RAZBOJNICI-POBIJANJE NEBULOZNIH PREMISA

 14.09.2023.

 

 Prije koju godinu konkretno 2014-e je premijerno u HNK Zagreb izvedena drama jednog Schillerovog klasika "razbojnici" što mi se svidjelo jedan od boljih projekata starih klasika koji su izvedeni u Zagrebu i o kojem bi bio post da sam
onda imao blog. Ono što me motiviralo na (zakašnjelu) reakciju je tekst recenzija (ako se to uopće tako može nazvati pored tolike količine verbalnog sranja) pisan u to
vrijeme, rondanjem po internetu u potrazi za info o nekim aktualnim stvarima se eto "iskopa" i nešto što je promaklo onda kad je bilo aktualno. I što ne onda
potegnuti i to kad je već na izvolte. Tekst nije loš, mislim u smislu inspirativnosti jer mi je dalo materijala da ispravim krive drine u njemu sa svog gledišta. Nekom se može predstava svidjet nekome ne-najlegitimnija stvar jel tako? ali ono na što nemam toleranciju i od čega mi se okreće želudac je kad seru po onima koji su kompletnu predstavu iznijeli, glumci, redatelji režiseri dok oni koji kritiziraju ne rade ništa osim što pišu javno svoja subjektivna sranja. Ali idemo redom brzinski forward
na sadržaj predstave.

 

 "Najpoznatije dramsko djelo slavnog njemačkog pisca objavljeno je kada je autor imao samo 22 godine i već na prvoj izvedbi doživjelo je golem uspjeh. Schiller je bio pripadnik mlade, buntovne i prodorne generacije umjetnika koji su priklonjeni romantičarskom pokretu Sturm und Drang najavljivali i osjećali val promjene koji je polako zahvaćao čitavu Europu. Odustajanjem od klasicističkog modela, približavanjem Shakespeareovoj formi te iznimnom silovitošću zbivanja, Razbojnici najavljuju i novo razdoblje europske dramske književnosti.

"Priča je to o dva brata, ljubomori, izdaji i bijegu od društvenog poretka. To je tek početak niza neobičnih događaja koji će obojicu braće ispratiti na put bez povratka, a zaplet ispuniti neočekivanim obratima i ekstremnim emocijama koje prate temeljna ljudska pitanja. Premda ovakav zaplet sadržava tipične značajke svojega trenutka i vremena, ni danas ne blijedi potreba za radikalnom promjenom društvenog ustroja, a razmatrajući mogućnosti promjene, i danas se ispituju granice vlastite plemenitosti i ljudskosti".

 

 I ansambl:

"MAXIMILIAN VON MOOR, grof vladarDanko Ljuština

KARL / FRANZBojan Navojec

AMALIA VON EDELREICHIva Mihalić

SPIEGELBERGMilan Pleština

SCHWARZMirta Zečević

ROLLERNikša Kušelj

GRIMMDamir Markovina

RAZMANNKristijan Potočki

HERMAN, nezakoniti sin nekog plemićaLuka Dragić

DANIEL, sluga grofa MooraLjubomir Kerekeš

SVEĆENIKLivio Badurina.

 

 Linkani tekst mi je na prvu dominirao odvratnošću i iritacijom da ne znam kako sam ga uopće i uspio skrolati do kraja, sve u svemu doobro da jesam jer
bez toga ne bi bilo ovog posta. Prva stavka u tekstu samom je diskreditacija i prodavanje pameti kako je nešto trebalo biti izvedeno. Ali idemo dalje, to je
samo uvod a još nije ni pola priče.

Prvo što dolazi od oči je kontradikcija i nebulozna izjava da: <>"Schiller sam dopunjuje radnju raznim pjevanjima. Ipak, Taufer radi pristojne predstave ako netko voli glumce HNK i njihov način, to je skroz OK predstava, dinamična i zanimljiva, koju u dahu odgledaš".
a već u drugom redu talent/e ansambla srozava na trivijalnu razinu.

