvojen fragment iz drame drame

"Zadnji monolog prepušten je bolničarki Ivani jer lječnici više ne obilaze Eugeniju zato što joj ne mogu pomoći, ona ostaje na skrbi bolničarima koji dolaze provjeriti je li još živa ili je vrijeme da proglase smrt. Posvemašnje ogoljivanje smrti u skladu je s razgovorima koje Eugenijini posjetitelji vode s njom a koji su svi u tonu rašćišćavanja računa pomirenja nuđenja ili traženja oprosta. "Idealno" umiranje Eugenije u kojem svi dobiju svoje-netko oprost netko zahvalu netko zadatak. Smrt i suočavanje sa smrću Eugenije i ostalih likova smrt kao poravnavanje računa, čišćenje odnosa ne zato što je došlo vrijeme nego zato što vremena više nema. Oprostiti živom čovjeku još je uvijek moguće, oprostiti mrtvom je nemoguće."

Ovdje dolazimo do misinterpretacije uloge bolničarke od koje sam se unaprijed ogradio govoreći rezervirano na prvi dojam u kom me ispravila Isabelči-i ovdje u fragmentu drame drame prava interpretacija navedene uloge-koja možda i sadrži natruhu paranormalnog koncepta ali ne u realnom praktičnom smislu samo u vizualnom.


T PORTAL

Tu je Isabelči dobro ošacovala Ivinu ulogu kao robota bez emocije izogovaran repertoar riječi medicinskog osoblja stavljanjem ga u kontekst brutalne realnosti-jebiga kad se umire umire se ništa se ne može protiv sudbine samo namjerno stvaljeno u šokantnu interpretaciju totalne emotivne isključenosti u svom realističnom pogledu na stanje stvari. Ali ipak natruha paranormalog ostala je visjeti u zraku u konkretnoj rečenici "ja sam smrt" ne znam jesam li dobro ubrao Isabelči-realističan pogled na stvari je namjerno kreiran do granica totalne emotivnne mrtvosti bolničarka koja gleda umiranja svaki dan dolazi do te faze da razvije to kao nekakvu profesionalnu deformaciju samim time-kad nešto postane rutina i indiferenciju a izravne njene riječi kako je "ona smrt" je metafora za sam kompletan koncept. Kao netko tko se nagledao umiranja u svom poslu nekog tko smrtima izravno svjedoči se sa istom poistovjećuje. To i samo to! To je pravo stanje stvari prava premisa ne ona navedena u tekstu-kako je uloga bolničarke doslovno smrt koju je da upotrijebim njegove riječi "redatelj lišio te moći" ovdje se radi zapravo o 2 kuta gledanja paranormalnim samo što se paranormalno treba interpretirat sam scenarij izvedba metafora na kojoj se ta natruha paranormalnog bazira a ne kao da je u pitanju neka stvarna paranormalna situacija tipa da je bolničarka-stvarno doslovno smrt. Imao sam i onda to u podsvjesti samo što je interpretacija bila toliko intenzivna da je trebalo vremena da se stvar sagleda i iz drugog kuta kakvog bi smisla imalo stvarne paranormalne događaje stavljati u ozbiljnu predstavu koja govori o životu?


6

"Sve u svemu, Rambertov tekst sumira glumičin život, rekapitulira živote njezinih bližnjih i bliskih, ali i drži pouke o suvremenom kazalištu. I prenapučen je riječima! Nažalost, ne i Čehovljevim, koje osim misli imaju i osjećaje. Koje nisu samo bujica zgusnutih slova mjestimice slučajno ispunjenih suvislošću, pokojim lirskim monologom i melodramskim incidentom. Nisu dakle sve ono što bi dosegnulo željenu dubinu drame, nego su tek maglovito zrcalo ambicioznog pisca i njegova “umjetničkoga” aktivizma.

Istina, iz kaosa sveopće pretencioznosti povremeno zabljesne iskra umjetnosti, koje bi možda bilo i više kada bi pisac Rambert znao da drama nisu riječi, riječi i riječi, nego da je to dramska radnja, čija su posljedica riječi. I misli! Kada za svoj općenit frazerski tekst ne bi samo „iznajmio tijela glumaca“ – kako je u kazališnoj knjizi nenamjerni točno napisala Sanja Ivić, dramaturginja HNK-a. Inače, tekst je, tvrdi autor, prvotno bio napisan za Moskovski hudožestveni teatar, gdje ga nije režirao, navodno zbog EU-embarga Rusiji."

