(NE)POSREDNE INTERAKCIJE

 Treći dio iz trilogije "Nestajanje" reprizno (16.2.2024.) Prigodno repriziranje danas 13.4.

 

 Od onih sam koji svu svoju žestinu i gorčinu vole prosipati po plaćenim piskaralima. U tome na neki perverzan način i uživam kad se radi o onima koji zarađuju od riganja po drugima a sami ništa ne rade osim što kritiziraju i prosipaju svoja subjektivna nerealna očekivanja. Da bi se svatilo poantu treba ipak imati više otvorenu percepciju a ona koji put zašteka posebno kad je toga puno. Nedavno sam imao recenziju predstave u 2 djela "nestajanje" u kojoj mi je bio fokus povući konzistenciju u jednom aspektu sa Matanićevim trilerom "ćaća" pošto predstava dijeli tu zajedničku relaciju sa zlostavljanjem djece i ključnim razlikama u situacijama na živoj sceni u predstavi. Drugi dio "idvividualne refleksije osobnih nestajanja" svodio se na rasplet scenarija na relaciji Karlo (profesor zlostavljač) i Marko (odrasla osoba žrtva profesora pedofila 20 godina ranije) i seciranje drugih uloga koje prolaze svoje oblike osobnog "nestajanja" jer je koncept predstave izrežiran tako da
se to nestajanje projicira na više uloga a kod svakog na nekoj drugoj razini. Trebalo je vremena da se sve rekapitulira što je i realizirano. Usporedno sa tipkanjem ta 2 posta negdje u međuvremenu pod klik mi je došao tekst jednog takvog koji je stavio "senzacionalistički" naslov-"Nestajanje-predstava koja nastavlja veliku krizu drame HNK u Zagrebu" povremeno pročitam te nebuloze samo u svrhu da kasnije imam materijala za njihovo pobijanje. Prva stvar koja upada u oči-ovo s "krizom drame" kad je drama zagrebčkog HNK bila u krizi? 2014/2015? 2016/2017? 2018/2019? Sve navedene sezone su zabilježene kao jedne od najboljih a predstava na koju se ovaj linkani tekst lomi je jedna od boljih suvremenih kazališnih ostvarenja koje sam gledao. 

 

 "Već kad sam ugledao otvorenu sivu scenografiju s desetak poredanih stolica (potrošeni koncept kojeg smo se nagledali unazad tridesetak puta, a sada ga potpisuje inače maštoviti scenograf Stefano Katunar) shvatio sam da prevelikih očekivanja ne može biti. Poslijepodne prije odlaska u kazalište pročitao sam Zajecov tekst, (koji je nagrađen na natječaju Marin Držić drugom nagradom) i shvatio kako je pisac upao u vlastitu zamku pretencioznosti".

 

 Na scenografiju nemam primijedbi je statična fiksirana na isto ali je scena izbalansirana da se na njoj realiziraju priče o 2 obitelji koje se odigravaju paralelno. Pretencioznost? ovo je upravo čista kontra pretencioznosti realistično adaptirano suvremeno društvo svaka uloga zasebno proživljava kompleksnu situaciju Marko i njegova policajka-zbog situacije sa ostavljanjem sina u autu Marko duplo-zbog te situacije i onog traumatičnog događaja iz djetinjstva koji se reflektirao na sve u njegovom životu. 

 

 "Ova premisa obećavala je intrigantnu, uzbudljivu, emotivnu i psihološki razarajuću obiteljsku dramu, u kojoj se i blazirana znanstvenikova supruga Vjera i zgodna kći Tea, ambiciozno ogrezla u političku ambiciju, suočavaju s činjenicom da je glava obitelji sklon zadovoljavanju požude s dječacima, koji dolaze u kampus, koji dotični vodi. To je trebala biti duboka obiteljska drama s četiri lica, skandinavskog tipa, u stilu “Festena”. No, Zajec se upetljao u mrežu nepotrebnih likova i odnosa, koji u 140 minuta trajanja kod većine publike izazivaju dosadu i pomanjkanje koncentracije, i to već na polovini predstave. Utrpavanjem drugih likova u ovu priču izgubio je fokus s temeljne drame, a zauzvrat nije dobio ništa. Likovi Vozača, Dečka s ekrana, Policajca, Bake, Gazdarice i Katice nepotrebni su, dok su role Ane, partnerice Marka i konobarice Alise trebale, ako su već ubačene".