 

 "Ali glumci! Teško je tu biti milostiv. Milan Pleština kao Spiegelberg nepodnošljivo afektira deklamirajući svoj tekst u najgoroj tradiciji HNK. Taj da glumi stolicu opet bi se izvijao i patetično zapomagao. Bi li znao što odglumiti bez afektiranja, bez pregumljivanja, naprosto da odigra ono što mu se zadalo? Kad vidim to pretjerivanje na sceni, a s tim su ovdje odmah počeli, imam dojam da se predstava radila na brzinu i da glumci nisu imali vremena pronaći pravi izraz. Ili da redatelj nije imao pojma što bi, i ostavio glumce na milost i nemilost njhovom lošem obrazovanju. Copy paste gluma, copy paste režija".

 

 Sjećam se sasvim živo konkretnih scena sa dotičnim glumcem na pozornici, negativna uloga jedan od razbojnika koji se vodi specifičnom filozofijom života
jedan od onih koji konstantno imaju izgovor za svoje akcije i reakcije. Ne mogu svi biti kriminalci da "bi se bilo kriminalac treba imat mozga" jedna od intrigantnijh uloga na sceni, i sam koncept iste je da se izvede onako kako je u scenarij upisana. Ovo kmečanje je idealan materijal za dobit žgaravicu. Stvar je u tome da nije svaki subjektivan dojam 120/100 istina treba gledat izvan tih uskih zadrtih okvira da tu ima gro stavki koje treba izbalansirat na sceni. Sljedeća u nizu nebuloza tiču se više rola od jednom:

 

 "Jasno, Livio Badurina s tim nema problema i normalno, bez suvišnih poteza on daje svoga svećenika. I Danko Ljuština uvjerljiv je kao stari Moor, bez kreveljenja, iako za razliku od Badurine nema iskustva sa modernim kazalištem. Ni Iva Mihalić kao Amalija nije loša, mada i ona ostaje na granici karikature. Ili je problem u Schillerovim likovima"?

 

 Uloge svećenika i Moora (govorim s vremenskim odmakom ali kadrova se sjećam) nisu drastično istaknute kroz kompletnu predstavu tek u određenom trenutku ali ima još jedna stvar. Iz ovog teksta je očito da se previše filozofira o nečemu kako bi nešto "trebalo" biti izvedeno, tipsko prodavanje muda pod
bubrege kao da on/i znaju bolje nego dramski ansambl koji je na sceni. Od svih navedenih svaki je u svoju ulogu bio/la maximalno uživljen/a i uvjerljivo je
prenesena priča. Ali ima još nešto, svjetla se gase pali se jedan središnji reflektor drama počinje sa uvodnom pjesmom da ne nabrajam dio toga je u ovom
videu.

 

 Ima zamjerki (u mudroserini koju ovdje seciram) na konto benda ali o tome ću malo kasnije idemo stavku po stavku prvo fokus na uloge. Iva je ovdje u kompleksnoj ulozi Amalie Von Enderlich koja je okosnica radnje-ljubav jednog od glavnih antagonista (razbojnika) zbog nje taj najpozitivniji od svih krimosa
okreće ploču i misli ostaviti kriminal iza sebe.(U principu prava je verzija da je najbolji od njih dok se ne razotkriju njegovi stvarni motivi u principu Amalia nije njegova ljubav nego izgovor da postane grof) Teško je s vremenskim odmakom rekapitulirat kompletnu scenu, bio sam u uvjerenju da ju i on osobno ubije nakon što ju manipulativno uvjeri da je ljubav obostrana. Uglavnom po sadržaju iz romana se daje odgovor na to pitanje.

 

 

"Franz želi samo jednu stvar, a to je postati grof. Kako je mislio da se uspješno riješio brata, sada mu je još samo preostao otac. Nakon što nagovori Hermanna, nezakonitog sina jednog plemića da se preruši i kaže starom Mooru da je Karl poginuo, stari Moor se onesvijesti. Franz je odmah pomislio da je otac mrtav, pa ga je što prije želio pokopati. Starac se ipak probudio, pa ga je Franz sakrio u šumu. Kako su svi mislili da je stari grof umro, Franz je zasjeo na njegovo mjesto. Međutim, sada je imao novi cilj, a to je osvojiti Amaliju, zaručnicu njegova brata, koja je ostala vjerna Karlu iako je mislila da je on mrtav.

