DVOSTRUKI BLAM

 Nešto sasvim drugačije od filmsko/kazališnog posta ali na tragu njega jer po satiričnom konceptu ima veze s umjetnosti ali pomalo do toga ćemo tek doći. Podloga za tu istu satrirčnu sprdnju i zajebanciju je bila nekad izvanredna hip-hop grupa tram 11 nedavno ponovo oukpljeni. Svi mi koji volimo hip-hop kao žanr smo slavili kad su se nakon više decenija neaktivnosti ponovo okupili jedini problem je što su se-ponovo okupili! Ono što im je krimen preko kojeg im se ne može preći je miltantno desničarenje širenje primitivizma simpatiziranje nakaradnih zaostalih ideologija kojima su se posrali po "vručini gradskog asfalta" "maloj na stranu" i svemu dorom i kvalitetnom što su napravili 90-ih 2000-ih. Bolesne izjave srleta alias General woo-a svojevereeno je bio pun njegov fejs profil a iste nakaradne ideologije promovira kroz svoj opsukrni zadnji album s Targetom. Da se sami uvjerite

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ovo zadnje sa "čišćenjem" društvenih mreža od "dama bez djece i muža" je najniže dno na koje se može pasti. Zanimljivo u najmanju ruku kako nekad normalni ljudi skoro intelektualci se zarotiraju za 360 i postanu  ovakvi bolesni idioti. Bit dramske umjetnosti je da se protiv takvih pećinskih ideja bori to će biti i rekvizit za neki od narednih postova o predstavama koje se bave problematizacijom ovakvih nakaradnih svjetonazora. ali više nego o tome htio sam skrenuti pažnju na jedan satiričan brutalno dobar video u prime time-u 

 

 

Osim što su sami od sebe napravili nakaradne kretene s pećinskim svjetonazorima i srozali na samo dno i sve ono što su kvalitetno prije 20+ skoro 30 godina napravili vodeći satiričari na Balkanu su ih dodatno našamarali još gorom blamažom. Zabijen im je gol iza njihovog autogola.
 

 

 

NEVERBALNE INTERAKCIJE

A sad sa 2011 i 2019 forward na malo bližu 2014-u i 2022 kad je ovaj post prvi put objavljen. 

 

 "Gluma je proizvod glumca ili glumice, koji su osobe zaposlene u kazalištu, televiziji, filmu ili bilo kojem drugom pripovjedačkom mediju, koji kazuju priču utjelovljujući lik i kroz izgovaranje ili pjevanje pisanog teksta. Gluma se može oslanjati i na govor tijela pa tekst i verbalna komunikacija nisu uvijek nužni.

Gluma je i naziv koji koristimo za skup glumačkih vještina pomoću kojih glumac oblikuje lik u nekom scenskom djelu".

 (Wikipedia)

 

 Najdominantnije 3 forme su televizija,film i kazalište, ovdje će biti sasvim druga forma-ona koje se wikipedija eventualno generalno
dotiče u kontekstu "bilo kojeg drugog pripovjedačkog medija". Konkretno druga forma koja odskače od ovih navedenih a isto rezultiraju uvjerljvošću i kreativnim kreacijama su uloge u spotovima. 

 

 

 

 

 

 

 

Nisam nekl glazboholičar samim time nisam pratio spotove s nekom intenzivnom koncentracijom, iz pozicije onog prije više od 10 godina. Spot iz kojeg su kadrovi snimljen je prije 10 godina, period kad sam nakon dugo vremena stagnacije ponovo bio u laganom povratku zagriženom praćenju domaće kinematografije, potreba za umjetničkom kvalitetom i realizmom presudila je nad kojekakvim instant-hitovima američke kinematografije. Bio je to period početka popularizacije hrvatskog filma kad su snimljeni neki od intrigantnih kvalitetnih filmova "šuma sumarum" (2010) "Majka asfalta" (2010) "The show must go on" (2010) "Ćaća" (2011) da ne nabrajam dalje popis je popriličan. Nakon pogledanih određenih filmova u kinu guglalo se u vezi s njima u "lovu" na informacije o dvd-distribuciji ili nekom online stremingu, tako su mi ovi spotovi došli random pretragom. Spot od prije 10 godina jedna od Ivinih prvih uloga u neverbalnoj interakciji. Podloga je bezveze ali spot kroz scenske plesne interakcije govori o dvoje koji se privlače i odbijaju. Jedan od rijetkih slučajeva u kojima spot ima značajnu prednost nad tekstom su ovako izrežirani spotovi samo gledanje bez neke fokusiranosti na tekst je prva stvar koja se uočava 

 

  

  Iz pozicije promatrača virtuoznost izvođenja spota na režijsko-glumačko-kreacijskoj razini je daleko iznad samih pjsemi na kojima se baziraju.Prije 3 godine na ljeto sam imao post "bez scenarija" koji se svodi na jedan video-spot iz 2014-e isto sličnog koncepta konkretiziranog privlačenjem i odbijanjem sa tendencijom (po)mirenja na kraju. Tekst nije nešto vrhunski što bi na duže vrijeme zaokupiralo pažnju ali spot je kreiran i realiziran filmski kvalitetno. Ponovit ću i taj video ovdje.

 

 

Na postu od prije 3 godine Isabelči je ostavila konstruktivan i kvalitetan komentar:

 

 "osvrnuti ću se na ovo posljednje, meni osobno , jako zanimljivo, pokret bez scenarija, govorne inerpretacije itd.
Ovo dvoje mladih, iznimno talentiranih ljudi pokazalo je
mnogo toga , usuđujem se reći , starijim glumcima od sebe,a i isto takoi svojim vršnjacima, dakle; Ne čudi me uopće sudeći prema njegovu šarmu , a posebice glumačkim transformacijama koje je sjajno pokazao u seriji ‘Na granici’ te na kazališnim daskama u komadu ‘Legenda o svetom Muhli’,a o "Larinom izboru" da i ne govorim.
O Ivi Mihalić sve sam rekla u jednom od tvojih prethodnih postova, a vezano za transformacije meni najdražeg , prerano preminulog
Ive Gregurevića, e sad, tko je tako znalački za ovaj spot,klip, ili što već jeste odabrao baš njiih dvoje, ili sam propustila vidjeti, ili sam i biti taj lik , odigrati ga doslovno kao takvog , ne postojati , ne biti svoj, biti lik , biti uloga .
Ne izreči niti jednu riječ, pokretom, govorom tijela, pogledom
ovako snažno mogu samo vrhunski umjetnici , oboje daleko
izvan svog vremena,, spomenuh već laureate da tako kažem nikad nadmašene; Ivo Gregurević, Fabijan Šovagović, ako krenem ka stranom tlu jedini to može Jack Nikolson, Denzel Washington i
Shean Connery po meni, vratiti ću se još jednom ovoj temi , samo stoga što nisam koncentrirano slušala tekst ove pjesme u klipu pa mi još nešto nedostaje u razmišljanjima na ovu temu."več jako umorna od današnjeg dana pa ispustila, uglavnom, ovo dvoje
vrhunskih glumaca ovo su odradili maestralno i ponovno se vraćam na ono što krasi vrhunske , usuđujem se reći, nad-glumce i ljude koji
definitivno ne pripadaju niti ovome vremenu,a niti našoj filmskoj,
kazališnoj ili kojoj već industriji, Veličina glumca po meni, samo manjim dijelom očituje se u vrhunski naučenom teksu, potom
sposobnošću unijeti se u temu i tekst o kojem/kojoj je riječ, doslovno
zaboraviti sebe i biti taj lik , odigrati ga doslovno kao takvog , ne postojati , ne biti svoj, biti lik , biti uloga .
Ne izreči niti jednu riječ, pokretom, govorom tijela, pogledom
ovako snažno mogu samo vrhunski umjetnici , oboje daleko
izvan svog vremena,, spomenuh već laureate da tako kažem nikad nadmašene; Ivo Gregurević, Fabijan Šovagović, ako krenem ka stranom tlu jedini to može Jack Nikolson, Denzel Washington i
Shean Connery po meni, vratiti ću se još jednom ovoj temi , samo stoga što nisam koncentrirano slušala tekst ove pjesme u klipu pa mi još nešto nedostaje u razmišljanjima na ovu temu."

