M.S. MODERNA

"If you tolarete this your children will be next"

 

1

 

Tema predstave Maria Stuart je modernizirana interpretacija davnih događaja kroz scenski pokret na moderniziranoj sceni hnk 2.  Kroz koncepte scenskog pokreta daje se jedna sasvim nova osuvremenjena forma Schillerovog kazališnog klasika sa jednim i jednim alternativnim scenarijem a oba se svode na različitu a u principu identičnu pozciju-smrtnu presudu Mariji od strane engleske kraljice sa svojim suradnicima koji imaju interes da joj se glava nađe na panju. U osnovi težak politički triler ali idemo po redu. Glavna stvar je na koreografskom izvođenju na to mi je koncentracija doslovno ispalila da ostalo doživjeti je bilo ravno sf-u.

 

 

"Maria Stuart Friedricha Schillera (1759. – 1805.), napisana pet godina prije autorove smrti, smatra se jednom od najvažnijih drama njemačke klasične književnosti. U njoj se jasno očituju načela Schillerova umjetničkog i filozofskog stvaralaštva u kojemu kazalište postaje estetska država ili država lijepog privida radi uzvišenja čovjeka do njezina i njegova ideala.

Kao profesor povijesti Schiller često poseže za kompleksnim povijesnim temama što je posebno izraženo u njegovu zrelom stvaralaštvu. U Mariji Stuart pratimo ključne trenutke elizabetinske Engleske u osamdesetim godinama 16. stoljeća. Henrik VIII., Elizabetin otac, već je počeo uvoditi protestantizam. Španjolska, Francuska i druge katoličke zemlje nastojale su uništiti novoformiranu crkvu. Unutarnji vjerski i politički sukobi dosegnuli su vrhunac pod Elizabetom koja je i sama bila žrtva političkog nasilja i pokušaja atentata. Tada na političku scenu stupa škotska kraljica Maria Stuart, gorljiva katolkinja koju mnogi, još uvijek snažni, katolici smatraju legitimnom kraljicom i nasljednicom. I strogo gledajući, prema kanonskom pravu, Maria Stuart imala je više prava na krunu od Elizabete, nelegitimne kćeri Henrika VIII.

U drami, u pet činova između Westminsterske palače u Londonu i dvorca Fotheringay pratimo posljednje dane Marije Stuart, političke zatvorenice u iščekivanju smrtne presude. Schiller nas smješta u analitičku dramu posljedica u kojoj još uvijek tinja, često jalova, nada u pomilovanje. S jedne je strane Elizabeta, protestantica odrasla u okvirima etike i samoodricanja, koja se odrekla nagona i prirodne svrhe ne bi li izbjegla bilo koji oblik podređenosti osim prema kruni. Dakle, više kraljica nego žena. Nasuprot nje, kao u obrnutom ogledalu, stoji Maria Stuart, katolkinja, gotovo trop ljubavnice iz građanske tragedije, kod Schillera atraktivna, erotična i strastvena, više žena nego kraljica.

U središtu drame Schiller ispisuje njihov susret – nešto što se u stvarnosti nikada nije dogodilo. Na otvorenom, u blizini dvorca u kojemu je Maria zatočena, susrest će se dvije okrnjene duše, dva nedovršena ideala, dva načela bez mogućnosti kompromisa. U tom sukobu kraljice će se boriti do smrti, dvije žene (u neostvarenom ljubavnom trokutu) do potpunog uništenja. Iz njega će jedna izaći kao pobjednica, a druga – kao jedina kraljica.

Redatelj i koreograf je Matija Ferlin, kazališni autor prepoznatljive poetike, a autor adaptacije je njegov stalni suradnik, književnik i dramaturg Goran Ferčec."

 

2

 

Dvije moguće pozicije ona Elizabeta puritanskih narativa i seksualne "čistoće" u antagonizmu sa onom verzijom u kojem je ženski više nego kraljica-kao da jedna pozicija isključuje drugu a ne da su iste one koje se nadopunjavaju. Tenzije rastu u konstantnom su te dvije pozicije u antagonizmu samo što se isti reflektiraju kroz 5 činova od kojih je jedan alternativni završetak. Radikalan povijesni obračun  koji se u stvarnosti nikad nije realizirao dodaje novu komponentu tog kazališnog eksmerimenta i postavljanja 2 ishoda principom i metodom operendi različita ali sa istim konačnim razultatom. U oba slučaja samo jedna od njih ostaje na tronu jedna mora ispasti iz igre jer igre su takve-osim politike i idelogije posebno religijski predznak-protestntkinja i katolkinja, religja je matrijal dušu dao za svaku polarizaciju i ratove. Elem nikad se nisu srele u stvarnosti ovdje je to isceniran jer dodavanje te fikcije derastično su približene njihove obje pozicije na sceni-njihova psihoogija, životi vođenje vlasti i atagonizam sam po sebi. 