Za to vrijeme Karl sa svojim razbojnicima razara, ruši i pljačka. Međutim, uviđa da on i njegovi razbojnici čine zlo. Nakon što mu je Kosinsky ispričao svoju sudbinu, Karl odlučuje ponovno vidjeti Amaliju. Oslobađa svog oca, a Franz umire od vlastite ruke. Karl se želi vratiti Amaliji i oprostiti od svog razbojničkog života, ali njegovi razbojnici mu to ne dopuštaju, jer su oni mnogo puta stavili svoj život na kocku zbog njega.

Drama završava tragično jer Karl ubija svoju zaručnicu, a sebe predaje u ruke siromaha kako bi on dobio novac za njegovo izručenje".

 

 Kazalište ostavlja intenzivan dojam tjednima nakon predstave- to je oblik filma uživo-živa scena u trenutku. Ne bi mi nakon skoro 9 godina još bila u tako
živom flashu da ove nebulozne konstrukcije iz teksta imaju istine. Izvedeno je sve uvjerljivo intenzivno se osjetila atmosfera realnosti tog vremena i razno-raznih situacija kriminala i sve što te situacije povlače. Karikaturalno je u kompletnoj priči samo infantilna procjena i mišljenje redikula koji si dopuštaju srozavati kreativne i talentirane a kompletan ansambl koji je iznio ovu dramu to u svakom pogledu je. Posebno kad su u pitanju bile akcijsko-napete interakcije najviše je onda dolazilo do izražaja. 

 

 

 

A sad što se tiče modernizacije scene, to se u principu vraćam na ono pitanje od gore žestoki rock kao pojačanje scene za življi dojam i približavanje atmosfere tog vremena takve stvari se doagđaju na filmu iako niti filmovi bez određene muzike koja bi naglasila trenutak i pored togasu izuzeti od monotonije ako stvar šljaka na filmu što ne bi i na predstavi koja je jedan oblik filma koji se odigrava u trenutku-uživo. Kmečanje bezveze nije objektivna stvar, scene žešćeg rocka su bile izvanredno pojačanje kompletnoj fabulaciji predstave i bez toga bi se dalo ali ovako je još nadopunjena. Što je
dodatno dalo na kreativnosti. Čitam sve dalje sve više i nebulozne konstrukcije se i po još točkama raznim samo redaju i redaju:

 

"Možda zato što se od HNK očekuje da postavlja baš takve besmislene klasike? (Besmislene kad ih postavljaš bez razloga, bez potrebe da išta povežeš sa današnjim vremenom). Ali ćemo sad s Dubravkom Vrgoč to raditi modernije, sa bendom na sceni, kao da su pod Anom Lederer svi glumili u povijesnim kostimima! Dubravka bi za početak morala sve dramske prvake HNK natjerati na sve predstave Festivala svjetskog kazališta, a ako im ni to ne pomogne, organizirati im tečajeve scenskog govora i držanja u Zekaemu. Kažem za prvake, jer HNK obično nema problema s epizodnim glumcima, koji većinom daju najbolje uloge".

 

 Bez potrebe da išta povežeš sa današnjim vremenom? stvarno? ovo je neka zajebancija? stvarno treba biti odjsečen od percepcije da se Schillerova vremena adaptirana u "razbojnicima" ne dovedu u kontekst sa današnjim vremenom svaki dramski klasik se radi po tom principu osim ako nije satira u pitanju. Ovdje poveznica i referenci ima po traznim stavakama prve 3 su najključnije. Ekonomska situacija-polarizacija društva od kojih se jedan dio njih
snalazi u kriminalnim aktivnostima, rivalstvo braće, druga stavka intrige-kompleksnost/i odnosa u tim situacijama i (razno)razni životni preokreti. Zadnja stvar-kriminal ili ni on nema poveznice sa današnjim vremenom kako se insinuira u tekstu? Na premijeri i neposredno prije nje izlazile su natruhe informacija o kazališnoj
adaptaciji klasika. Još jedna važna stavka priče je ovaj dio:

 

   "Danas je priča o plemenitašu koji postaje razbojnik kako bi se borio protiv društvenih nepravdi i njegovu zlom i pokvarenom mlađem bratu tek romantičarska priča koja publici u teatru donosi lijepe rečenice (o Bogu, ljubavi, moralu...) ali je ostavlja s pitanje: što nam ta priča znači u vremenima u kojima razbojnici nemaju ni trunke romantizma, već sjede u bankama i velikim korporacijama te su ubojito opasni za našu svakodnevnu egzistenciju.Redatelj Vito Taufer “Razbojnike” vizualno stavlja u suvremeni kontekst kamo ne pripadaju i time pred glumce postavlja nevjerojatne barijere. Najbolje ih prolazi Bojan Navojec u dvostrukoj ulozi razbojničkog i pokvarenog brata".