 

 
 Moji odgovori na njene komentare ispod tog posta su sasvim drugi, sad s vremenskim odmakom izanalizirat ću stavke njenih komentara koje su mi posebno zanimljive. Prvo, glumačke transformacije su filmski izrežirane da bi bez problema mogle biti i u formi kratkog filma. Pogledao sam dosta kratkih filmova što su uvijek posebno izazovni projekti i "sklizak teren" jer u malo vremena treba adaptirat sve uvod zaplet fabulaciju interakcije, i priču. Spot vidim kao nešto što može poslužit kao materijal-inspiracija za neki kratak film eksperimentalni projekt bez govornih interakcija samo baziranim na scenskom izvođenju.Virtuoznost izvedbe u ekstremno malo vremena je na svim razinama komplexna realizacija od režijske scenarističke do glumačke.To je tek jedna stavka druga koju navodi je talent(iranost) isključivanja iz stvarnosti i uključivanje u neki fiktivni svijet u kojem fikcija postaje "stvarnost" a uloga "život" bez toga ništa od uvjerljivih scenskih kreacija uloga kojima je suština da budu uloge a ne stvarne osobe, iako ih stvarne osobe interpretiraju poistovjećuju se s njima ulaze u "virtualnu stvarnost" u kojem scena postaje realnost. Jedna stvar koju u žaru rasprave zaboravih replicirat u komentaru je zapravo jedna stvar koju sam na ovo htio dodat. Kao najkompleksniju stavku uspješnosti i uvjerljivosti kreacije uloga vidim ni manje ni više nego isključivanje iz stvarnosti, i prelaska u ulogu "ne postojati," "ne biti svoj" "biti lik" "biti uloga" kaže Isabelči ja bi još dodao i sve eventualne distrakcije koje se mogu dogodit preći preko njih kao da ih nema. To ovdje sve stoji, svaka stavka je zadovoljena. Kao prilog za dodatnu potvrdu te izjave ubacit ću još koji sreenshot iz spota. Ali Isabelči se dotiče i još jedne važne stvari: 

 

 "ovo dvoje
vrhunskih glumaca ovo su odradili maestralno i ponovno se vraćam na ono što krasi vrhunske , usuđujem se reći, nad-glumce i ljude koji
definitivno ne pripadaju niti ovome vremenu,a niti našoj filmskoj,
kazališnoj ili kojoj već industriji, Veličina glumca po meni, samo manjim dijelom očituje se u vrhunski naučenom teksu, potom
sposobnošću unijeti se u temu i tekst o kojem/kojoj je riječ, doslovno
zaboraviti sebe i biti taj lik , odigrati ga doslovno kao takvog , ne postojati , ne biti svoj, biti lik , biti uloga"

 

 Pogodak u centar, puta 2 jer ako se izuzme glumačku Legendu Hrvatske Ivu Gregurevića, konstantna su baljezganja kako nema više kvalitetnih i talentiranih glumaca/glumica i to uglavnom od strane onih koji niti prate film nego im je vrhunac pogledat neki klišejzirani američki spektakl. Čast klasicima, starije genaracije glumaca briljiraju u exyu filmovima, Franjo Šafranek i Fulir u
"tko pjeva zlo ne misli" su klasik hrvatskog glumišta ali ima i u mladim generacijama talenata. Isabelči ističe svojim komentarom činjenicu da je tako. Što pobija hektične generaliziacije kako je prije bilo super a sad je "dno" na ovom blogu su analizirani samo najkvalitetniji filmovi koji su iz kategorije realističnih inspirativnih edukativnih scenski/scenaristički/redateljski/glumački umjetnost.Isabelči ističe /primjećuje samu suštinu te objave na što su mi kroz ovaj blog intencije skrenuti pažnju. Druga stvar kao i Isabelči, na ovu njenu premisu o očitovanje veličine glumca samo jednim djelom premisa svakako stoji. Instant tv-projekti poput ovog pokazuju najnižu razinu dno dna od glume, amaterski loše zapravo ispod amaterske razine nabiflani tekst, bez uživljavanja u ulogu, bez interpretacije emocije u ključnom trenutku koja se u određenoj situaciji konkretno očekuje da bi bilo uvjerljivo, realistično,kvalitetno u 2 riječi vrijedno gledanja. Ako me išta može odbit od gledanja (a može) onda su to uz prenapuhani irealizam loše glumačke kreacije uloga kakvih se da vidjeti masu na instant-serijama kao što su redikuli iz "Kt2" za koje su uzimali totalne antitalente, a i takvom profilu serije bi izvanredna plejada akademskih telentiranih glumaca bila jedina svjetla točka. Zapravo ni oni ne bi popravili prosjek tako nečem loše režiranom jer najveći talenti teško mogu spasit nešto što je loše izrežirano.Pored toga, kvalitetni filmovi naše kinematografije ne dolaze do izražaja. Drugi problem je što se po televiziji redovito emitira šund zbog kojeg kvalitetne stvari kao što su gore linkani filmovi ne dođu do izražaja, a plus to i skepsa. Kao primijer kombinacije kvalitetne režije, scenarija, izbora ekipe lokacije snimanja, glume može se izdvojiti hbo-ov nedavni projekt iz 2018. "uspjeh" nije Tanović bezveze oskarovac. Na stranu sad primijeri spoja svih potrebnih stavki za kvalitetan projekt da se vratim na neverbalne interakcije. 

 

 U spotu, se i bez scenskih govornih interakcija vidi da premisa stoji kao još samo jedna potvrda da je tekst samo jedna mala stavka kvalitetne kreacije koja ostavlja uvjerljivost kao da je stvaran događaj. U još drastičnije manje vremena nego što je jedan prosječan kratak film (10-40 minuta) u spotu za pjesmu od 4 minute su uključene sve stavke koje trebaju bit ispunjene da bi stvar imala poantu. Ali imala je Isabelči još kvalitetnih i inspirativnih komentara apropo samog videa.

 

 "opet izražavam svoje osobno mišljenje) tako
plitak da plitkiji ne može biti, pjesmuljak koji je valjda nastao po onoj;
hajdemo nešto sklepati i "odtamburati", narod voli sve, a da bi bili što slušaniji( čitaj gledaniji pomoći će nam vrhunski glumci)
da sad ne citiram stihove iste, da ne dobijem osip, želim reći da ih je ovo dvoje vrhunskih pripadnika filmske, dramske i kazališne umjetnosti
podiglo na nivo kojem ovi glazbenici nisu dorasli.
I znaš što sam uradila?
Totalno sam izbacila zvuk i još jednom odgledala
perfekcionističku izvedbu ovo dvoje vrhunskih glumačkih talenata,usuđujem se reći ikad koji su se pojavii na našem Hrvatskom
glumačkom nebu.
Gledajući ih, onaj tko iti malo razumije govor tijela sam može
iznjedriti vrhunsku dramsku priču"

 

 U odgovoru na njenu repliku složio sam se s njenom kategorizacijom pjesme ali kao što i ona rasčlanjuje ne radi se o pjesmi, ovo je bila usputna digresija. Naravno sve eventualne digresije su poželjne, ali fokus nije na tekstu nego isključivo na spotovima. Realizaciji kvalitetne priče u spotu doprinijeli su dvoje kako kaže Isabelči dvoje vrhunskih pripadnika filmske dramske i kazališne umjetnosti. Ta njena observacija mi je dala materijala pogledat spot kao nešto što nije spot nego dramska priča, vidjeti ovo u formi kratkog filma bila bi senzacija. Tim više što još nema ovakvih adaptacija bez govornih interakcija u filmovima. Konkretno gledanje spota kroz te okvire je stvar iznimke ne pravila kad je fokus kod toga prioritetno na pjesmama, ovdje je situacija obrnuta, kad spot uključuje realizirane mlade glumačke talente vizualni dojam usklađenosti sa podlogom dolazi u prvi plan. Zanimljivo je isčitavanje emocija i misli samim gledanjem scenskog nastupa što je razlog da se ovoj formi da više vremena od 3-4 minute unutar spota za neku srednjažalost pjesmu. 2 kvalitetno režirana spota sa izvanrednim glumačkim talentima za pjesme koje same po sebi nisu nešto apstraktno. Ovo je rijedak slučaj u kojem fokus stavljam na spotove ispred teksta ovo je na razini filmske priče poražavajuće u kompletnoj stvari je što neke stvarno umjetnički kvalitetni i moćni tekstovi nemaju tako kreativno vizualizirane režirane spotove sa provjereno kvalitetnom glumačkom ekipom nego su podloga "kuruzi" Još u prilog idu 2 komentara ispod videa koji se uopće ne referiraju na pjesmu nego samo na spot i glumačku talentiranost.Dodatno bi bila izvanredna stvar da je scensko-glumački spot bio podloga za neki tekst vrijedan pažnje, tekst na visokoj umjetničkoj razini. 