Jedna od paralelnih poanti predstave je bila posveta kazalištu kao umjetnosti. Na umoru glumica se sjeća svih odigranih predstava svake uloge u kojima vodi
interakcije s kolegama nema ništa prenatrpanog što bi odvlačilo pažnju i bilo distrakcija nagađanja imputiranja misinterpretacije i ostale pizdarije dominiraju tekstom. Na jednoj strani scene imamo glumičnu obitlje na drugoj kolegice/kolege svi oni na svoj način primaju vijest o njenoj skorašnjoj smrti ona pomirenije od njih. Kompromitacija svih uloga i njihovih psiholških profila realizira(la) se u nešto manje od sat predstave.


T PORTAL


7

Zašto tako zdušno volim pobijati i cipelariti trash? Zato jer dovode predstave u krive tokove i pretpostavke što rezultira ovakvim pizdarijama od plaćenih tekstova. Večina toga bazira se na misinterpretacijama koje ipak nisu od one vrste koje su dovele do pravog postavljanja stvari nego do nekih sasvim nepovezanih sa stvarnom fabulom. U tim interpretacijama se kompletno mijenja kompletna slika adaptiranog u predstavi od pravog stanja stvari, iako različite interpretacije su legitimne osim onih koje dovedu do toga da se što bolje posere na kompletnu stvar generalno vođeni samo tim jednim principom. Sve aspekte treba sagledati i kao metaforu i kao doslovnost. Ali ima još razloga baljezganja u zaključku tipa ovog.

 

 

"I za kraj, ako takvim predstavama ima kraja dok ih režiraju razni Ramberti, nije naodmet još jednom ponoviti da je predstava Glumica, osobito njezin tekst, slika onoga čemu teži takozvani moderni teatar; bespogovorno slijediti liberalne i globalizacijske trendove u kojima je sve važnije od čovjeka i njegova stradanja. Koji smišljeno s bitnoga skreće na nebitno, s dramskoga i dramatičnoga na politikantsko i marginalno. I koji uporno ustrajava na redateljskim marginalcima. Šteta vremena koje će se potrošiti dok netko, a taj će sigurno doći, opet teatar ne vrati njegovim arhetipskim razlozima i porukama." 

Opet dekonstektualizacijsko bulažnjenje sasvim druga stvar od onog što se lupeta. Naravno da su odnosi kompleksni da je situacija u neku ruku iako ne sasvim kako se u ovoj pizdariji implicira stavljena na te stvari što je projekcija realnosti iz te pozicije-je ista ta stvar na meti problematizacije ali očito "glumica" prelazi onu granicu na kojoj ovakvi biavaju amused pa baljezgaju prizemno povlačeći neke nemoguće konstrukcije. Ovo je na dalekom višoj razini od te prizemne jednostavne crno-bijele pozicije iz kojeg je konteksta ostavljena referenca ne na jedan dio nego na kompletnu predstavu samim time ne radi se o par kiskeva nego o fulavanju celog fudbala. Za ostati ne bitnom-po toj teroiji trebalo bi se baviti sasvim nebitnim imaginarnim stvarima tako izgleda taj pseudo-argument.

 

8

"Ova drama prilča i priču o nečemu što banalnijim rječnikom jamči život vječni. O samonadilaženju ili samotranscendenciji. Ili sublimaciji. Što su sekularna inačice religioznog iskustva. To su procesi kojima zaboravljamo potrebe vlastitog ega. Ova je drama slavljenje umjetnosti tj kazališne umjetnosti događa se u Rusiji priziva se, nostalgično Čehovljevo vrijeme kada je teatar još bio teatar"

(Drama drama lipanj 2020)

 

 9

Na premijeri 2019 je bio izravan prilog ovdje ga linkam jer sadrži jedan kratak video. Nema opciju ugradnje pa klinkuti i pogledat. Osim naše kinematografije francuska je što se Europe tiče isto iznimno kvalitetna-a francuski redatelj je prepoznao potencijale kod našeg zagrebačkog dramskog ansambla. U principu taj post je bio info tipa o novoj kazališnoj poslastici koji mjesec prije izravnog posta o predstavi samoj-a tim više mi je kulminirao interes za istu kad je i Isabelči nahvalila predstavu rangirajući ju u kategoriju najboljih ostvarenja. 