 

 Svaki od gore spomenutih "nepotrebnih" likova je nadopuna scene u svakom trileru postoje uloge koje su nadopuna bazičnim to priču nadopunjava. Posredništvo je ključno u određenim stvarima. Kad sam gledao ekranizaciju filmskog klasika "tko pjeva zlo ne misli" referirao sam se na "multipraktik" uloge-posredne koje su nadopunjavale scenu glavnoj glumačkoj postavi stavljanjem u više situacija (susjedi glavnih protagonista, putnici na Samoborčeku izletnici u Samoboru itd...) po istom principu u nestajanju su dodijeljene sporedne uloge. Sasvim je očekivano i realistično da će lik kakav je
ovaj iz predstave imati konobaricu u kući-ipak je ugledan član društva koji si to može financirat. A prektičan primijer je scena koju sam već-doduše u drugom kontekstu navodio u postu o individualnim refleksijama-kad Karlova kćer prepričava priču iz djetinjstva nekome tko to ne zna.

15. Tea s čašom u kojoj je piće. Pokraj nje stoji Alisa u uniformi konobarice.

 

 "TEA-Jednog ljeta tata me poveo sa sobom. Bila sam jedina djevojčica tamo. Ali sad mi je jasno sad razumijem da sam tada gledala na stvari nesvjesno indoktrinirana filozofijom gender feminizma Judith Butler. Sjećam se da je čitavo vrijeme bilo vruće, da su dečki spavali u šatorima a tata u kamp kućici u kojoj su bila dva kreveta. S drugog je pobacao svoje stvari papire i dokumente i napravio mjesta za mene. Sjećam se pokusnog mjesta tako su ga zvali. Veliki četvrtast komad zemlje ograđen limenom ogradom i bazenom u kojem se prikupljala zemlja isprana erozijom. Točno u sredinu zabili su kišomjer, a bili su tu i drugi instrumenti kojima nisam zapamtila ime. Sjećam se dječjeg smijeha i baterijskih svjetala na tankoj tkanini šatora. Mirisa šalše od domaćeg paradajza koju je kuharica kuhala u velikom kotlu igranja lovica po šumi. Tata je često uzimao djecu koje su imala neki hendikep, njih je bilo najviše. Tata to zove postupkom inkluzije . Sjećam se da sam jednom slučajno naletjela na tatu koji je tješio nekog dečka koji je razbio koljena. Dečko je kroz suze govorio da će do sutra proći. Ali tata mu je rekao da neće jer vrijeme liječi stvari samo ako se u međuvremenu s tim vremenom nešto radi. Tada nisam znala što to znači, ali sada znam da meni tata nikad nije rekao nešto toliko lijepo. Sjećam se da sam plakala zbog toga i to je zapravo sve čega se sjećam."

 

 

 

 

No oke...preko neih stvari se i može preći pošto dotični i pored promašaja ima riječi hvale za glumačku ekipu-ovo s vozačem što je isto ocijenjeno "nepotrebnim" nas vodi do poante posta. Ali dok dođemo do toga imam potrebu prenijeti dijelić zanimljivog intervjua sa scenaristom.

 

 5.TEA-"A milijuni ljudi bez ikakve kulture ili poštovanja i sa samo jednom agendom su godinama pred samim vrartima Europe. Lik Tee duhovita je, gorka studija mladog okorištenog domoljuba. Lik Tee duhovita je gorka mladog okorištenog domoljuba , za tvoje dramsko pismo neuobičajeno izravno ukotvljena u domaću političku kloaku: poneka Tea u svakom je televizijskom dnevniku ovih dana. Čini li ti se da si sa svakom svojom dramom sve direktniji u opisivanju društvenog konteksta u kojem živiš?"

 

 "Iz načina na koji me to pitaš imam osjećaj da se tebi tako čini. I to mi je na neki čudan način drago, iako ne mogu reći da je riječ o svejsnoj autorskoj autorskoj strategiji. Činjenica jest da je stvarnost koja nas okružuje, u onom trenutku u kojem joj se pridoda neka vrsta teatralizacije, isotvremeno i apsurdna i tragična pa je u tom kontekstu lik Tee podjednako i apsurdan i tragičan u onome što predstavlja za našu društvenu stvarnost. Ono što pak ona predstavlja meni osobno je neki oblik simboličnog zatvaranja očiju pred samom sobom i istovremenog bijega u nešto što je važnije veće i snažnije od nje same, a takav oblik grandomanije istovremeno je tužan ali bolno je prisutan u našrm širem društvenom okružju."