 

A neposredan povod mi da baš sad ovaj post izvučem iz arhive i da ga isto ne samo repriziram nego i reaktualiziram bio je onaj prethodni u kojem se cipelarski obrušavam na kritičarska piskarala vezano za prigovore kako je u "ćaći" "malo" verbalnih interakcija-a sve je stvar percepcije-samo perciptivno hendikepirani promatrač će to pripisati pod faličnost-manjak govonih scena u filmu a kojih uopće ne manjka nego se na ključnim mjsetima sve izražava neverbalizmom-kao što je u ovim spotovima slučaj interkacije samo scenske približavaju koncept približavanja i (emocionalnog ) udaljavanja-iznjedriti priču iz samo toga-Isabelči je perciptivno moćna moguće je samo promatranjem interakcija bez scenarija a isto je na mjestima na kojih scenarja-(navodno) fali trebalo primijeniti taj princip neverbalne glume. Imao sam na orginalnom postu zaključak.

 

 Ideja ovog bloga je bila popularizacija domaće kinematografije i prikazivanje atmosfere iz kazališta, Isabelči je uz još neke koji ovaj blog redovito prate (da ne nabrajam, jer ću sigurno nekog izostavit) uvidjela te stvari koje su intencije i poanta ovog bloga, komentari sami po sebi crno na bijelo stoje da gađa "u centar". Imamo kvalitetne filmove, režijski scenaristički, redateljski i glumački moćne nabijene realizmom i problematizacijom mentaliteta, obiteljskih odnosa st(r)anja u državi. Prepoznajemo li se u dramama kao društvo je važno pitanje, period popularizacije filma u Hrvatskoj je u kulmulativnoj fazi i nakon toga je bloganje o tome još zanimljivije.

 

 

 

 

 

 

 

 

Kadrovi iz spota iz 2014,jedne od niza scena neverbalnih interakcija koje bez teksta interpretiraju konkretan događaj. U režijskom parametru, bez scenarija iskazane emocije iz samog scenskog nastupa iz pogleda se uočavaju kompleksnosti privlačenje/odbijanje toplo-hladne igre. Virtuoznost samo fizičke izvedbe mi je kao i Isabelči bila jedini razlog za objavu posta, sad s vremenskim odmakom radim nadopunu. Gledanje videa sa punom koncentracijom otkriva specifične čari scenskog govora. Tim više je poražavajuće da ovakvi spotovi nisu napravljeni za neke kvalitetnije pjesme. Isabelčina premisa o intencijama popularizacije pjesme samim spotom sa mladim glumačkim talentima ima poantu, što sam joj i replicirao prije 3 godine a sad možemo samo nagađati. U svakom slučaju i bez fokusiranosti na tekst (koji je ionako u drugom planu) izveden je spot sa puno potencijala. 

 

 

 Koliko će interpretacija uloge biti uvjerljiva ovisi o uživljenosti i poistovjećivanju s njom i emocionalnom balansu biti neka sasvim druga persona a to se projicira najviše kroz neverbalizirane oblike interpretacije koje su kmečavcima škripale u "ćaći" Post umjesto klasične reprize reaktualiziram iz 2 razloga jedan od njih je da je na orginalnom puno linkova koji vode do nekih još ne ponovljenih ovdje a kojih pošto nema blog.hr-a više niti praktični nema pa dok ih ne ponovim ovdje nema smisla kopirat ovdje cijelu stvar. Drugi je što se reakcije na film iz prethodnog posta baš po konkretnom pitanju raspaljuju po neverbaliziranoj glumi na par mjesta u filmu pa mi je to bilo inspirativno za skrenuti pažnju na projekte koji uključuju glumu u spotovima a bez scenarija-da se ponovo vidi moć interpretacije bez teksta.

 

 

 

 

  

ĆAĆA

 1

 

 

 

Prvi put pogledan na godinu njegovog izlaska u distribuciju 2011.godine. Još jedan od filmova koji imaju potencijala biti filmski
klasici za 20-30 godina. Jedna sasvim drugačija forma filma od onoga što je Matanić ranije režirao, to su uglavnom bile komedije
a ovdje se radi o mračnom trileru koji se svodi na razotkrivanje mračnih obiteljskih tajni iz prošlosti. 

 

 

Kako sam i obećao na nekom od prethodnih postova sa kojim je otvoreno pitanje konkretno ovog filma sad ću objaviti recenziju
najviše na zdovoljstvo Isabel potencirano njenim komentarom
i osvrtom na glumu legende hrvatskog glumišta, što je ionako bilo u planu ali evo potenciralo je da ne odgađam više recenziju
ove filmske senzacije u kojoj ima stvarno svašta najviše šok terapije koja se razotkriva radnjom o skrivenim obiteljskim tajnama.

Radnja je dosta jednostavna, ali su situacije unutar samog filma dosta kompleksne, poanta kompletne priče se otkriva
sistematizacijom samog odigravanja filma. Počinje sa puno pitanja na koja se traže odgovori. Zapravo da jednostavnije objasnim
ovo je jedan od onih filmova u kojima ništa nije jasno do praktički zadnje scene, ostavlja puno pitanja na koja se ne znaju odgovori
kako je to u trilerima nepisano pravilo. Ta jednostavna radnja se svodi na dolazak kćeri u Liku kod ćaće zbog odgovora na pitanja
iz prošlosti. 

 

 

 

 

Vremenom se ispostavlja da je neke tajne bolje ne otkrivati, što je i bio slogan samog filma u traileru Još jedna zanimljivost, film je snimljen sa ekipom od 4 glumca (2glumca,2glumice)
sa malim financijskim sredstvima na malom setu. Kao i svaki triler ostavlja dozu misterija i horora. O izvanrednoj interpretaciji
lika kojeg je glumio Ivo Gregurević da i ne govorim. S tim da su svi na nivou odradili svoje. Kompletan film odnedavno dostupan na internetu. Ja ga imam u svojoj kolekciji filmova ali
o tome nebi sad, nije važno za post. Na premijeri filma prije 8 godina to je izgledalo ovako depresivan mračan zajeban ali kvalitetan triler.

 

2

 

Ovo je tipkano u lipnju 2019 kao brzinski rezime poante filma ali uključuje daleko više i kompleksnije pozicije od samo te jedne. Ovo neće biti repriza posta kao što je bilo dosad nego njegova reaktualizacija i dopunjena verzija. Imao sam na blog.hr-u u svojstvu te nadopune post o antagonističkim pozicijama uloga. Film sa malo ekipe-a sa moćnom fabulom a jedna od te 3 pozicije je filma davala na intrigantnosti i kompleksnosti. Izdvajam dio iz tog posta objavljenog u februaru 2023.

 

Film već po samoj svojoj najavi i službenom traileru prije nego je imao kino-premijeru na neki način potvrđuje da je Ivo Gregurević u ulozi ćaće negativna uloga-davno je ostavio familiju a sam slogan filma je bio da je "neke obiteljske tajne bolje ne otkrivati" od prvog kadra u kojem je distanciran je i skoro indiferenatn na dolazak svojih kćeri što je indikacija već onda da je nešto stvarno mračno iz prošlosti u pitanju. To se kasnije i potvrdi ali jedna druga situacija je ovdje zanimljiva na relaciji pozitive i negative protagonizma i antagonizma. Dečko je u vezi sa starijom kćeri, Iva ima ulogu mlađe koja je i povezana sa mračnom tajnom iz prošlosti i ta uloga je kompleksna na više razina. Kroz cijeli film od prve scene ima otpor u vezi dolaska u Liku i negativan odnos prema ćaći (sasvim opravdano a to se otkriva tek na kraju pravi razlog) kompleksnost uloge je u tome što u 2 scene tokom filma ima zavodničke intencije prema sestrinom dečku. Po nekom principu bi neki drugi promatrači scene kategorički i tu ulogu iz pozitivne prešaltali u negativnu ali zapravo nije tako.Iako to možda je do percepcije tu ipak postoji više razina.