 

 

"Jedna kraljica kao britanska 'Željezna lady', ali kolebljiva i razdražljiva, druga stilizirana poput kakve suvremene žene koja upravo trči maraton svog života, a sve uobličeno s naglaskom na fizičke detalje i očitu senzornu napetost, na ironijski kodiranoj sceni definiranoj estetikom ružnog – Ferlinova predstava namjerno provocira nelagodu i pravi je primjer suvremenog meta-komentara koji povijesnu dramu Friedricha Schillera koristi kako bi progovorio o modernim političkim i društvenim fenomenima.

Poručuje to već na samom početku: otvara ju orguljaška verzija orkestralnog motiva na kojem se temelji pjesma Bitter Sweet Symphony, himna melankolije i rezignacije benda Verve, nastala na loopu tribute covera pjesme The Last Time Rolling Stonesa, koja pak vuče temelje iz tradicionalnog gospela… Beskonačni niz reinterpetacija, prerada i ponavljanja uspostavlja osjećaj sudbinske petlje: Ferlinove su kraljice zarobljene u unaprijed zadanoj strukturi, one su sampleovi koji se ponavljaju – tako i mi danas tek pokušavamo pronaći smisao, slobodu i autentičnost u svijetu koji nas neprestano melje rutinama, društvenim očekivanjima i ekonomskim pritiscima. Semper eadem; uvijek isto, moto povijesne Elizabete na koji nas podsjeća Ferlin."

 

Scena se otvara poprilično monotono za 4 zid ali ne traje previše-scenski nastup ovdje daje natruhe napetnice na samom početku-taj Marijin maraton na sceni implicira onu mataforičku trku za svoju poziciju-ne za život s presudom je pomirena zapravo ne s presudom jer nije (još) donesena nego sa optužbom a na shod presude-ako se donese spremna na sve scenarije.

 

 

 

Sve puno modernih rekvizita kostimi opušteni i moderni ovo obećava samo po sebi suvremenu interpretaciju a stavljanjem iste u modernu pojačava realizam nikad realiziranog povijesog susreta dvije kraljice. 

 

3

 

Jedna od rijetkih osoba od povjerenja Mariji je Hana Kenedy (referenca na povijesnu Jane) prijateljica iz djetinjstva koja sva sranja na njenoj robiji proalzi s njom prva osoba od povjerenja kojoj se stavlja najkompleksnija rola-gledanje zadnjih trzaja Marieje koja umire pod krvničkom sjekirom jer jedina osoba od povjerenja je ovdje zaštita ne od presude nego u generalnom okviru. Prvi ulazak na scenu ipmlicira napetost Hana je već na pčetku o priči nema dugih zapleta Marija čeka presudu a po kojoj osnovi? To se stvar koja se razmata pomalo.

 

4

 

Ferli ima te nekakve specifičnosti u načinu realizacije kazališnih klaiska u modernoj interpretaciji izdvajam dio iz tog intervjua:

 

"Kako se tema Marie Stuart na vaš dosadašnji umjetnički rad?"

 

"Lik  Marije Stuart mi je bio poznat iz opće kulture kao simbolično, martirijsko i poetsko mjesto u povijesti. Međutim moj prvi susret koji uključuje dublje istraživanje lika i djela dogodio se za potrebe predstave Conti di Prigonija (pjesme zatočeništava) za festival winer festwochen. Canti di prigionia vokalno je glazbeno djelo Luigija Dalla picole koji služeći se trima povijesnim ličnostima pjeva o zatočeištvu o zatočenom subjektu  određenoe povijesne ličnosti. Prvi dio naslovljen je Maria Stuart i posvećen njoj."

 

Seciram samo frgmente intervjua da vas ne davim detaljima elem jedna od tih je i Marija kojoj je to isto zatočeništvo bio život do realizacije smrtne presude. 