 

 U postu o refleksijama sam približio koncept o kojem se govori o ženi i kćeri kao žrtvama-u principu ne tolko o tome nego o njihovim oblicima tog nestajanja. Nisam čitao intervju osim sad kad sam ga ovdje prekucavao-nešto blisko mojoj interpretaciji iznesenoj u "refleksiijama" političko/ideološki delirij kao oblik obrambene reakcije na spoznaju da živi sa bolesnim seksualnim predatorom-oblik osobnog nestajanja dok je za Karlovu ženu bio cijeli konstrukt imaginarne stvarnosti kao "normalne idilične" familije u koju s godinama počne vjerovat. Svaka uloga nadopunjava glavnu priču i sve ima svoju poantu. Uloge (glavne) prolaze kroz razne situacije a upoznaju i druge ljude u tim svojim projekcijama nestajanja. Jedni su se suočili sa prošlosti drugi su iskonstruirali imaginarnu sliku "normale" a neki u idološko/političkim akcijama našli izlaz od relanosti (bar privremeno)

3.Glasna glazba Tea pleše kao da ne postoji sutra.

 

 

 

 

TEA-"Pleši Tea! pleši! Otkad sam ja u stranci tamburice je zamijenio trance. Sander Van Doorn umjesto ne dirajte mi ravnicu svira gold skies. Korijenje je isto, i na ravnici i na nebu. A jedino je korijenjem moguće zaustaviti eroziju. To sam naučila od tate a sve drugo sam naučila od života. Mene ne veže ništa i nitko rano učim da je politika stvar kompromisa, dobrog izbora i žrtvovanja osobnog pred kolektivnim. Pleši Tea!pleši pleši Moja domovina nema budućnost ako ta budućnost nisam ja. Globalizam ima iste ideološke sastavnice kao i svi totalitarizmi kroz povijest promiče ideologiju nacionalsocijalizma i vodi u društvenu regresiju. Zato nam treba društvena i moralna obnova. Pleši Tea! Pleši! jer ja sam budućnost i ti to znaš. I želiš mi se pridružiti. Želiš da ti otkrijem kako sam tako brzo naučila tako puno. Ja sam budućnost i sve što radim samo je zbog tebe. Dođi tu sam. Pleši i reci:dosta je stranih lobija i tuđih interesa! Čuješ ih kako zvone, to su zvona promijene koja dolazi, neka samo zvone! Pleši Tea pleši! Ja sam budućnost, meni zvona zvone! Neka zvone! Neka samo zvone"

 

 2 u 1 onako...istovremeno su isproblematizirane 2 stvari u talonu 1. osobni način da se skrenu misli sa realnosti da jebiga kako god ti je tata "ugledni građanin" na van podsvjesno znaš da je to daleko od istine. Alternativan način traženja izlaza iz situacije koji ne rezultira ničim pozitivnim suma sumarum. I 2.prvotni idealizam koji sve stranke i kandidati + obećanja promijena imaju što se konstantno pokaže kao obećanje ludom radovanje. S tim da nije ovdje fokus na političku poziciju dominantan više na refleksivnost osobnog nestajanja i nje kako i Markovog i Vjerinog samo kroz drugi oblik. Povezanost usputnih uloga koje se paralelno spajaju na sceni je ne zbog distrakcija nego zbog nadopune, a samo to "nestajanje" pošto je stavljeno u općenit kontekst se reflektira i u interakcijama političko-ideoloških pitanja.

 

 

 

 

 8.Karlo Vjera i Tea kod kuće.

TEA-Propadamo kao društvo i nestajemo! I to zato jer nas tjeraju graditi bezlično društvo koje računa na samodopadnost i na snagu ega koja će nas na kraju uništiti.

KARLO-Tea smanji doživljaj, molim te.

TEA-Što bi se drugo događalo? , to se događa!

 

 Vjera ulazi očito je u poslu.

VJERA-Onaj samodopadni čupavi lik kojega smo komentirali jučer. Napuhani prirodnjak. Koji se realtivno dobro drži, a isto je od rektora primio medalju, Bože.