 

Nekad je korisno izlistat "stare" stvari o predstavi tipkam s vremenskim odmakom pa mi se izgubio taj detalj o plemenitašu koji se odaje kriminalu da bi se
borio protiv sustava. Nije li to izvanredan kontraargument nebuloznim izjavama kako u predstavi nema referenci na današnje vrijeme? Bitka protiv sustava
polarizacija kriminal, nemoguće je u kompletnoj drami ne spojiti poveznicu na relaciji sadašnjosti i prošlosti. 

 

 

 

 Ovo me asociralo na jedan događaj iz 2015-e kad je dio repertoara/pjesmi/scenografije izveden ispred HNK. Gledam promotivni materijal za sezonu 2015/2016 i rekapituliram događaje 

 

"Razbojnici" su već na praizvedbi davne 1781. doživjeli golem uspjeh i proslavii tada 22-godišnjeg Schilllera, od tada ne silazeći s pozornica i s popisa najznačajnijih književnih klasika. Komad je nastao pod utjecajem romantističkog pokreta Strum und Drang kojim se razbijalo čvrsta klasicistička pravila te nesputanim osjećanjima i strastvenim impulsima tražilo potpunu slobodu izraza i stvaranja. Razbojnici su priča o dva brata i ljubomori, situaciji koja će izroditi čitav niz događaja uz koje je teško ne zamisliti se nad vječnim ljudskim pitanjima. Premda ovaj zaplet nosi tipične značajke svog vremena, i danas se prepoznaje kroz potrebu za radikalnom promijenom društvenog ustroja u kojem se još uvijek ponavljaju ista pitanja. U režiji Vite Taufera razbojnici su postavljeni gotovo stripovskom tekhnikom koja samo podcrtava suvremenost izraza i ostavlja dramskog prostora za iznimne glumačke i glazbene kreacije čitavog ansambla predstave"

 

 Na ovo se više nema što dodat...a u biti dodat ću još, ne bi bio moj stil da ne dodam a relevantno je. Na postu o don Juanu sam istaknuo jednu stavku modernizacije scene koju
se može dovesti u (s)vezu sa ovom predstavom izvedenom prvi put 8 godina prije.

"modernizacija scene je koncipirana u rocku i cigaretama sve drugo odgovara vremenu u kojem je radnja, ništa važnog nije izmijenjeno. Modernizacija je zbog očite povezanosti i aktualnosti stvari onda i sad."

To je bila neka caka da se aktualnost i vizualno poistovijeti sa današnjim vremenom (kad rock rastura a i duhan je dostupna metoda gotivljenja) ista stvar je napravljena i u "razbojnicima" rock performans ansambla je napravljen baš da bi poveznica sa današnjim vremenom bila bliža, priča je orginalno u Schillerovom vremenu ali isto to njegovo vrijeme je refleksija-projekcija istih stvari koje se događaju i onda i sad. Kmečanje protiv koncepta predstave (citirani dio iz jako inspirativnog teksta linkanog na početku) i baljezganje kako se nije realizirala povezanost sa današnjim vremenom je indikacija svih mogućih krivih spojeva i kikseva koje se dalo napravit. Modernizacija scene je svedena samo na jednu stavku bez ulaženja u izmjene na ukupnoj razini što je bilo sasvim dovoljno da se radnju poistovijeti sa današnjim vremenom a da drama ne izgubi na izvornoj verziji vremena u kojem je. Scena-desetka koncept-desetka glumačka ekipa-desetka uloge i kreacije-desetka balans na relaciji onda i sad-desetka. Osim za one koji gledaju a ne gledaju pa skaču sami sebi u usta baljezganjem i kontradiktornim izjavama o inferiornoj neargumentiranoj pljuvačini po glumačkoj ekipi koja je napravila senzaciju da i ne govorim. Usput ako tko hoće pročitati još literernog smeća može ovdje ovom prigodom neću i to demantirati jer već u principu i je demantiranjem ovog teksta uvodno linkanog. S razlikom da je ovaj još gori slučaj. Tekst nije vidljiv skroz (osim za pretplatnike) ali i ovo malo je sasvim dovoljno za procjenit o kakvom mentalnom sklopu se radi. I onda nisam u pravu kad kažem da su kritičari isfrustrirana piskarala? Ps nadopunit ću post sa Schillerovim citatom iz teksta objavljenog 1802.