 

"Približite nam svoj susret s dramskim tekstom"

 

"Kad mi tekst dospije u ruke prčitam ga samo jednom i onda pustim da se "marinira" mjesec dana. Zatim tražim tijelo za takvu izvedbu. Kao koreografčesto doživljavam tekst fizikalitetom i pokretom. U ovom slučaju što zbog teme zatočeništva  i žrtve, što zbog intriga što zbog kombinacije trilera i kriminalističkog žanra , to je tijelo istodobno izloženo i skriveno vidljivo i nevidljivo prepoznatljivo i neprepoznatljivo. I to mi je ključ za početno redateljsko promišljanje ali i šire-konceptualno, prostorno i koreogrfsko.

 

Da budem sasvim iskren folirao sam kad sam s uvjerenjem prenosio ovdje kao svoje stvarno uvjerenje da sam odoživio koreografiju više od same fabule i radnje-ona je sam interpretacija doduše fizički kompleksna  i nadopunjava radnju dodaje tenziju trenutka kojih je predstava puna-suma sumarum pojačava taj antagonizam dvije poviejsne persone u stvarnoj povijesti nikad realiziran ali moćan interpretacijski kao fikcija koja ima doticaja sa stvarnošću. Marija je "fiksna" u oba slučaja je buduća osuđenica dok je ova druga-kraljica engleske u oba ishoda sud i porota. 

 

5

 

 

 

Istovremeno kako se 2 moguća ishoda odvojeno odigravaju kraljica-ova aktualna i pokvarena vizualizira slike u glavi što se u ključnom trenutko događa sa Stuart kojoj je presudila smrt-a ona vizualizira ono što se događa na toj strani s koje je osuda stigla ali to dolazi do novih i novi h preokreta.

 

6

 

Scena HNK 2 je specijalizirana za ovakve suvremene eksperiment projekte sa specijalnim osvjetljenjem i poprilično bližom pozornicom a pozicija u gledalištu odaje dojam-vizualno kao da se pozornica dijeli s glumcima. Taj koncept suvremenu  interpretaciju drame dodatno pozicionira u današnje narative borbe za vlast moć a u svemu stoji i taj religijski i nacionalni predznak koji je korijen svih ratova i antagonizama. 

 

Završnica su zapravo oove riječi-još ću se na njih vratiti sa početka  "If you tolarete this your children will be next" odnosi se na toleranciju fašizacije i tih podijela i polarizacije biti će te sljedeći vaša djeca-kao poruka koja zakucava na kraju. Ne može se iz nečega što je u samoj suštini nastalo na podijeli i polarizaciji odigrat nešto dobro-kad to pređe u fiks koji se evo stoljećima ne skida. Kompletna stvar s tim zakucavanjem je po onoj prvo su došli po...izgovarano kao mantra koja je masu pute potvrđena ali nema progresa već stoljećima i zato je u kategoriji vječne aktualnosti-u hnk 2 sa konceptom modernizacije. Ali i pored toga priče o borbi za poziciju i moć i podijele neposredno je i priča o iskrenoj odanosti i prijateljstvu Hane sa Marijom. Sukob dviju kraljica trajao je godinama

 

 

7

 

"Iako je Schiller "Mariju Stuart" napisao još 1800., samo pet godina prije smrti, aktualnost ovog djela do danas ne jenjava. Priča je to o moralu, moći, politici, osobnoj odgovornosti i borbi za prijestolje u kojoj su se našle škotska kraljica i katolkinja Marija Stuart te njezina rođakinja, engleska kraljica i protestantica Elizabeta I., što čini jedan od ključnih trenutaka elizabetinske Engleske u osamdesetim godinama 16. stoljeća. Tada je, naime, Elizabetin otac Henrik VIII. već počeo uvoditi protestantizam, čemu su se protivile, među ostalim, katoličke zemlje poput Francuske i Španjolske, a kada je Elizabeta došla na englesko prijestolje, ti vjerski i politički sukobi dosegnuli su vrhunac. I sama Elizabeta bila je žrtva političkog nasilja, kao i pokušaja atentata, a kao šlag na torti mnogi katolici nisu je smatrali legitimnom kraljicom i nasljednicom. Za njih je to bila Marija Stuart, koja je, prema kanonskom pravu, imala više prava na prijestolje no Elizabeta."

 

 

8

 

 

 

Dolazimo sad na nonaj najzanimljiviji dio 2 različite interpretacije. U oba slučaja kraljica Engleske ima moć osuditi potpisati presudu ili ne potpisati nakon rekaputualacije potpisuje-treba biti ubijena presuda je donešena sad se samo ima izvršiti krvnišsto ubiju ju ali ostaje dojam da su stvari ostale visjeti u zraku. Intrrvju uoči premijere s dvije kraljice i suprotstavljene strane Jadranko Đokić i Nina Violić pribliđavaju pozicije uloga.