TEA-(Vjeri) Pa ti misliš na tatu! (Vjera se nasmije)

KARLO-Ako ništa drugo, moja kći misli da se dobro držim

TEA-Realtivno. I za svoje godine. Dobro hoćeš čuti više tata?

 

 Kad predstava ne bi bila ozbiljna kao što je sve ovo bi se dalo pripisati obiteljskoj zajebanciji u opuštenoj atmosferi, a pošto je život s istinom u podsvjesti s kim žive korijen ova šablona odskače od tog zajebantskog konteksta kakav interakcija na prvu ostavlja. Karlova žena živi s istinom umotanom u imaginarnu sliku normale kćer-u prvom djelu predstave ono što je kod nje kako je u vizualizaciji scenarista i kako sam to percipriao na prvu prije čitanja njegovog pogleda na ulogu izlaz od realnosti koji vremenom prelazi u ozbiljnu ideološku zainteresiranost. 

 

 

VJERA-Čuti što?

KARLO-Tea misli da smo....kao društvo-

TEA-Kao politički sustav!

KARLO-...Zaboravili na-

TEA-Heidegger to zove Seinsvergessenheit.

VJERA-Tea ti imaš dva iz njemačkog, ali Seinsvergessenheit izgovaraš savršeno.

KARLO-(Uz uzdah) Domicilnost Vjera.

VJERA-Ajde domicilka, oblači se više molim te.

TEA-Evo! svi ste vi kukavice, to sam rekla i na sastanku. Nativizam države je koncept kojeg se kolektivno bojimo, pa ga treba uništiti sarkazmom. A milijuni ljudi bez ikakve kulture ili poštovanja i sa samo jednom agendom su godinama pred vratima europe.

VJERA-Tko se boji?....nemamo danas vremena za ovo...Tea- (Tea gleda kroz prozor)

 

 U jednu ulogu stavljeni su aktualni primijeri iz stvarnog života što daje još dodatno na realističnoj projekciji stvarnosti. Prva od niza urnebesno glupih paralela je ta da je i uloga vozača "višak" Kad je 20 godina kasnije-Karlova kćer od tek punoljetne tinejđerice do odrasle osobe došla u aktivnu politiku normalno da će imati vozača u kojoj će imati interakcija o važnim stvarima u vezi političkog puta. Ako ti sporedne uloge koje su scenska nadopuna priče naprave distrakciju i odvuku pažnju sa glavnih-onda je to tvoj problem koju ti predstavu uopće gledaš kad ti to uopće uspije napraviti kuršlus i izabciti ti pažnju sa onog glavnog. Nije dovoljno emotivno prenesen trenutak Markovok suoćavanja sa profsorom? (jedna od nabuloznih zamjerki teksta) i još povlači neke nemoguće usporedbe s nekim francuskim filmom kak je slična scena tamo odrađena i nameće se kao šablonu po kojoj bi trebalo izvoditi ovu. Jedina premisa koja stoji je ona u kojoj idu pohvale na konto dramskog ansambla za virtuozne interpretacije uloga. Sve je ovdje i bez distrakcija se može izvući poanta ( u nekim slučajevima i ne na prvu jebiga i meni je trebao koji dan dok se dojmovi rekapituliraju)

1.Markova obitelj-Pod pritiskom traume iz djetinjstva proživljava osobno nestajanje i konfliktne situacije sa ženom do trenutka suočavanja sa profesorom.

2.Karlova obitelj premisa a-žena godinama živi u iskonstriranoj slici idile i normalnosti sa istinom u podsvjesti koju kompromitira postsmrtno 20 godina kasnije premisa b-kćer kao neki izlaz od te iste realnosti politički se aktivira što kasnije prelazi u sve veći interes 20 godina nakon, je uspješna političarka do trenutka namještaljke koja joj je podvaljena nakon čega se reflektiraju 2 razine nestajanja-u političkom smislu i onom osobnom kad do točke pucanja dovede i situacija u kojoj cijeli život živi. Sporedne uloge su u svojstvu drugih ljudi s kojima 2 obitelji vode komunikaciju izvan svoja 4 zida otvaraju se nekome po pitanju svoje prošlosti. Sve u svemu ako zanemarim jednu pohvalnu stvar u tekstu a to je da ne samo da je izostavljeno riganje po glumačkoj ekipi štoviše i pohvaljeno je ali sve drugo-je valjanje totalnih nebuloza. A seznacionalistički naslov za koji klik više postavlja pitanje kad je dotični zadnji put bio u kazalištu? Jednostavno ko vode se napit-ne vjeruj ničijem dojmu osim svom. Ali bilo je i realnih pisanija o predstavi