 

 "..ludo, nježno. divlje....= pore života..."
Eh, gdje sad da se djenem prvo?:-))
Ma tko sam ja? Tek sitna čestica u svemiru koja još uvijek vjeruje u čuda.
E pa, po meni čudo se ovdje dogodilo i to veliko.
Pascal mi je čini mi se posljednji mohikanac zaljubljenika u teatar koji je tko zna kako i kojim špurijusom vidio potencijal za koji su svi ostali godinama slijepi kod zdravog očinjeg vida i za to moje duboko poštovanje i duboki naklon tim više što se dade zaključiti da je i cijela naša ekipa malo je reći presretna pod njegovim okriljem.
Reći ;Osijećamo među sobom ljubav....velika je stvar, najveća valjda, k tome osijeća se radost svakog učesnika ponaosob, opušteni, nema stresa, nervoze ...etc od najvećeg do najmanjeg onog mališana...
Zaista impresivno.
Predobro znam što se sve događa kako u garderobi tako i na sceni u vrijeme proba, a pred samo izvođenje količina stresa zna biti tako opipljiva u zraku, no , da ne duljim, tebi s dubokim poštovanjem priznanje za ovaj post i osvrt na uspjeh naših glumaca, Pascalu također, jer usuditi s eu današnja olovna vremena pokrenuti projekt u hrvatskoj graniči sa naučnom fantastikom .
Izražavam svoje divljenje spram njega duboko.
topao ti pozdrav od srca i hval na ovome postu koji eto ulijeva nadu da će i našem glumištu ,valjda, granuti sunce.Zaslužili su , bogamu,"

 

HRT

Gledam i voila-evo prve reakcije neki stari čiča s gorčinom i ludom energijom kenjka po prijektu kako je "bizarno i nedostojno nacionalne kuće" tipski slučaj klateža okolokazalištarca reakcija na prvu ispod radara prolazi tom mentalnom sklopu kompleksnost metafore interpretiranu kroz laganu dozu paranormalnosti ali ne doslovno-rezimirana je ta pozicija ovdje u točki 5 pretpostavljam da to dotični stavlja pod bizarno. Ali bizarno ne znači loše i nelegitimno stvari su istovremeno i doslovnost (tipa to da je bolničarka stvarna) i metafora (ona je smrt) ona je pasivan promatrač i svjedok smrti koja je interpretirana kroz dozu paranormalne koncepcije koja je mora se ovdje ponovo definirat-metafora pasivnog promatrača umiranja. Ali kako nekome tko selektivno čepi uši i ograničava se na doslovnost objasniti jednostavne stvari? 

 

 10

Suma sumarum pozitivnih reakcija i oduševljenja je daleko više, interpretirati i doživjet na stvaran način je ipak u većini bio realiziran. Iz vremena polemika (jako inspirativnih i konstruktivnih moram dodat) iako mi se teško bilo odredit i stavit "glumicu" na isti popis najboljih jasno mi je zašto ju ona tako rangira. Crnjak tema ali hvale vrijedna i onda sam zastupao premisu-kao i sad da je svakako jedna od najboljih suvremenih ostvarenja u zagrebačkom HNK. Prizemni tekstovi i reference misinterpretacije u negativne reakcije mogu samo doprinjeti gledanosti i prepoznatom potencijalu kao što i jesu.

 

 11

Vezano uz primitivizam koji dominira posebno kod nas važnost "glumice" je i u tom kontekstu kazališta posvećenog glumačkoj profesiji. Nešto što oponira primitivizmu kroz seciranje i korektvi društva. Izloženost infantilnim reakcijama kao jedna od stvari koja posredno dolazi samim seciranjem nečega posebno ako ima simbol neke nedodirljive svete krave

"Iz HNK-a navode kako je u pitanju »izvrsna melodrama ruskog ugođaja, s mnogo suza i cvijeća, iskaza o kazalištu i životu, obožavanju glumaca i kultu umjetnosti" To je to kazalište je život život je kazalište jedno u korelaciji s drugim što je istovremena poanta sa pričom o životu samom u općenitom kontekstu.