 

 

"Nakon nekoliko godina ponovno vas gledamo zajedno na pozornici u drami ‘Maria Stuart’. Kako se pripremate za sraz dviju kraljica? "

 

 

"Jadranka: Zapravo, i nije toliko vremena prošlo od posljednje suradnje na predstavi ‘Zastave’. Imamo posebno koncentriran i miran proces rada s Matijom Ferlinom u čijem su timu dramaturg Goran Ferčec, scenograf Mauro Ferlin i oblikovatelj zvuka Miodrag Mijo Gladović. Oni su nam podrška u osvajanju teksta, scene, zvuka, tijela i misli. Jedna smo drugoj podrška u dijeljenju spoznaja do kojih dolazimo gledajući se i slušajući međusobno. Svakako nismo glumice koje se uživljavaju u ulogu tako da zamrze jedna drugu tijekom procesa. Kao što Marija Stuart ne izlazi iz dvorca u kojem je zatvorena, tako ni ja ‘u glavi’ ne izlazim iz HNK2, sve je podređeno procesu."

 

"Nina: Igrale smo zajedno u prošloj produkciji ‘Trilogija o Agamemnonu’. Jaca moju kćer Elektru, a ja njezinu mater Klitemnestru. "

 

" Predstava je o dvije rođakinje, suprotstavljene kraljice čiji sukob i borba za vlast vode prema uništenju jedne od njih. Kako je vama raditi s takvim tekstom? Javi li se međusobni antagonizam?"

 

 

"Nina: ‘Maria Stuart’ je jako napet Schillerov tekst, a naš dramaturg Goran Ferčec inzistirao je na tom trileru i još ga više podebljao. Sve je od početka vrlo skriveno, tajnovito, neizvjesno, podmuklo. Uživamo u toj strukturi jer nas radnja tjera u neprestanu akciju. Obožavam raditi s Jacom jer je brza i uvijek iskrena u svom davanju partneru. Dugo smo zajedno u kazalištu, ali nas uglavnom nekako rasporede da se vrlo rijetko srećemo čak i u projektima. Zadnji naš suparnički odnos bio je u ‘Idiotu’ Ivana Popovskog, još kad smo bile u ZKM-u, a od tada je prošlo sto godina. Jaca je igrala Aglaju, a ja Nastasju Filipovnu pa od onda mi ustvari nismo zajedno glumile neki jaki odnos. Moram priznati da sam sve ove godine baš to nekako priželjkivala i nadala se da ćemo sada, kao već neke druge žene, nakon toliko vremena ponovno dobiti priliku da se sretnemo. Marija i Elizabeta u stvarnosti nisu se susrele nikad, ali Schiller je točno na sredini drame upisao taj fiktivni susret. Redatelj Matija Ferlin napravio je nevjerojatno uzbudljivu, bogatu, mučnu, šašavu scenu od tog prizora koju nam je veliki gušt igrati. "

 

 "Jadranka: Ima neke jeze u spoznaji da tekst proizlazi iz povijesne činjenice u kojoj je Elizabeta doista Mariju Stuart devetnaest godina držala zatvorenom da bi je na kraju pogubila i tako prinijela žrtvu svojoj sigurnosti u zadržavanju prijestolja i smirivanju nemira u zemlji. Osim kroz pisma koja su povremeno izmjenjivale, stvarni susret dviju kraljica nikada se nije dogodio. Napisani susret u drami je Schillerova predodžba osobnog sukoba, a sada i naša predodžba dviju suprotstavljenih politika koja je, kako to u politici inače biva, puna lažne diplomacije i zapravo nikad ne dovodi do pravog dogovora, nego samo do ceremonije pro forma. Na koncu se ipak dogodi otvaranje bez ikakvih filtera. Predstava će raditi za publiku na puno nivoa - na likovnoj razini, razini zvuka, teksta, tijela. Sve to zajedno treba stvarati ambijent i atmosferu trilera, jako važne za ovu predstavu, pa vjerujem da obje nosimo uzbuđenje zbog jedne takve slojevite predstave na repertoaru."