 

 "Drama HNK se superiorno vratila na scenu. ‘Nestajanje’ je izvrsna nova predstava koju treba gledati"

 

 Prva stvar koja je upala u oči je realističan ili bolje-realan gledateljski odnos na scenu/uloge/scenografiju. Bez kmečanja kako je nešto "pretenciozno" (a bez da je argumentirano zašto usput) a nije a nije iz razloga koje se može argumentirat. Jer je priča životna, aktualna važna a ansambl kolektivno internalizira kompletan dramski tekst napisan da ne bude moralistički nabijen a u drugu ruku da realno prenese važna pitanja i projekciju konkretnih raznih događaja na svakog od uloga individulano. To što je nekima "pretenciozno" realno se zove-kvalitetan ulaz u uloge i uvjerljivo prenesena kreacija. Elem zapetljao sam se u digresiji koja je sad kompletna. Druga zamjerka (na početku linkana) je bila apropo pozornice a ovaj drugi realniji sve demantira.

 

 "Vrijeme se raslojava na prošlost i sadašnjost, pa onda i budućnost, koja se događa 18 godina nakon osnovne priče ove drame. Ti se vremenski tokovi nelinearno prepliću na više razina i zajedno s nekoliko odvojenih fabularnih rukavaca tvore sugestivno tkivo ove predstave, koja zapravo nije jedna predstava, već nekoliko manjih komornih komada koji se polako ulijevaju u zajednički bazen uzročno-posljedične, autorsko-kritičke anamneze moralnog posrnuća jednog društva.

Scenografski (Stefano Katunar) je to riješeno vrlo jednostavno: golema HNK-ova glavna pozornica svedena je na bezličnu sivu kocku koja se konkavno sužava u dubinu, sugerirajući kompresiju. Težina krivnje, težina povijesti, težina istine, a možda i put u ništa, u nestajanje, ali isto tako i put prema razotkrivanju kriv(a)ca?"

 

 Uočeni potencijali i kod onih koji piskaraju, a svi imaju neku svoju interpretaciju ne događaja nego uloga. One su podložne raznim intepretacijama i to je zaseban ogranak zanimljivosti. Podijela je samo u jednoj stvari-glavni protagnosit počinje kao uloga koja nestaje druge (iz Karlove familije) podsvjesno nestaju na različite načine. Žena sa istinom u podsvjesti i pored iskonstruirane slike svoje "istine" o čemu je njeno izravno svjedočanstvo posmrtno u direktnoj naraciji. Kćer pod pritiskom političkih namještanja sve povezano s tim događajem rezultira i izbijanjem iz podsvjesti prave istine. Druge uloge su ovdje osobe outsajderi koji nisu njihovi članovi obitelji koji su nadopuna i s kojima glavni protagonisti/antagonisti vode interakcije o kojima ne razgovaraju unutar svoja 4 zida. U kompletnoj priči taj dio bi trebao biti najanje konfuzan i odvlačiti pažnju sa glavnih događaja. Ali ima još ovdje iako je glavna jedna premisa druga povlači pitanje problematizacije politike općenito i do kud sve (do) vode političke igre i smicalice. Tamna podloga scene je projekcija crne realnosti refleksija života sa istinom podloga koja odgovara konceptu predstave. Crnjak teme crnjak podloga-sa svim situacijama koje su se (iz)događale unutar 4 zida 2 obitelji su konzistentne s depra scenskom podlogom, u principu ne postoji ni jedan kadar humoreske i pozitivne vibre u interakcijama predstava je sasvim ozbiljna i set je prigodno pogođen. Vidljivo je i na fotki ispod-u većem fontu, ali neću sad litanije o tome da se prebacim na druge stvari koje se posredno događaju pored one glavne na relaciji pedofil-žrtva. 