 

  

"O NEGATIVNOM JUNAKU

Ima u ozbiljnom i tragičnom određenihrijetkih slučajeva u kojima se nisko može upotrijebiti. Ali, onda ono mora prijeći užasno, a trenutno vrijeđanje ukusa mora biti izbrisano jakim stupnjem afekta i na taj način progutano nekim viši tragičnim djelovanjem. Krađa na primijer nešto je apsolutno nisko a bez obzira na to što naše srce izražava u obranu lopova, i ma koliko taj čin bio potaknut okolnostima na njemu ostaje neizbrisiv pečat a sam predmet ostaje uvijek nizak...

Čovjek koji krade bio bi prema tomu u svakom poetskom uobličavanju ozbiljnog sadržaja, objekt za osudu u najvećoj namjeri. Ali ako taj čovjekistodobno postane ubojica, onda je on moralno doduše za još veću osudu, ali estetski on time postaje za jedan stupanj upotrebljiviji. Onaj (ovdje stalno govorim o estetskom načinu ocjenjivanja) koji se unižava infamijom zločinom se može u nekoliko uzdignuti i restituirati u našem estetskom poštovanju. Ovo odstupanje moralnog suda od estetskog važno je i zaslužuje pozornost. Za to je moguće navesti nekoliko razloga.

Prvo, veća sam napomenuo kako na estetski sud s obzirom na to da on ovisi o fantaziji, utječu i sve sporedne predodžbe koje u nama izaziva neki predmet ili s njim stoji u nekom odnosu.Ako su ove sporedne predodžbe niske vrste, one neizbježno unizuju i glavni predmet.

Drugo, u estetskom ocjenjivanju gledamo na snagu, u moralnom na zakonitost. Nedostatak snage je nešto prezrivo, a takva je i svaka radnja u kojoj pronalazimo nedostatak snage. Svako kukavno i podlo djelo ogavno nam je zbog nedostatka snage koju odaje;obrnuto, svako vražje djelo, već time što odaje snagu može nam se estetski svidjeti. Neka krađa upućuje na podlu, kukavnu namjeru dok ubojstvo ima bar privid snage a stupanj zainteresiranosti koji prema njemu estetski pokazujemo ravna se prema stupnju snage koja je pri tomu izražena.

Treće, kad je u pitanju kakav težak i užasan zločin, naša je pozornost koncentrirana na njegove užasne posljedice, ne na njegovu kvalitetu. Jače uzbuđenje potiskuje slabije. Ne gledamo unatrag, u dušu počinitelja nego naprijed, na njegovu sudbinu, na posljedice njegova djela. Čim počenmo drhtati, zašuti svaka nježnost ukusa. Glavni dojam posve ispuni našu dušu i nestaju slučajne sporedne ideje kojima se dodaje ono nisko..."

 

Schiller.

 

Usput, kao dodatan prilog dijelić atmosfere sa zatvaranja kazališne sezone 29.6.2015. Iva sa ansamblom predstave u izvođenu uvodne pjesme predstave "razbojnici"  S još promilom reaktualizacije. Kako je uskoro u hnk 2 uskoro premijera modernizirane verzije Schilera Maria Stuart ne bi bio zgoreg naglasiti kontekst pjesme s Ivinom ulogom Amalije-ona je u svojstvu brzinske kompromitacije karaktera i osobnosti-kao jedina svjetla točka u svijetu bandita koja je i jedina tragična na kraju nastup snimljen 2015 na zatvaranju kazališne sezone je bio demonstracija početka predstave.