Prva je i najvažnija jer ona je i korijen trauma iz djetinjstva koja je rezultirala i nekom vrstom frustracije, a ima i u njenoj distanciranosti i protestu protiv dolaska uopće, još jedan preokret je ključan-kad se sazna prava istina da kako je navedeno i u sadržaju filma ćaća nije bolestan nego je to samo bio izgovor starije kćeri da ga posjete. Ovdje su stvari podijeljene nije crno-bijela situacija kakva bi mogla biti ( i najvjerovatnije je) u sluačju prvog filma u kojem psihijatar ispada latnatni piroman i samim time negativac. Ovdje je rola kompleksnija
i općenito odnosi unutar filma su neizvjesni i napeti. 2 glumca 2 glumice 3 pozitivne uloge jedna negativna iako i pozitivne imaju dozu negativnosti mlađa sestra (Iva, zaboravih ime uloge) i sestrin dečko generalno nisu negativne, nekako životne pozitivne sa nekom negativnom stranom. Stvar je prekomplicirana za kategorizaciju pod negativne uloge iako su se našle u situaciji kad rade krivu negativnu stvar. To je još jedan preokret kad prelaze u antagoniste ali ne one ekstremne jer su potencirani nekim drastičnim okidačima .To je primijer preokreta pokazivanja one negativne strane kod inače uloga koje nisu negativno definirane iako sve je u principu do percepcije iz mog kuta nisam doživio ni jednu od tih uloga kao negativnu (osim ćaće koji je negativna uloga i službeno) nego kao životno realne generalno pozitivne koje su u nekom trenutku napravile grešku u koracima. U slučaju "dijagnoze" na prvu protagonist psihijatar koji se prešalta u antagonista to u principu i je (ipak pod utjecajem pacijenta-piromana potpali vatru) a u slučaju uloga mlađa sestra-dečko starije sestre su ipak stvari kompliciranije antagonisti u jednom trenutku ne generalno jer pozadina svega toga nije iz pokvarenih motiva a mračna tajna iz prošlosti koja-samo to ću otkrit, za one rijetke koji nisu gledali je trauma iz djetinjstva-one najgore vrste. S druge strane radi se o trileru a triler nije triler ako nije realističan i šokantan sa puno preokreta i komplicirajućih situacija u odnosima pozitivnih uloga. Ali ima ovdje i jedna druga stvar. Antagonizam nije nužno uvjet negativnih uloga primijer toga je ova situacija iz "ćaće" stvar je u tome da odnos mlađe sestre i dečka starije ostaje tajna za nju nešto sasvim drugo od onog kad se uloge u direktnom nadmetanju neovisno jesu definirane kao pozitivne ili negativne. Zapravo u slučaju prvog filma iz primijera antagonizam je očit kod obje strane razgovori u filmu su zaoštrene psihološke igre što i psihijatra dovodi do točke pucanja u drugom primijeru za stariju sestru ostaje tajna odnos mlađe i njenog dečka. Protagonizam i atagonizam nisu nužno uvjetovani pozitivom ili negativom po ovom su izvedivi u jednom i drugom slučaju.

 

Samo što je to bilo definiranje pozicija uloga kao takvih, bez ulaženja u motive i razloge red je da se i tome posveti pažnja (s naglaskom na obranu antagonističke pozicije) koja iako nije nešto opravdano i u nekim drugim situacijama bi-od strane javnog mnijenja bilo moralno kompromitantno ipak ovdje stvar koju treba dubinski sagledat-(iz)van crno-bijele kategorizacije.

 

3

 

 

 

Na stranici film.hr-a  baljezga se sve u 16 što film intencionalno (do)vodi do pitanja njegove uvjerljivosti:

 

 

 

" Kvantiteta ne porađa uvijek kvalitetu. Barem ne nužno. Točnije, najčešće je kvaliteta disproporcionalna kvaliteti shvaćenoj kao mnoštvo. Ovim apokrifnim silogizmom sasvim nezlonamjerno započinjem tekst o posljednjem filmu Dalibora Matanića. Ćaća (2011) je, dakle, treći Matanićev dugometražni uradak u isto toliko godina. Nakon, po meni, trijumfalnog nastupa s Kinom Lika (2009) te zamjetnog kreativnog zamora s Majkom asfalta (2010), redatelj se u vrlo kratkome razdoblju ponovno locirao na pređašnje mjesto uspjeha. Je li Ćaća drugi dio moguće Matanićeve trilogije posvećene Lici? Je li Lika ultimativno mjesto na kojem se ponajbolje octava autorova poetika? Konačno, može li Ćaća barem približno potaknuti rasprave i isprovocirati domaću javnost (kakva god ona bila) poput, svojedobno, Kina Lika? Matanić snima mnogo. (Osim spomenutih dugometražnih naslova, u tom su razdoblju nastali i kratkometražna uspješnica Tulum /2009/ te Mezanin /2011/, oba dijelovi najavljenog omnibusa 6/6 protagonisti kojeg su žene.) "

 

A da, opće je poznata stvar da je provokacija kao takva kronično potrebna samo što ista nije uvijek primijenjiva na svaku situaciju. Kino lika-znamo fim svi smo ga gledali  jedino što ima zajedničko s "ćaćom" je Lika-tamo u nazivu ovdje kao lokaciji radnje i čemu sumanuto potezanje u isti talon uopće pretpostavke da se radi o filmu sličnog žanra? Kino lika je kontroverza provokacija ovo je ozbiljan triler. Čitam dalje kritika k'o kiritka samo se grči naći filmu faličnosti zato su mi kritike i omiljeni objekt riganja. 

 

 

 "To što Matanić snima mnogo vrlo je rijedak slučaj u našem okružju, gdje se mladi redatelji moraju dobro pomučiti prije negoli dobiju priliku za neki film. No Matanić je iskoristio tu mogućnost i, može se reći, dosad je vrlo dobro iskoristio otvoreni mu prostor, još od dugometražnog prvijenca, Blagajnica hoće ići na more (2001). Otići ću toliko daleko pa ću ustvrditi i da je posljednjih deset godina u hrvatskom filmu bilo svojevrsno Matanićevo desetljeće. Cum grano salis... ovu svoju preuzetnost želim obrazložiti u re(t)cima koji slijede. Naime, uz spomenuti prvijenac te još mnogo dojmljivijih Finih mrtvih djevojaka (2002), barem se još prvotno televizijski film Volim te (2005) može držati dobrom kvalitativnom najavom Kina Like, ponajboljim ostvarenjem hrvatske kinematografije od osamostaljenja, prema mišljenju ispisivača tih redaka. Svježina pristupa, mladalačka provokativnost, zavidna autorska nadahnutost, povijesna svijest o umjetnosti i mediju u kojem djeluje; konačno, zrelost u redateljskom stavu – sve su ovo kvalitete koje krase Matanićeve najbolje uratke. 

Sve su to (i) kvalitete kojih u Ćaći... nema! Komorno režirana, horror-psihološka drama smješta svoju radnju u ličke vrleti. Za razliku od Kina Like, u kojoj je imao svesrdnu pomoć u Karakaševu romanu, ovaj se put sâm Matanić odvažio uobličiti scenaristički predložak. Lucija (Judita Franković) odluči povesti svog dečka (Igor Kovač) u ličku zabit, a s njima putuje i njezina sestra Vera (Iva Mihalić). Zajedno, obići će davno otišlog oca (Ivo Gregurević), za kojega su čuli da je bolestan te im je to možda posljednja prigoda da s njime razgovaraju. Ova su četiri lika i jedini ljudi koji se pojavljuju u Matanićevu filmu. Već i sam takav postav priziva svojevrsno teatarsko ozračje. Između po dva ženska i dva muška lika otvaraju se ponori psihe. No, čini se, Matanić se u tim ponorima utopio! Zašto? Film kojem u najavi stoji da se žanrovski radi o trileru zapravo je vrlo predvidljiva melodrama, sugestivna ozračja, no s malo motivacijske i ine dramske uvjerljivosti. Ispresijecan mnogim totalima zimskog krajobraza šumske pustoši i planina, Ćaća želi sugerirati pustoš i hladnoću koja se rascijepila između oca i njegove dvije kćeri. "

 

 

Oke...ako se izbaci ove nebulozne relacije s usporedbom "blagajnice" koja je crna komedija kao i "fine mrtve djevojke" i kina Like i stavi se  prst na sve ostalo ima(lo) bi se što pobijati. Stavke trilera: napetost, antagonizmi preokreti tajnovitost red seksa red akcije red horor(ičnih)scena. Triler(i) su koktel(i) žanrova raznih što ovaj film negdje više negdje manje ima.  Melodramatičnost? Od kad je ista nelegitimna stavka? Trileri uključuju i nju-samo da dodam ovdje u konkretnom slučaju bez promila monotonije. Ali ne da se majstor distraktirat u predočavanju svojih deluzija razvaljuje tipkovincu on i dalje:

 