 

 

 

 A to je problematizacija ne samo načina za nekakvo osobno isključivanje od realnosti kao metoda nego i neposredno problematizacija politike općenito-konkretno mislim na ulogu kćeri. Već sam nešto rezimirao u prva 2 posta sa strane odnosa unutar njihova 4 zida, slojevita priča vjerovatno jedna od onih sa najviše preokreta pa još i to treba s te točke rekapitulirat-šteta da jebiga ostane visit u zraku, ipak je važan detalj i kao fragment glavne priče i kao zasebna scena-i tako ima i odvojenu poantu od prvih premisa već navedenih. Čitanje djela prenesenog iz intervjua ovdje mi se otvorila premisa uloge Karlove kćeri i njene političke karijere kao metoda zatvaranja očiju pred stvarnošću možda i stvarna entuzijastična premisa da je od onih koji će donijeti promijenu na bolje iako vidljivo je kroz scenarij-tu je situacija zapletena do hudinijevskih granica da je teško i odrediti konkretnu ideologiju koju zastupa. Problematiziraju se Škoro i "ravnica" (što je pohvalno) ili se (premisa 2) spominju u kontekstu promijena u početku od najtrivijalnijih stvari-ima tu i desne retorike ("domuljublje" "bolja Hrvatska") a i lijeve (kozmopolitizam ideološko pozicioniranje nativizam i slične riječi koje predstavljaju SF desnim mentalnim sklopovima) Elem jedina pretpostavka je problematizacija politike generalno neovisno o ideološkoj poziciji sa više naribavanja ove desne s obzirom na suvremenost drame i da je ta desna strana agresivnija i aktualna. Pored glavne teme odnosa na relaciji zlostavljača i žrtve vrijedno je sagledati i tu situaciju. Početni entuzijazam gore naveden kao obrambena reakcija od brutalne stvarnosti u podsvjesti s kim živi u drugom činu se preokrene u fijasko 

 

 

TEA-(Vozaču) što ti radiš tu? (vozač zuri u Katicu)

TEA-Katice, dajte malo požurite tatu

KATICA-Hoću, hoću (Katica izlazi)

TEA-...Šta...no? i na kraju ovo je potpuno neprimijereno

VOZAČ-Provaljeni smo jebiga.

TEA-Tko je provaljen o čemu ti pričaš?

VOZAČ-Ozvučili su ti auto.

TEA-Meni? tko?

VOZAČ-A tko

TEA-Idiotarija-

VOZAČ-S vrha je stigla direktiva.

TEA-Ma šta pričaš ti, kakva direktiva s vrha?

VOZAČ-Već su pustili glas

TEA-Moj auto? (trenutak)

VOZAČ-Gle sad sam saznao da kreće istraga i da se spremiš-

TEA-Ma tko je pustio glas, kakav glas?

VOZAČ-...Jer su znali za dozvolu za to da si pritiskala-

TEA-I kakvu jebenu dozvolu, čovječe? Znaš ti koliko dozvola dokumenata doznaka i papira dnevno prođe kroz moje ruke i sad bih ja trebala-

VOZAČ-....Za postrojenje za rasplinjavanje drvenog plina Isuse, Tea. Znaš o čemu pričam. Na mjestu gdje ti stari ima onaj svoj znanstveni kamp. Nema potrebe da se meni pravdaš maco . Pa ja sam ljudima nosio tu lovu. I to su sve čuli preko te bubice. (trenutak)

TEA-Meni?

VOZAČ-Tebi, da. 

 

Forward na rapslet turbulentnog scenarija.

 

 

 

 

TEA-(U mobitel) ..jer ja imam arhivirane pozive sve pozive nisam ja od jučer ili računate na to da ću odjuriti do prvog mosta i sve svoje telefone pobacati u Savu? Pa šta je vama ja sam...halo
KARLO-Ti si na svim portalima Tea (Tea ponovo zove)
TEA-E, nećeš ti meni poklapat
VOZAČ-(Tei) Rekao sam ti da će pustiti glas
TEA-(Karlu) Je'l jesam tata na svim portalima a znaš zašto? Zato jer sam slijepo vjerovala u domovinu zato! I zato jer me sad ta moja domovina očito za nagradu odlučila fino pufukati. A ti ništa ne brini i molim te ko Boga ne surfaj, nego se više spremi za tu misu. 

 

Paralelno sa ovom scenom kad dolazi do točke pucanja one političke dolazi i do one na realciji Karla i njegove kćeri.

 

  
KARLO-Tea zašto mi ne daš da dođe do mene?

<>TEA-Tata molim te-

KARLO-Vidio sam ga možda dva puta </>

Mic po mic i stvar se prebacuje sa razgovora o Karlovom unuku u interakciju o kampu.

KARLO-Tvoja mama-

TEA-Molim te ne spominji mamu, rekla sam ti već. I da trebao bi napokon zatvoriti taj kamp odavno to mislim oduvijek..