 

  12

Još jedan fragment iz drame drame u uvodnom redu"Drama naslovljena "Glumica"prožeta zapanjujućim lirskim monolozima i dijalozima koji pomalo prizivaju nasljeđe Paula Claudela uprizoruje na nekoliko razina umiranje velike kazališne glumice Eugenije". pompozno najavljeno kao takvo što je često okidač projekcija i reakcija onih koji očekuju nešto a dobiju sasvim nešto drugo. A to i je poanta kazališta bljesak iznevjeravanja očekivanog nešto što zablista kao čista kontra od očekivanog-i scenografija predstave sama po sebi ostavlja taj dojam ali koji je samo simbolika onoga kako drugi vide svijet kazališta kao nešto glamurozno što uopće nije "glumica" daje pravu sliku kazališta kao umjetnosti na što je skrenuta pažnja u drami drami:"Svojim bi naslovom na prvi pogled možda upućivala da glumica umire teatralno jer je i živjela teatralno." Ali šok moment piskaralima raznim je bio taj bljesak iznevjeravanja očekivanog koji razbija iluziju o kazalištu kao glamuru i teatralnosti kao općoj odrednici koja vrijedi u svakoj sferi života a ne samo onoj na sceni kad si uloga.

 

13

Princip je isti ostalo su nijanse predstave se rade onako kako ih se ima u vizualizaciji i planu-da to ostavi onaj efekt koji je premisa s koje se kreće (što god ona bila) ne da se radi po nečijim željama i pozdravima na koje se kmeči i ispisuju se pmafleti kad obećanja koja nikad nisu niti dana ostanu neispunjena. Prepoznavanje toga i interpretacija je ključna stavka.

 

 14

 

 

 HNK ZAGREB

To su prave pozicije iz kojih se treba(lo) sagledat predstavu kao jednu dramatičnu nepretencioznu realističnu životnu priču. Intrigantnost svakog individualno u situacije u koje su uvučeni ili u njih nekako sami ulaze bilo kao obitelj kolege prijatelji. Stvar u kojoj ne treba podvaljvati klip i tražiti išta više od realistične životne priče na koju nitko nije rezistentan. Ideja je bila ni manje ni više nego to-adaptirati priču o životu iz različitih perspektiva i ostaviti zapis o posveti kazalištu kao umjetnosti što je i uspjelo. Ostavit ću ovdje još jednu Isabelčinu referencu ispod posta iz 2019.

 

 "ne zaebavaš se ti , to je istina , to i jest u konačnici poruka predstave, jeste poticaj ,ili barem lekcija kako si to lijepo rekao "emotivnim invalidima", skorojevićima, egotripovcima i inim...da ne nabrajamo sad do sutra , prekasno se sjetiti pravih, istinskih životnih vrijednosti isto je što i ne sjetiti se, da ne govorim o prihvaćanju istih,ili ono što je svima najteže za izgovoriti,obično i prekasno, Oprosti
kada bi sada pisali recenziju svakog ponaosob lika bio bi to roman, svaki nosi iznimnu težinu pa i ono silno umjetno cvijeće na koje sam se onda brutalno obrušila, a zapravo i njemu tom i takvom,
virtuozni Paskal dodijelio je ulogu ,a koju, malo tko bi pogodio....
neopisivo mije zadovoljstvo što je i tebi jedan od favorita, neopisivo:-)))"

 

 A evo uočila ona tada da se ne zajebavam a iako sam se ja zajebavao zapravo dao odgovor iz te zajebatorske pozicije ima ona radar i svati da nije bila zajebancija iako karta odigrana iz tog talona. Ovdje smo se najviše zadržali na liku bolničarke, suma sumarum tanka je granica između emocionalne invalidnosti ravnodušnosti i realističnom pristupu stvarima koji je prešao u takvu rutinu da se došlo do točke na kojoj se postiže indiferencija. A to i je poruka da ništa nije slučajno one thing leads to another kako u profesionalnom smislu tako i u svim drugim sferama.