"Film sugerira i to da će otkriti neku davnu, skrivenu i mračnu tajnu. No njegov je suspense na vrlo krhkim nogama. Mistični Ćaća – koji se pojavljuje tek nakon četvrtine filma – zapravo je redateljsko-scenaristička lutka koja pleše prema konstruiranim premisama nekog teško objašnjivog zla. Kada Dečko izađe u noć nakon što prevari svoju djevojku – a Ćaća to vidi – odmah znamo da će ga mlatnuti... Kada Lucija uzme od Vere nož, odmah se vidi da će ona biti ta koja će izvršiti egzekuciju... Na kraju, prevrat u kojemu Lucija postaje okrutnija i odlučnija trivijalno se poantira uz priču o zmiji i žabi koju sada pripovijeda prije slabija sestra. "

 

Gledao film post-premijerno u kinu godina ista kad je i snimljen 2011 a gledao sam i službenu trailer najavu iz koje se već čitaju neke pukotine, ili bolje spojevi za pretpostavke o čemu se u principu radi-film ne otkriva puno kako sam tipkao 2019 sistamski se odgovori kompromitiraju samim protokom filma ali dovoljno tajnovito da nad glavom lete upitnici. Mlađa sestra od samog početka ima otpor distanciranost štoviše i gađenje prema ćaći-za pretpostaviti je bilo da to nije bez razloga za mrzit onog tko te napravio potrebno je nešto stvarno drastično ali tko bi bio baš tako nastran da iz prve pomisli na ono najizopačenije? Film ne daje unaprijed taj odgovor-moje pretpostavke su bile klasične-varao je šarao, opijao se lemao ženu i njih prokockao auto a skoro i stan dobio otkaz jer je bio šonjo koji se nije znao postavit u određenoj situaciji. Pretopstavki milijun, aj ako je tajna mračna maksimum je bio obiteljsko nasilje ne seksualni delikt koji mi je i sad nakon 120 puta pogledanog filma još uvijek tako šokovita scena da mi se jeza spušta niz kičmu. Ok, mislim Ivo Gregurević je garancija za kvalitetnu rolu kao i mlade snage kao Iva ali tko bi uopće pretpostavio da je tajna mračnija nego se mislilo? Od kćerine distanciranosti antagonizma u odnosu na sestru koja izmišlja i ćaćinu "bolest" samo kao izgovor da ih nagovori do seksa mlađe sestre s dečkom starije-ništa ne implicira tu njenu traumu unaprijed kao odgovor do trenutka kad se ona lomi.

 

4

 

Pod postom Intrigantan triler Kejt je ostavila komentar:

 

 

"Pogledala sam i Čaću, nije mi se svidio kraj, očekivala bih da će ga mlađa ubit, na kraju se jedino može donijeti zaključak da su svi bili pomalo sj***ni"

 

 

 Drago mi je da si pogledala ćaću. Zašto ga je ubila starija kćer a ne mlađa treba pitat Matanića ali imam ja svoju teoriju na osnovi same fabule. Mlađa je ako ćeš vratit flash na tu scenu uzela nož ali se u jednom trenutku psihički lomi dok starija spoji 2 i 2 o čemu se radi i onda ga ona ubije. Mislim da je svemu presudio konačan psihički i emocionalni lom. A psiha je kao što znamo zajebana stvar. Sjebani su svi jer jedna sestra je žrtva pedofilije druga o tome do ključnog trenutka ne za ništa a u cijelom priči treća strana-mama koja se spominje samo u interakcijama ostaje samo netko o kome se priča nema je u filmu fizički što implicira da je znala ali se išlo po zakonu šutnje. 

 

Ovo je bio moj odgovor na komentar a problemom zakona šutnje o istoj stvari samo sa drugim likovima i situacijama problematiziran je i u predstavi "nestajanje" 

 

Ali da se vratim na film i njegove antagonističke pozicije. "Horor-psihološka drama" dobro jutro đezeri što je triler ako ne spoj drame, akcije horora erotike-i još koje intrigantnosti upletene u priču? Pojednostavljivanje kompleksnih stvari je iritantno do besvjesti. A imamo raznorazne okidače koji definiraju te pozicije. Ovo je i psihološki triler prije svega drugog. Triler je napravljen sa 4 člana glumačke ekipe oko kojih se vrti radnja. Početna distanciranost mlađe sestre od dolaska u Liku i suočavanja s prošlošću ne daje izravne odgovore na pitanja zašto je konkretno distancirana. Samo je definirano mračnom tajnom koja se postupno kompromitira.  Ali da se vratim na scene koje bi u bilokojoj drugoj situaciji bile potecijalno kompromitante-zavodničke intencije mlađe sestre prema dačku starije.

 

5

 

Prva neuspjela akcija nakon što starija sestra odlazi za ćaćom nakon što on isto distanciran od svih odlazi, što je u pitanju? Ljubav? Potreba za seksom kao takva? Fizička napetost? Ali ne, implicirano postoji nešto puno kompleksnije što se ne da tek tako jednostavno definirati, on ju naravno odbija ali vidi se unaprijed-ne treba biti posebno pronicljiv biti će tu još nešto igra je tek počela. Brzinska digresija-kompleksnost uloge je baš u tim poistovjećivanjima s istom. Kad su pitali Ivu u vezi baš te uloge-nije joj bilo jednostavno uopće zamislit sa svih stajališta zašto bi cura zavađala dečka svoje sestre samo što se za ulogu treba ići s premise branjenja iste ne više tražiti razloge za diskreditaciju nego za olakotne okolnosti. Čisti glumački princip-jer ako se krene iz pozicije osude dolazi do kreativne blokade i uloga neće biti uvjerljivo intepretirana. Ali to su opće poznate stvari iz talona opće kulture pa ne bi sad o principu da se vratim na scene.

 

 

 

Već ona ima plan kako da njega obradi kako da podijele krevet od zajedničkog ručka preko jel tako malo goriva u obliku šljive-ali njeni razlozi nisu motivirani negativnšću iako pogrešna metoda jer ipak nije lik bilo tko nego sestrin dečko-jedina koja se u ključnom trenutku otvara kao oblik suočavanja s traumom i nekim izlazom od realnosti. Ali sad dolazimo do ključne poante.

 

 

 

Nakon svih konfrontiranja s ćaćom sad i starija sestra vidi da je dolazak bio greška da je zajebala, posebno sa lažima da je bolestan koje su bile kao izgovor da se uopće dođe-na njegovu indiferenciju i distanciranost vidi da je to bila greška-krše rakiju mlađa sestra je uslužna toči drugu jedna vuče drugu ciljano da se odvali a onda prave stvari počinju. Preokrenula je igru u svoju korist. Istovremeno ćaća je u drugoj prostoriji vraćaju mu se slike iz prošlosti ali još se ni blizu ne odaje što je u pitanju jer kako sam naveo pretpostavke su bile razne do ključne scene.

 

A to je kad vidi mlađu kćer u akciji sa sestrinim dečkom-što je možda i bio dio njene igre da perverznom gadu vrati slike na traume koje joj je ostavio kao djetetu. Sve u svemu to još nije scena koja je odavala da je tajna mračnija nego što se misli do trenutka kad ovaj ubije dečka-to je akcijski moment filma u kojem se stvari preokreću u neizvjesnost hoće li ubiti i njih? Da se vratim da Kejtino pitanje iz koentara na par postova ispod. Zašto ga je ubila starija kćer a ne mlađa? Kako sam onda replicirao pitanje za Matanića, ono što ja izvlačim kao zaključak je da su tu prelomile traume psihički lom. Mlađa uzima nož ali se u jednom trenutku lomi a starija sve poveže-što prelomi da osveti sestru za traume koje joj je ostavio na duši i osveti i svog ubijenog dečka-a vjerovatno i zato jer je ona bila inicijator uopće dolaska u Liku. Baljezga se dalje na portalu.

 

 "Tko je, zapravo, Ćaća?  U Matanićevu filmu radi se o, poprilično očitoj, paraboli na starozavjetnog Boga-Oca. To nije rijedak slučaj u kinematografiji. Prisjetimo se, recimo, kino-prvijenca Andreja Zvjaginceva, Povratak (Vozvrashchenie, 2003). Starozavjetni je Bog-Otac ocrtan hladnoćom, distanciranošću, kažnjavanjem. On u kršćanstvu – za razliku od njegova Sina-Krista koji donosi Ljubav – znači Zakon. Samo što ga taj Zakon ne sprječava da ga on sam krši! Dapače, svoj najviši jouissance (višak užitka) Bog-Otac i izvlači iz kršenja Zakona. I kod Zvjaginceva i kod Matanića, on zato biva i kažnjenim od svoje djece!"