KARLO-A tako ti misliš

TEA-I bez obzira na sve ovo sranje ja ti se kunem da ću dovući bagere na tu tvoju zemlju i do temelja prekopat sve ono što si-

KARLO-Dobro što je tebi?

TEA-Meni što je meni?

KARLO-Tvoja mama bila bi žalosna da-

TEA-(Trenutak) prestani s tim! Dosta je bilo pa mama je sve znala, što je tebi? Ona je znala čitavo vrijeme je sve znala a ti...što je što me tako gledaš? ti si dopustio da nas sve to pojede i evo nas sad tu na tvojoj spaljenoj zemlji oglodani do kraja mi smo sad tu i što sad?

 

Ova premisa odgovara Zajecovoj interpretaciji uloge Tee, politička aktivnost kao ozlaz od realnosti koja se nakuplja godinama i nakon silnih godina grune pod pritiskom političkih namještaljki. Rekonstrukcija Karlovog kampa je iz ove pozicije više nekog osobnog karaktera-vjerovatno osvete života s istinom koja godinama stoji u podsvjesti koja je godinama bila na relaciji s internalizacijom fiktivne slike "normalnosti" koja nakon puno godina pod pritiskom puca samo se treba (sa)gledati ključne reference u scenariju Karlova žena-drago joj je što je nema (sad više ne mora živjet sa iluzornim slikama i pravom istinom) i kćer-cijeli prvi čin, zaokupljenost političkim/ideološkim parolama i aktivnostima u drugom kao realizirana odrasla osoba i mlada perspektivna političarka u ključnom trenutku puca pod navalom istine. A (ne)posredno se problematizira i politika na generalnoj razini ali fokus je stavljen na više oblika osobnih nestajanja. 

 

TEA-"I još bih im rekla da se na kraju vremena na kraju svijeta nalazi moj pravi dom. Koji odmah prepoznajem iako u njemu nisam nikad prije bila. I ispred kojeg me čeka sjeverni bijeli polarni medvjed, moj sin kojem trčim u zagrljaj i grlim ga tako da nikad ne prestanem. Sve bih im to rekla da su me voljeli. Samo da su me voljeli da su me voljeli".

Predstava se u principu svodi na interpretaciju više oblika osobnih nestajanja od kojeg je glavni onaj protagonista drame povezano kroz različite individualne projekcije. Ps ovako sa strane kad mi se po glavi motaju ideje jebena bi bila završnica da je scenarij u interakciji između njega i kćeri pisan po Karlovoj mantri koju je upotrijebio u suočavanju s Markom kad ga je kćer (opravdano) zakinula za viđanje s unukom i njavila prenamijenu njegovog kampa-ovdje bi tek zakucale njegove riječi upućene Marku da je s kćerine strane upućeno njemu-"čovjek se ne smije svesti na ono što mu se događa" Ali ja nisam scenarist to je samo moj promatrački dojam. 

 

 Ali to mi vraća film na scenarij i scenu u kojem se izmijenjuju razne stavke što bi ona njima sve rekla-o eroziji o gubitku 1,25 milijardi eura da u proizvodnji nedostaje sveobuhvatni okvir za za zaštitu prirodnih resursa, o urušavanju zelenog europskog plana (ciljano konkretno pretpostavljam-na one iz svijeta politike s obzirom na njenu intenciju prenamijene kampa) i zaključno-o svom sinu samo "da su me voljeli" Dubinski sagledavano iz psihološkog kuta-"da su me voljeli" što je indikacija da je i u tom svijetu politike bila u nekom lovu na ljubav "da su me voljeli" jer isto tako pored situacije u njihova 4 zida sa perverznjakom nije bilo ljubavi-bilo je indikativno i u njihovim obiteljskim interakcijama, a i ono finalno-Tein obračun s Karlom-"mama je sve znala o tebi" "dopustio si da nas to pojede" se i u njenom slučaju prekasno kanalizira na van na točki s koje nema nazad-derastično zakašnjela prava reakcija reklo bi se. U životu sa spoznajama s kim zapravo živiš i na to se konstruira imaginarna slika "normale" u principu u toj obitelji nema ljubavi-očit je njihov antagonizam od samog početka do kraja kad totalno eskalira. "Žrtve okolnosti" po Zajecu su vjerovatno u tom parametru.