 

Što nas dovodi do točke o kojima je post -u te dvjere pozcijije presuda je donesena Marija je nakon 20 godina osueđea i pogubljena a to je jedna perspektiva prestave ima i druga. Zastor pada scena se zamračuje odjava čina i najava drugog postsmrtni govori ili oni snimljeni kao materijal za amaneto smrti o presudi o životu općenito se vrbaliziraju dok se zastor diže ponovo. E to je već nešto-scena nikad bliže osvjetljenje vizalni dojam sve top-sad se  i ta napetost još intenzivnje doživljava kad se daje druga strana priče-io kraljici koja bivšoj nije tek tako na blef potpisala smrtnu presudu. Ova druga varijanta tu je više žensko nego što je kraljica, na toj poziciji je bilo dobro dok nije morala donositi takve odluke o životu i smrti i kakva je sad to neukusna zajebancija da ona o životu i smrti mora odlučivat. Abdicirat će (ili neće?) dvoji oko toga lomi se iznutra-čista sprotnost onoj iz prve verzije ali koji privid! Emoccionalni lom je samo trenutak slabosti koji prevaljuje i sad se zresetuirala zadržat će kontrolu i moć potpisati smrtnu presudu je stvar koj se mora da ga jebeš napravit. Tako i bi. Poptisala ona dala jednom od svojih bliskoh ljudi ali ne i eksplicitnu naredbu da se smaknuče provede a provodi se-nema nazad više. U prvoj verziji donošenje presude stva je odluke u drugoj cijepanja između osobnog i onog što se od nje očekuje da kao kraljica presudu izglasa. Ali šećer sam po ps-u ostavio u+za kraj. Iva Mihalić pred premijeru o samom kmadu i Hani kao ulozi koj igra Iva uvijek da širu sliku komada idem na jedno visok umjetničko mjesto.

 

 

'U svijetu lijepog privida na kraju ostaje samo ubojstvo žene'

 

"Politika kao scenski mehanizam

Kroz izmaštani susret dviju kraljica – Elizabete I., koja je za stroge katolike bila Henrikova nelegitimna kći, zbog čega je godinama bila meta političkog nasilja i pokušaja ubojstva, i njene sestrične Marije Stuart, koja je provela gotovo 19 godina u Engleskoj pod Elizabetinom skrbi, ali zapravo kao njezina zatočenica – Schiller ogoljuje ljudskost skrivenu iza krune i političkih spletki, koristeći stvarne povijesne procese i moralne dileme vladara onoga razdoblja za duboku psihološku studiju moći, etike, savjesti i moralne slobode."

 

 

Treća pozicija: biti uz

U središtu tog sudara, uz kraljice zarobljene između intime i politike, stoji lik Hanne Kennedy, odane pratiteljice i gotovo jedinog svjedoka Marijine ljudskosti. Tumači je dramska prvakinja Iva Mihalić, glumica čiji se rad kontinuirano oslanja na istraživanje empatije prema iskustvima koja joj nisu osobno bliska, nego ih gradi kroz precizan unutarnji rad. Razgovor u povodu nove produkcije središnjeg nacionalnog teatra i njezine najnovije uloge, počinjemo stoga upravo od te "treće pozicije" unutar Schillerova svijeta – liku koji nije ni nositelj moći ni njezina žrtva u klasičnom smislu, nego njezin najintimniji svjedok, iz čega proizlazi pitanje kako se takav lik uopće gradi na sceni.

"Hanna Kennedy je Marijina uzdanica i vjerna pratnja, netko tko beskompromisno stoji uz svoju kraljicu ne samo kao služavka, već kao njezin jedini ljudski oslonac u svijetu koji Schiller opisuje kao 'zatvorsku ćeliju s draguljima'", govori Mihalić. "Ona je svjedokinja Marijine transformacije iz strastvene žene u osobu koja prihvaća sudbinu, prateći je sve do samog trenutka pogubljenja. U tom binarnom svijetu, Hanna je most između političke moći i duhovnog trijumfa kroz mučeništvo." 

 

Još jedna konstantna kroz predstavu nije sve u poziciji i moći ima nešto i u odansoti do same realizacije presude-zaključna scena nakon drugog scenarija po kojem je kraljica potpisala Marijuinu likvidaciju pod pritiskom društevenog autoriteta jer se od kraljice očekuje četvrti zid ima čast vidjeti te zaključne riječi izvedene kroz formu pjesme-  "if you torate this ypur childern will be next pisano ne kao prijetnja pisano kao mali milijun potvrđena realnost do koje dovode podjele i kategorizacije religijske nacionalne političke.