 

Kakve li nabulozne usporedbe projekta s projektom koji s ničim nemaju konzistencije i zajedničke veze. Bogu božje caru carevo kažnjen od svoje djece? Nego od koga? Nema u filmu ni jedne treće strane (treću je već ubio) ostale su samo dvije kćeri koje su mu mogle presudit a to je i ispunjenje neke karmičke pravde da mu je presudila jedna od njih kao osvetu za sve gadosti koje je napravio u prošlosti i sadašnjosti. Ali to nije sve ima još.

 

 "Međutim, kod Matanića se ta parabola gubi u predvidljivosti i trivijalnosti. Sebe-mistificirajuće ozračje filma, koje u sebi nosi, nazovi, mračnu tajnu vrlo se brzo naslućuje kao grijeh incesta... Držanje obje sestre prema Ćaći – jedna je blagonaklona prema njemu, dok mu druga ne može oprostiti odlazak od njih – iole promućurnijem gledatelju vrlo će brzo tajnu učiniti prozirnom. Dijalozi također ne čine inventivniji dio filma. Kao da Mataniću-piscu ponestaje municije što bi je predao Mataniću-redatelju. Stoga je distanciranost, koja postoji u svim dijalozima, prenijeta i na udaljenost kamere prema protagonistima. (Scena ubojstva tako se dešava u totalu!). "

 

Ovo o tome što se naslućuje sam već demantirao gore pa držim da ne moram sad ponovno. Samo da dodam-nije riječ (samo) o incestu nego o tome da se isti dogodio kad je dotična bila dijete dakle o dvostrukoj devijatnosti koja kad se jednom otkrije posljedice su radikalne. S te pozicije je pucao slogan da je "neke obiteljske tajne bolje ne otkrivati" Samo što bi bilo da su ostale vječno zakopane? Film je koncipiran tako da otkrivanje karata donese olakšanje ali isto rezultira ubojstvom sestrinog dečka aj ubojstvo ćaće ćemo ostaviti na poziciji karmičke pravde a što se događalo dalje je nedefinirano ostavljeno podložno raznim intepretacijama. Nakon 20+ puta pogledanog filma i dalje mi je ta scena u kojoj se prljava tajna iz prošlosti otkriva šokantna da mi jeza prođe kroz kičmu tu isto doprinosi izvanredna gluma Ive Gregurevića i Ivina kao jedna mlada snaga u uvjerljivoj interpretaciji. Ovo je psihološki triler u prvom redu-o akcijama i reakcijama na traumu i pomirivanje prošlosti i sadašnjosti 

 

Kad bi trebalo odrediti antagonističku poziciju kao jednu negativnu ulogu bio bi to ćaća- od njega je sve krenulo svi drugi su više nijansirane uloge koje su žrtve okolnosti u kojima su. Kod mlađe kćeri se najviše adaptira ta bitka prošlosti i sadašnjosti ili bolje najintenzivnije dok je starija u potrazi za odgovorima koje ne dobiva ni od mlađe sestre iz njenih rekacija je samo očito da je uvučena u to protiv svoje volje ali nema izravnog odgovora o razlogu a odgovore ne dobiva niti od ćaće do ključne scene da naleti u trenutku psihičkog loma mlađe. A na stranici ravno do dna se tipkalo: 

 

 

"Prvom dijelu filma, koji je po svom sadržaju zapravo obiteljska psihološka drama, Matanić daje ozračje horora, fino utkajući napetost, iščekivanje i tajnovitost (čemu odlično pridonosi i sugestivna glazba Jure Ferine i Pavla Miholjevića). Samim time, kada film zaista zagazi u hororske vode, to nije neočekivano. No, pametno ne odlazi u duboke vode, već i dalje ostaje više u domeni psihološke drame uz više nego dobru dozu jezovitosti. Bilo bi možda zanimljivo da se odlučio na  iznenadni potpuni žanrovski pomak (poput Takashija Miikea u “Audiciji”) iz obiteljske drame u horor, ali to bi značilo odustajanje od poigravanja s elementima horora u početku, što je autora sigurno veselilo. Šteta je što scenarij nije ispoliraniji, prvenstveno u svom drugom dijelu, kako bi se sve čvrsto povezalo za kraj. A svakako ne pomaže niti to što je sestrinu tajnu relativno lako pogoditi iz njenog ponašanja i reakcija. "

 

 

 To je to! Interpretirano na pravi način-kao što ni većina nije mogla pretpostaviti kakav je crnjak stvarno zakopan u tajnu to je realno stanje stvari. Ništa unaprijed ne vodi takvom ishodu kako je implicirano na stranici filmovi.hr kad se tajnu kompromitiralo bio je to šok moment koji se urezao. Elem korije svih antagonizama, i zavođenje mlađe sestre dečka starijeg je u traumi iz djetinjstva što daje određeni legimitiet neku olakotnu okolnost za razvoj takvog scenarija-kao reakcija na traumu koja se dolaskom tam ponovo aktivira samo još ntenzivnije nego ikad ranije. Usput za one koji nisu gledali evo da ubacim film

 

 

 

Dok vi gledate ja ću se vratiti na jednu scenu u kojoj je došlo do preokreta-one thing leads to another nakon scena sexa dečka starije kćeri s mlađom. Jedan od komentara na film:

 

 

  "Sasuo mu je sirovu istinu u lice i rekao da će sve reći kćerima. To je bio okidač za tragediju. Da mu nije rekao ovo posljednje, ostao bi živ, ali kćeri nisu smjele saznati upravo ovo posljednje. Krenuo je za njim i tragedija je bila neizbježna. Kako je tanka linija izmedju života i smrti! Ubojstvo se ne dogodi radi istine, stid je taj koji ubija. U toj potresnoj drami Ivo Gregurević je odigrao vjerno još jednu svoju tešku ulogu. Počivaj u miru Ivo!"

 

To je moralo vuči u tragičnost-da ga ne otkuca kćerima rasjekao mu je glavu što je prvi razlog zašto starija kćer preuzima inicijativu s nožem u ruci-uz spomenuti psihički lom mlađe a stvar definitivno pređe crvenu liniju kad ona sazna što joj je napravio sestri i da je ubio njenog dečka da im ne otkrije njegovu prljavu tajnu jedno vodi drugome, razni bivaju psihološki mehanizmi i okidači-koji su pod pritiskom svega komplene situacije ekspoldirali u sadašnjosti.  

 

 

UPDATE:Vrijedi ovdje još ponoviti i Isabelčin komentar biti će potreban za još jednu poziciju na reference apropo teksta:

 

 

 "Da, u pravu si , zadovoljstvo mi neopisivo i hvala ti neizmjerno na ovome Velikanu kakvog će teško, ako ne i nemoguće biti dostići.Približiti možda, jer ima dosta vrlo nadarenih mladih ljudi koji pokazuju svu raskoš svog talenta,ali ipak, treba im , ne znam definirati, jer to se ne uči na akademiji, treba im ono nešto iznad, usuđujem se reći, a to je ovaj čovjek imao.Da ne progovori niti jednu , jedinu riječ, dovoljno ga je samo gledati; kretnje, mimika, geste, pogled, krajičak usne, grč....mogla bih danima ovako ,ali zaustaviti ću se, Usuđujem se reći da je jedino Fabijan Šovagović na ovako snažan način interpretirao ulogu koja bi mu bila dodijeljenja, ili ju sam izabrao.Da, jedino još on je to ovako mogao."

 

I u komentarima pod filmom i u plaćenim baljezganjima kao nekakav krimen se uzima manjak scenarija na nekim mjestima-a što je u ovoj situaciji napetog trilera samo plus. neverbalne interakcije odaju napetost, frustraciju savjest emocionalne lomove-neverbalizirane interakcije su ovdje kao slika-govore milijun riječi. Umijeće glumačke interpretacije je više u tome scenarij je samo jedan mali dio-poentirala je Isabelči 2019. A sama fizička interpretacija koja ne uključuje verbalne interakcije odaje dojam zakopanih tajni koje se lagano izbijaju na van-tempirana bomba koja kad grune grune, a mjesta na kojima "fali" scenarija savršeno dočaravaju emocionalna stanja koja su se kuhala prije eksplozije. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  

   

 

DVA ŽANRA

Blog.hr 23.7.2025

 

  -Što sjediš u mraku
-čitam
-u mraku?
-portale tako se bolje vide.

Što je ovo jel ovdje pala bomba? Ma ne samo vrijeme radi protiv mene iako ga imam na bacanje neorganizoranost. Daj mislim stvarno 12 sati rintam 12 sati znaš li ti koliko je 12 sati? Ti do 12 spavaš ja sam već na pola smjene! Spusti tenzije! Svi smo u istom sranju ograničeni na naša 4 zida jer virusi skaču na 25 metara k'o konji. Pa što netko mora i radit a samo ja radim! Doduše pod mjerama i ograničenjima ali donosim pare a ti ni stan u red dovest?! Dobro što je ovo-ovdje se svađamo pritisak situacije je sve žešći i evo slučajno je Četvrtak dan kao i svaki drugi (ili nije?) što bi drugo moglo biti osim tih trivijalnih pizdarija poput da me ne jebeš 5% dok ja radim i riskiram ulovit koronu ti ni stan u red nisi u stanju dovesti. Je li četrvtak? Možda i je ali i dan kao svaki ajmo sad sve ispočetka. 

 

 

 

CROATIAN FILM


Idemo sad na nešto drugo. Dijametralno suprotno u principu. Jebiga svijet kriminala-tu ćeš k'o žuti najebat ono ravno do dna

 

 

 

 CROATIAN FILM



Evidentiran si, sad si moja veza-cinker u raskrinkavanju velikih igrača-ali ne opuštaj se previše ovdje ljude guta noć nema prostora za zajebanciju. Intenzitet napetosti izmijenjuje se od nižeg ranga do višeg panika...panika je očita a to otvara prostor sumnji (samo)kontrola ili imaš ili nemaš ovo postaju opasne zajebane psihološke igre. Sad si u situaciji u namjanju ruku nezavidnoj potencijalno bezizlaznoj sve što možeš je pod navalom intenzivnog adrenalina prevrtjet cijeli svoj život osim ako te ne spase ali što ako korupcija ide dalje od pojedinca kao što znamo da je slučaj?

 
 

 

NAOPAKO

" Antena (lat. antenna: jedreni križ) je u elektrotehnici aktivni ili pasivni elektromagnetski uređaj koji u sklopu s nekim elektroničkim uređajima pretvara elektromagnetsku energiju u prostorni elektromagnetski val."

 

Ma da, i ništa više od toga. Običan komad tehnologije sad već i poprilično zaboravljene u svijetu digitalnog signala koji je brat bratu pravo smeće-i to govorim iz osobnog iskustva ali kakvog li čuda antena je na krovu dječjeg vrtića. I što je bizarno u toj situaciji? Ništa specijalno. Možda to što je godina koja ono?...A da, 2017-a analogni signal ima već deset godina kako smo ga pokopali? Ma ni-pod-razno dajete se ljudi uozbiljite kakve su to uopće morske ideje? 

 

 

 

CROATIAN FILM 

 

Mjesto s kojeg pogled puca-a na što? Na antenu što drugo, ali kakva je to ntena? Panika paranoja koja se provalči od paranoične mame preko odgajateljice do upravitelja vrtića   a i ona sam sumanuto obavlja kojekakve pozive. Kakvog li gafa složiti jednu takvu antenu-kakve li perverzije-hitne intervencije imamo slučaj ništa strašno ma strašno je-radi se o anteni trebat će joj-kakve li perverzije! estetske korekcije! Koje li perverzne ideje staviti antenu na krov vrtića u taj neki položaj stvarno perverzno-ipak su ovdje djeca a zna se djeca imaju perverznu maštu prvljavu sve u 16 a nisu perverzni naši odrasli umovi koji pretpostavljaju mogućnost perverzije u dječjem umu!

 

 

 

A niti mi nismo ništa manji perverznjaci od onih koji nam ostavljaju djecu-moć privida je čudo ili (mogućnost 1) podliježemo paranoji roditelkjskog perverznog uma ili (mogućnost 2) sami izgledmo u ključnom momentu stvarno šokirano ne iz teatralnosti i trenutka podpadanja pod utjecaj refleksivnosti paranoje nego smo i sami isti mentalni sklop koji je eto ona potencirala da izađe na površinu? Neka svatko sudi za sebe.  

 

 

INTRIGANTAN TRILER

 Još jedna repriza posta s blog.hr-a 9.3.2024.

 

 Nedavno sam na stranici Croatian film pogledao kratak film o studentu koji živi u iznajmljenom stanu, a problemi počinju kad ponestane financija za plaćanje stanarine. 

 

 "Roko mjesecima nije plaćao stanarinu, a sada mu je preostalo manje od 24 sata da te dugove podmiri. Pokušat će mirnim i racionalnim razgovorom sa svojim bližnjima doći do najbezbolnijeg rješenja".

 

 Na prvu se ne bi reklo da je film osobito uzanimljiv praktički trivijalna situacija kod nas uobičajena a kao rezultat ne plaćanja stanarine-očekivane pretpostavke su bile 1.izbacianje iz stana i 2 eventualna tužba-ali ovdje je napravljen preokret, sin stanodavke ima specifične metode naplate samo toliko ću reći jer više nije pristojno kog zanima neka pogleda klikom na link. Ovo je onako usput, radi se o jednom drugom filmu. Nakon gledanja ovog pažnju mi je odvukla rubrika sa strane na popis glumaca u filmu koji je poveznica na filmske projekte na kojima su radili a dostupni su na croatian film platformi, i tako kliknem da malo bacim pogled na sve arhivirane filmske projekte na kojima su određeni glumci radili i na listi mi iskoči ovo. "Kosač" gledam i sve mi se vraća sjećanje da je film 2015. bio premijerno izveden, doduše ne sjećam se da je igrao u kinima trebao bi pogledat na googlu. Nevažno sad, na platformi pošto je film dugog metra dostupan je uz naplatu koja je simbolična (oko 2,50 dolara) ali iz principa kategorički odbijam bilokakav oblik "online poslovanja". Iz samog trailera koji je dostupan kao navlakuša na gledanje, vidim da se radi o nečemu što svakako vrijedi pogledat, i imao sam sreće na daliymotionu je dostupan u kompletu. Početna monotonija filma brzo prelazi u napete situacije i lagano kompromitiranje mračnih tajni. Kako na elegantan način prikazati surovu stvarnost Obećavajuće je bilo u filmu u prvom redu (brzinska digresija) što je Ivo Gregurević bio dio tog projekta i pretpostavljeno unaprijed u negativnoj ulozi, u kojoj što je specifično kod ovog filma postoje nijanse.

 

 "Nokturalna atmosfera u prvim kadrovima čini se kao nagovještaj nekog drugog žanra, sa ženom koja stoji sama na cesti, autom praznog rezervoara te misterioznim noćnim žeteocem. Mirjana (Mirjana Karanović) prisiljena je zamoliti pomoć od Ive (Ivo Gregurović) koji ju odvozi na lokalnu benzinsku crpku. Napetost se povećava kada radnik na pumpi Mirjani zabrinuto otkriva kako je Ivo prije 20 godina odležao zatvorsku kaznu zbog silovanja.
Kadar kukca koji se bespomoćno valja na leđima nagoviješta kafkijansku atmosferu, međutim redatelj likove nimalo ne dehumanizira već ih prikazuje u njihovim najranjivijim obličjima zadržavajući osjećaj bespomoćnosti do samoga kraja, vješto izbjegavajući tjeskobu komičnim odmorima, ne gubeći pritom gradaciju filmske napetosti.
Odluke koje Mirjana mora donijeti propitkuju moralna stajališta publike te zahtijevaju od nje da se stavi u njenu kožu te se ona kao lik, osim činjenicom da dolazi iz nekog drugog mjesta, odmiče iz Ivine tipične sredine svojim postupcima bez predrasuda, koje bi mnogi smatrali hrabrima"

 

 Malo me ova uloga asocirala na onu negativnu iz Matanićevog filma ćaća s razlikom da je u pitanju isti tip gadosti s razlikom da je u prvom slučaju (u Matanićevom filmu) riječ o njegovoj kćeri kad je bila dijete-pedofiliji u drugom je u pitanju neka nasumična osoba. Asociralo mi se na prvu-kad je došlo do scene u kojoj prodavač goriva otkriva mračnu tajnu o njemu i njegovom pokušaju (ili i počinjenom? ne znam nije konkretno definirano) silovanja sa likom iz "ćaće" po toj jednoj točki slična uloga samo što se to otrkiva na kraju iako od samog početka pozicije uloga posebno malđe kćeri iniciraju da je nešto grozno iz prošlosti u pitanju, ali to je već rezimiran film da se vratim na ovaj noviji. Napetost od te prijelomne scene se da razati nožem-prva reakcija je šok zbunjenost i prikrivena panika.

 

 "Radnik na benzinskoj, Josip ( Igor Kovač) mučen strepnjom za Mirjanu koja se obećala vratiti na njegovo radno mjesto no nije, upada u neprilike na proslavi rođenja nećaka. Upravo u tim scenama film rastvara mentalitet ljudi pritom ne ulazeći u dublju karakterizaciju ovoga lika.
Treća osoba koju upoznajemo je policajac Krešo (Nikola Ristanovski) koji potaknut Josipovim pozivom prekida Ivu pri ispijanju čaja s Mirjanom na osnovi pogrešnih insinuacija. Film s jedne strane reprezentira težak život građana, borbu sa svakodnevicom i siromaštvom, zatočenost u krugu kojeg nije lako napustiti, no istovremeno i prezentira sredinu koja ne oprašta ničije pogreške bez obzira koliko vremena je proteklo, a policajac se koristi kao oblik legitimne moći kako bi se spriječila repetitivnost".

 

 

 

DAILYMOTION SCREENSHOT


Od prve scene-kad se njih dvoje nađu na cesti, vožnje u traktoru do prve benzinske interakcije su normalne ali se i u toj sceni osjeća neka napetost koja je indikator da nešto nije u redu-već na prvu a isti dojam ostavljaju i njih dvoje, nema tenzija verbalne pirotehnike nasilja ali je situacija napeta od samog početka. Nakon što joj prodavač na benzinskoj otkrije mračnu tajnu o dotičnom-da je robijao zbog seksualnog napada je točka na kojoj se ne lomi samo ona pod dilemama i strahovima nego i on. Istovremeno druga scena-brat prodavača na benzinskoj slavi prvo dijete na putu, pije se bečari sve uobičajeno, a on dolazi na zabavu vidno pod stresom koji eskalira kasnije pod pritiskom jednog iz ekipe. Tu počinju i fizički obračuni, napokon dinamičnija scena iako je film i bez toga bio naezvjesna napetnica triler mi nije triler ako ne opali pištolj ili ako bar ne izbije neka šora. To je u principu jedina "akcijska" scena ali više nije niti potrebno, sve drugo je kompenzirano naizvjesnim tajnovitostima filma do raspleta.

 

  

"Ivo je čovjek otuđen od društva koji je prihvatio svoju nemoć te živi usamljenim životom, dan za danom, naviknut na osude, te koji se u trenutku kada je konačno spreman promijeniti nešto i otvoriti se jedinoj osobi koja ga nije u samom početku odbacila, nalazi pred zidom, očito s predubokim temeljima da ga sruši na bilo koji način osim na sebe i okonča tu perpetuiranu bol.
Scenarij zaslužuje sve pohvale jer ne zamara iscrpnim dijalozima već prebacuje težnju na osjećaje, vješto baratajući radnjom u igri napetosti i duhovitosti. U prilog toj igri ide i vrhunska fotografija vrlo osvještena u potrebi za total planovima u funkciji oslikavanja atmosfere, i krupnim kadrovima koji priskaču u pomoć karikiranju kada se ono ne može izreći riječima i glumom.
Kosac je kao platno oslikano isprepletenim pričama pod zajedničkim okvirom, privlačno zbog igre svjetlijih tonova, rezignacije i moralnih izazova – gotovo katarzična pojava pristupačna za masovnu, ali i zahtjevniju publiku. U ovom slučaju, nagrade uistinu govore same za sebe".

 

 

 

 

DAILYMOTION SCREENSHOT

Kompletna situacija se svodi na dileme onoga što se govori o dotičnom-malo je mjesto u pitanju svi svakog znaju, a Ivo koji je poznat u mjestu kao bivši robijaš sam joj govori da "se ne mora bojati bilo je davno" situacija se pod dojmom svega toga zakomplicirala goviro-kupljeno auto-zaključan ključevi-izgubljeni (bar je mislila da su izgubljeni) vučna služba-na putu. A scena koja me je posebno zanimala je ona u kojoj ju poziva kod njega na čaj dok čeka vučnu službu. Poziv-prihvaćen, ali svo vrijeme i dalje je napetost u zraku može se rezati nožem. Pretpostavka mi je bila da će se dogoditi neko sranje, pored reputacije dotičnog a i sama njegova neverbalna interakcija to odaje (briljantna gluma vrijedi ponovo izvući Isabelčinu observaciju na to)

 

 

 "Da, u pravu si , zadovoljstvo mi neopisivo i hvala ti neizmjerno na ovome Velikanu kakvog će teško, ako ne i nemoguće biti dostići.Približiti možda, jer ima dosta vrlo nadarenih mladih ljudi koji pokazuju svu raskoš svog talenta,ali ipak, treba im , ne znam definirati, jer to se ne uči na akademiji, treba im ono nešto iznad, usuđujem se reći, a to je ovaj čovjek imao.Da ne progovori niti jednu , jedinu riječ, dovoljno ga je samo gledati; kretnje, mimika, geste, pogled, krajičak usne, grč....mogla bih danima ovako ,ali zaustaviti ću se, Usuđujem se reći da je jedino Fabijan Šovagović na ovako snažan način interpretirao ulogu koja bi mu bila dodijeljenja, ili ju sam izabrao.Da, jedino još on je to ovako mogao."

 

 Kompletan film se svodi na to što Isabelči ističe u komentaru-mimika neverbalne interakcije sve vodi premisi da je ono što se govori o njemu u mjestu istina, ne samo njegova digresija da je "to bilo davno". Prijelomna scena-policija dolazi na njegova vrata, a pored napetosti situacije dok njih dvoje piju čaj nije se ništa dogodilo, policiju je zvao djelatnik benzinske iz straha za nju, u principu razlog njegovog fizičkog obračuna i svađe na bratovoj zabavi je njegov strah za nju što je u blizini nekog optuženog za silovanje. Kino Europa

 

 "Tri priče koje se događaju u jednoj noći postupno grade sumornu sliku Ivina života, ali i čitavog kraja, koji je, jednako kao i Ivo svojim davnim zločinom, ostao zaustavljen i zarobljen ratom".

 

 Prva stvar koja je bila sumnjiva je to što radi po noći-kombajnira njivu noću.

 

 -Ja sam Mirjana
-Ivo
-(auto dolazi iz suprotnog smjera) evo da sam pričekala još malo sad vas ne bih gnjavila
-možda ti ne bi stao
-a kako to da radite po noći?
-može i po danu ali ovako je lakše zbog vlage a nema ni sunca pa je lakše.

 

 Na prvu uvjerljivi argumenti ali od početka je indikativno da je tu u pitanju nešto puno više od sunca i vlage što se ispostavi kao točna pretpostavka-oni koji su ga poznavali su (to je na kraju filma) su pričali kako je radio cijele noći jer da-nije mogao spavati. Pretpostavka-grižnja savjesti zbog prošlosti. Da ne idem u detalje što se događalo u međuvremenu treba nešto ostavit i neodgovoreno film je dostupan na dailymotionu pa se može pogledat. 

 

 
Ožujak 2015

 

 "Ovoga je puta Jurić u svome drugom režiranom igranom filmu, prvome samostalnom, snimio još dojmljivije djelo. ‘Kosac‘ je smješten u slavonsku provinciju, radnja se zbiva tijekom jedne noći, a redatelj vješto prepleće tri priče. Tri glavna lika nikako ne mogu naći svoje mjesto u društvu dok duh rata završenog prije dvadeset godina prijeteći lebdi nad mjestom. Jeziva atmosfera u kojoj se može i ne mora nešto tragično dogoditi, sa savršeno pogođenim snimljenim zvukovima prirode umjesto glazbe te rijetko viđenim vještim spojem meditativnog filma i trilera, čini ’Kosca’ jednim od najboljih filmova sezone. Ako se u ’Crncima’ demistificira Domovinski rat, ovdje je to učinjeno s pijankama, bračnim životom u provinciji te samačkim životom. Zvonimir Jurić u ovom je trenutku najbolji hrvatski redatelj, a Ivo Gregurović u minimalističkom izdanju možda je ostvario i ulogu karijere".

 

 Specifična zanimljivost i intrigantnost filma je taj koncept neizvjesnosti, sve vodi tome da će se nešto loše dogoditi (kako se i implicira u citiranom tekstu) a u drugu ruku situacije u filmu ostavljaju otvorenu mogućnost da se i ne mora 2 moguće solucije daju filmu zanimljivost.